Rev-2357/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2357/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” iz Popovače, radi poništenja rješenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku od 11. srpnja 1997. godine broj Gž-311/1997-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 13. prosinca 1996. broj P-439/92-57, u sjednici vijeća održanoj dana 1. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Kutini od 13. prosinca 1996. godine broj P-439/92-57 odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika od 27.8.1991. godine, kojim je tužitelju utvrđen prestanak radnog odnosa kod tuženice s danom 14. kolovoza 1991. godine, a dopunskom presudom odbijen je zahtjev za naknadu štete od 11.685,77 kuna s kamatama i parničnim troškovima. Presudom Županijskog suda u Sisku od 11. srpnja 1997. godine broj Gž-311/1997-3 odbijene su žalbe tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda i dopunska presuda.

Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog apsolutno bitnih povreda odredbi parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da su apsolutno bitne povrede parničnog postupka ostvarene na način da postoji nesuglasnost izreke i stanja spisa, zbog čega se presuda ne može valjano ispitati, dok je materijalno pravo pogrešno primijenjeno s obzirom da je tužitelj u spornom razdoblju koristio godišnji odmor na temelju rješenja tuženika, u kojem nije navedeno nikakvo ograničenje, te da su restrikcije uvedene odlukom ravnatelja iz razdoblja kad je tužitelj već bio na odmoru. Navodi da se ratna situacija pogoršavala tada iz dana u dan, što je rezultiralo navedenim ograničenjima u korištenju godišnjih odmora, a da to sudovi nisu cijenili u postupku. Tužitelj ne bi niti započeo koristiti svoj odmor da je situacija to nalagala.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik, kojem je revizija u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP) dostavljena radi očitovanja, nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 10., na čije ostvarene ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nisu ostvarene niti bitne povrede parničnog postupka na koje revident upućuje, budući da ne postoje proturječnosti između izreke i obrazloženja presude, odnosno između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka i razlozi presude jasni su i uvjerljivi i u skladu sa ispravama i zapisnicima koji postoje u spisu o provedenim dokazima na kojima se temelji presuda. Pobijana presuda, suprotno revizijskim navodima, sadrži ocjenu svih bitnih žalbenih navoda te nisu ostvarene bitne povrede parničnog postupka na koje se revident poziva.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku je utvrđeno, da je tužitelju odobreno korištenje godišnjeg odmora od 5. kolovoza do 30. kolovoza 1991. godine, a prije započinjanja korištenja godišnjeg odmora tužitelj je bio upoznat sa ograničenjima korištenja odmora. S obzirom na ratno stanje odmor je trebao koristiti u mjestu stanovanja, kako bi se u slučaju potrebe mogao javiti na posao u bolnicu. Tužitelj je odmor koristio u inozemstvu, te se na pozive tuženika od 7. i 8. kolovoza da se javi na rad dana 9. kolovoza, nije odazvao, već se javio tek 27. kolovoza, kad mu je uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa s danom 14. kolovoza radi neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopno. Neosnovano tužitelj u reviziji navodi, da ograničenja u korištenjima godišnjih odmora nisu mogla vrijediti za njega jer nisu navedena u njegovom rješenju o korištenju godišnjeg odmora, kao i da sudovi nisu cijenili činjenicu da se situacija pogoršavala iz dana u dan pa da u vrijeme tužiteljevog odlaska na odmor nije opravdavala nikakva ograničenja, koja su pismeno izdana tek kasnije. Sudovi su u postupku utvrdili, da je tužitelj bio upozoren da ne smije napuštati mjesto boravka, radi mogućnosti javljanja na posao u slučaju potrebe, te da je on preuzeo obvezu da to neće učiniti. S obzirom na takvo utvrđenje, opravdan je zaključak sudova da je tužitelj neopravdano izostao s posla kad se nije pojavio na svom radnom mjestu 9. kolovoza 1991., te mu je valjano, temeljem odredbe čl. 75. st. 2. t. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, prestao radni odnos. Činjenica da ograničenje u korištenju odmora tada još nije bilo utvrđeno pismenim putem, ne čini odluku tuženika nezakonitom. Stoga je odluka tuženika od 27. kolovoza 1991. godine utemeljena na zakonu te su pravilno sudovi presudili kada su odbili tužiteljev zahtjev za poništenjem navedene odluke, te za naknadu štete.

Kako dakle nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje se revident poziva, kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, kao u izreci.

U Zagrebu, 1. veljače 2001.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.