I Kž-554/2005-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 554/05-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. D., zbog kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2005. godine, br. Kus-1/05, u sjednici održanoj dana 22. studenog 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša i branitelja optuženika, odvjetnika D. G. iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe opt. Ž. D. po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji i primijenjenoj sigurnosnoj mjeri na način da se opt. Ž. D., zbog kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ, za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, temeljem tog zakonskog

, dok se primijenjena propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) mjeseca

.

sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – novčanog iznosa od 6.050,00 kn - ukida

II. Žalba opt. Ž. D. odbija se kao neosnovana i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Ž. D. zbog učina kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci i temeljem čl. 67. KZ, primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od dvije (2) godine ne počini novo kazneno djelo.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – iznosa od 6.050,00 kn, koji će se po pravomoćnosti presude uplatiti u korist proračuna Republike Hrvatske.

I Kž 554/05-6

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 6. ZKP u paušalnom iznosu od 500,00 kn, sukladno čl. 122. st. 1. ZKP.

Protiv ove presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik podnosi žalbu po svom branitelju D. G., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i izrečenoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Žalbi je priloženo rješenje o prekršaju PU Krapinsko-zagorske, Postaja prometne policije br. 511-17-80-4/02-3/1115-99 od 7. studenog 1999. godine. Ujedno je stavljen prijedlog da se optuženik i njegov branitelj izvijeste o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Državni odvjetnik (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta) se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora koja će biti primjerena težini i društvenoj opasnosti počinjenog kaznenog djela.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravko Palijaš, koji je ponovio pismeni prijedlog, te branitelj optuženika odvjetnik D. G. koji je ostao kod navoda podnesene žalbe. Optuženik, iako uredno obaviješten, nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika to nije.

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjska presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega nije počinjena istaknuta apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje presude dao razloge zbog čega je odbio dokazne prijedloge obrane kao nevažne u smislu čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP. Neovisno o tome što su ti razlozi možda sumarni, iz njih jasno proizlazi stav suda o tome da predloženi dokazi nisu u svezi s odlučnim činjenicama, a drugo je pitanje što se žalitelj s takvim stavom prvostupanjskog suda ne slaže, što predstavlja daljnji žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto tako, u obrazloženju presude su na dovoljan način dani razlozi zbog čega sud prvog stupnja smatra opravdanim primijeniti sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ, jer je to neophodno zbog moralnih razloga. Stoga je presudu u tom dijelu moguće

I Kž 554/05-6

uspješno ispitati, a o tome da li su uistinu postojali zakonski uvjeti iz čl. 80. KZ biti će kasnije riječi.

Konačno, nije u pravu žalitelj da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP time što je sud samostalno ocijenio stupanj ubrojivosti optuženika bez provođenja psihijatrijskog vještačenja. Međutim, ovdje se ne radi o povredi odredbe čl. 247. KZ, kako smatra žalitelj, već je, eventualno, činjenično stanje po pitanju subjektivnog elementa bića kaznenog djela moglo ostati nepotpuno utvrđenim, a o tome će također kasnije biti riječi.

Nadalje, niti činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, osuđujuća presuda se temelji na rezultatima zakonito i potpuno provedenog dokaznog postupka iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo davanja mita na način kako ga se tereti u optužnici.

Iako optuženik poriče učin kaznenog djela ponavljajući da je kritične prilike želio platiti novčanu kaznu, a ne podmititi djelatnike policije, sud prvog stupnja takvu njegovu obranu s pravom otklanja kao nevjerodostojnu, jer je ista suprotna suglasnim iskazima djelatnika policije Z. B. i I. B., a osim toga, sud prvog stupnja pravilno uočava da optuženik u svojoj obrani iznosi samo detalje koji se uklapaju u njegovu verziju, dok se drugih relevantnih okolnosti ne sjeća. Stoga takva obrana, s obzirom na druge utvrđene okolnosti i ukupno ponašanje optuženika prilikom zaustavljanja od strane prometne policije, nije životna i logički prihvatljiva, već je očito usmjerena na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti.

Iskazi djelatnika policije decidirani su i jasni kada opisuju kako je optuženik, za vrijeme sastavljanja zapisnika o počinjenom prekršaju zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, rekao djelatniku policije Z. B. "koliko vam košta taj zapisnik", nagovarajući ga da taj zapisnik podere i vrati mu vozačku dozvolu, ubacujući pri tome novčanice od po 1.000,00 kn u kabinu policijskog vozila. Iako je opetovano upozoren da uzme svoj novac natrag, jer u protivnom čini kazneno djelo davanja mita, optuženik je nastavio sukcesivno ubacivati novac sve do svote od 6.050,00 kn, koliko je imao u novčaniku. Govora nema o tome da bi optuženik ubacivao novac u kabinu policijskog vozila smatrajući da na taj način plaća novčanu kaznu za počinjeni prekršaj. Optuženik u obrani sam navodi kako je mislio da kazna iznosi oko 500,00 kn, što uistinu odgovara visini novčane kazne za ovakav prekršaj. Usprkos toga, dao je svotu koja je oko 12 puta veća. Osim toga, optuženik je i ranije kažnjavan zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, pa mu je poznato da se za takve prekršaje novčana kazna ne može platiti na licu mjesta, već naknadno na temelju prekršajnog naloga, o čemu su ga opetovano upozoravali i djelatnici policije. Konačno, riječi "koliko vam košta taj zapisnik" uz traženje da se isti podere, jasno pokazuju da optuženikova namjera nije bila legalno odgovarati za počinjeni prekršaj, već podmićivanjem djelatnika policije izbjeći da do takvog legalnog načina dođe.

Sukcesivno ubacivanje novčanica u kabinu policijskog vozila zapravo pokazuje da je optuženik licitirao u pogledu visine iznosa mita očekujući da se djelatnici policije predomisle i prihvate njegovu nemoralnu ponudu.

I Kž 554/05-6

Žalitelj u žalbi potencira svoju alkoholiziranost tempore criminis kao opravdanje za nekontrolirano ponašanje, te ističe svoj bijes i uzrujanost što je rezultiralo, kako kaže, drskim i nerazumnim činom. Sud prvog stupnja prihvaća alkoholiziranost optuženika, jer je ona utvrđena i od strane djelatnika policije, međutim, pravilno zaključuje da ona nije bila od odlučujućeg utjecaja na optuženikovu ubrojivost, budući su svijest o vlastitim postupcima i volja da se ostvari zabranjena posljedica ostali očuvani. To je vidljivo iz ukupnog smislenog ponašanja optuženika koji uporno nastoji podmititi policajce, traži da se podere zapisnik i vrati mu se vozačka dozvola, jer mu je u protivnom jasno da bi provođenjem prekršajnog postupka za njega mogle nastupiti daleko teže zakonske posljedice u vidu zabrane upravljanja motornim vozilom na određeno vrijeme i upisivanje kaznenih bodova. Alkoholiziranost optuženika, u stvari, samo potiče njegovu agresivnost i bahatost prema djelatnicima policije, a ne isključuje njegovu ubrojivost, pa ima značaj isključivo na nivou olakotne okolnosti, kako to pravilno vrednuje i sud prvog stupnja.

Zbog toga nema potrebe za provođenjem psihijatrijskog vještačenja na okolnost optuženikove ubrojivosti, tim više jer takav dokazni prijedlog i nije stavljen u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom niti se u žalbi nude razlozi zbog kojih je obrana to propustila učiniti. Konačno, sada žalitelj sam preuzima ulogu psihijatrijskog vještaka tvrdeći da je optuženikova ubrojivost bila smanjena, dakle, ne i isključena.

Stoga, i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, nikakve dvojbe nema da je optuženik kritične prilike dao djelatnicima policije iznos od 6.050,00 kn kako bi ih odvratio od podnošenja prijave zbog počinjenog prometnog prekršaja, te je time ostvario kako objektivne, tako i subjektivne elemente bića kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ.

Međutim, optuženiku je za počinjeno kazneno djelo primijenjena preblaga kaznena sankcija – uvjetna osuda s izrečenom kaznom zatvora od šest (6) mjeseci i rokom kušnje od dvije (2) godine - kako to s pravom ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi.

Naime, sud prvog stupnja je precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika, a nije dovoljno imao u vidu način počinjenja djela, njegovu težinu i opasnost. Optuženikova dosadašnja neosuđivanost, njegovo obiteljsko stanje i činjenica da je u vrijeme događaja bio znatnije alkoholiziran što je, i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, doprinijelo njegovom arogantnom i omalovažavajućem ponašanju prema djelatnicima policije, doduše, ima značaj olakotnih okolnosti, ali ne u mjeri da bi se i samim upozorenjem uz prijetnju izvršenja kazne zatvora mogla ostvariti svrha izricanja kaznenih sankcija.

Osim toga, neke od cijenjenih okolnosti po sudu prvog stupnja, nemaju značaj olakotnih okolnosti, na što se s pravom upozorava u žalbi državnog odvjetnika. Optuženik poriče učin djela, nije izrazio kajanje i žaljenje, pa se ne može zaključivati o njegovoj skrušenosti i kooperativnosti. Disciplinirani odnos optuženika prema sudu je očekivano ponašanje i nema značaj olakotne okolnosti. Takav značaj nema niti činjenica da je optuženik po zanimanju veterinar, jer se upravo od visoko školovanih građana ne očekuje ovakvo kriminalno ponašanje.

S druge strane, podcijenjena je težina i društvena opasnost kaznenog djela, jer se ovakvim ponašanjem prema djelatnicima policije umanjuje dignitet državnih službenika koji

I Kž 554/05-6

zakonito obavljaju svoj posao u važnoj funkciji sprječavanja prometnih prekršaja i delikata, a time je i postupak optuženika štetan za funkcioniranje društva u cjelini.

Zbog toga, a budući da optuženik ne pokazuje nikakvu kritičnost prema vlastitom postupku, trebalo je, zbog pogibeljnosti samog kaznenog djela i visokog stupnja ugrožavanja zaštićenog dobra, optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) mjeseca, jer će se samo tako odmjerenom kaznom u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da više ne čini takva kaznena djela, a ujedno će se i drugi građani upozoriti na krajnju neprihvatljivost takovih i sličnih ponašanja.

Posljedicom navedenog, očito je da žalba optuženika kojom se traži još blaže kažnjavanje unutar primijenjene uvjetne osude, nije osnovana, tim više jer se u žalbi i ne ističu neke nove olakotne okolnosti koje već nisu uzete u obzir.

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud je našao da je primjenom sigurnosne mjere iz čl. 80. KZ počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP na štetu optuženika.

Naime, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – novca u iznosu od 6.050,00 kn, što sud prvog stupnja smatra neophodnim s aspekta moralnih razloga.

Novac, kojeg je optuženik dao djelatnicima policije kao dar u zamjenu za nepokretanje prekršajnog postupka, ima karakter predmeta koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela davanja mita. Međutim, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kumulativno nije ispunjen i daljnji uvjet za primjenu ove mjere, a to je da se oduzimanje predmeta iz moralnih razloga čini prijeko potrebnim, zbog čega je prvostupanjski sud, primjenom čl. 80. KZ, prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu.

Prije svega, kod ovog kaznenog djela zakonom nije izričito predviđeno oduzimanje dara, kao što je to slučaj kod kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. KZ. S druge strane, da bi se predmet temeljem citiranog zakonskog osnova mogao oduzeti, isti treba sa stajališta morala biti štetan, tj. sadržajno takav da može negativno utjecati na društveni moral. To se u praksi, ali i pravnoj teoriji, najčešće odnosi na predmete pornografskog sadržaja i slično. Međutim, u konkretnom slučaju, novac koji je predmetom dara kod kaznenog djela davanja mita nije sam po sebi moralno štetan, već je moralno upitan karakter izvršenog kaznenog djela, a to se ne smije miješati sa značajem predmeta koji je uporabljen. U protivnom, a budući da je novac najčešće uporabljeni predmet pri izvršenju kaznenog djela davanja mita, pod krinkom sigurnosne mjere radilo bi se, u stvari, o izricanju sporedne novčane kazne, a bez utvrđenih uvjeta iz čl. 49. st. 4. KZ.

Zbog toga je prvostupanjsku presudu u tom dijelu trebalo preinačiti na način učinjen ad. I. izreke ove presude, a time su i prigovori žalbe optuženika vezano za nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pitanju vlasništva tog novca i prava trećih osoba na njegov povrat, postali bespredmetni.

Kako je slijedom izloženog žalba državnog odvjetnika osnovana, dok žalba optuženika to nije, a ispitivanjem prvostupanjske presude, osim naprijed citirane povrede kaznenog

I Kž 554/05-6

zakona, nisu uočene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 390. i 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 22. studenog 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.