Legislator Case Law & Legislation
P-181/2024-13 AI generated

Court declares consumer loan clause void and orders bank to pay debt plus interest.

Case Number P-181/2024-13
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The court declared specific clauses in the loan agreement void and ordered the bank to pay the outstanding debt of 296.98 EUR with statutory interest. The plaintiff successfully argued that the loan was for a car purchase, establishing consumer status, while the defendant contested the consumer classification. The court ruled in favor of the consumer protection principles, validating the claim and awarding legal costs.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 103. ZOO; Čl. 277. ZOO; Čl. 154. st. 1. ZPP; Čl. 155. ZPP; Čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama; When a loan contract is concluded by a natural person for purposes other than business, it constitutes a consumer contract; the court must protect the weaker party by declaring abusive clauses void and ordering payment of the debt with interest.

Keywords

AI generated
consumer loan contract void contract clause consumer protection status statutory interest rate legal costs award unfair contract terms civil procedure law

Cited Legislation

AI generated
čl. 335. Zakona o parničnom postupku
čl. 103. ZOO
čl. 277. ZOO
čl. 154. st. 1. ZPP
čl. 155. ZPP
čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama
Tužitelju nisu dosuđene zatražene sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj kao Đ oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), slijedom čega navedene sudske pristojbe padaju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu (čl.
čl. 13. Zakona o sudskim pristojbama
čl. 29. ZOO
čl. 151. st. 3. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-181/2024-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 16. lipnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja odvjetnika Igora Metelka i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika TV, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 17. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 920353 od 16.10.2006. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja u čl.11.1. glasi : „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama I naknadama Kreditora….”

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 296,98 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 11.5.2011. do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. srpnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 16.10.2006. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.271,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora. Navodi da je tuženik naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.237,67 kn. Tužitelj ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Ističe da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Stoga svojim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 11.1 Ugovora o prijevremenoj otplati. Svojim zahtjevom tužitelj također potražuje i ukupan iznos od 296,98 EUR koji se odnosi na plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu, sa zateznim kamatama od dana plaćanja, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare. Navodi da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom ugovorenog razdoblja otplate kredita te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu, pa ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete koju bi zbog toga pretrpjela. Ističe da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi t još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Navodi da se ova operacija ne može izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Ističe da tuženik kada je Ugovor sklapan nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom. Smatra da naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva, jer je Ugovorom jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita, te koja je bila dostupna tužiteljici. Čini nespornom visinu zahtjeva te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izračun prijevremene otplate (list 6), karticu prometa (list 7), Ugovor o kreditu od 16.10.2006. (list 14), iskaz tužitelja (list 48).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 16.10.2006. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, kao i to da je prilikom prijevremene otplate tužitelju naplaćen iznos od sadašnjih 296,98 EUR. Sporno je da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, kao i to da li tužitelj ima pravo na povrat plaćenog.

6. Člankom 11.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

7. Iz navedenog je vidljivo da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog automobila koji je koristio isključivo za osobne potrebe odnosno s istim nikada nije obavljao bilo kakvu poduzetničku ili poslovnu djelatnost. Ugovor je izvorno sklopljen na 7 godina, rate su bile vezane za CHF valutu i stalno su rasle, pa je odlučio prijevremeno zatvoriti ga drugim kreditom. Prilikom zatvaranja kredita ustegnut mu je iznos od na ime naknade za prijevremenu otplatu. Pitao je što plaća tom naknadom i da li ona može biti manja, no rečeno mu je da se to mora platiti i da je to uvijek da kredit zatvori. Nije ni na koji način sudjelovao u sastavljanju ugovora, već ga je pripremila banka. Nitko mu nije objasnio strukturu troškova koji se time podmiruju, rečeno mu je samo da se to naprosto mora platiti.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Iako je sporna odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj nije unaprijed bio upoznat s tom odredbom, u ugovoru nije određeno na što se ista odnosi, niti je određena njena visina, već je navedeno da će se ista zaračunati sukladno Odluci o naknadama tuženika, pa se radi o neodređenoj obvezi, što je suprotno i čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91). Stoga je odredba spornog ugovora, kojom je tuženik za sebe ugovorio plaćanje te naknade, bez da je istovremeno precizno odredio na što se ta naknada odnosi i u kojoj visini ju je tužitelj u obvezi platiti (tuženik nije dokazao niti da je tužitelj bio upoznat s navedenom Odlukom, kao ni njen sadržaj), nedovoljno određena te, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje.

12. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91, jer je za tužitelja ugovorena obveza za koju ne zna na što se konkretno odnosi te je neizvjesna njena visina, a s obzirom na visinu nametnute obveze, dovela je do značajne neravnoteže u ugovornom odnosu.

13. Prema članku 142. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedna ugovorna strana dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

14. Prema članku 1068. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

15. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO-a. Prema članku 398. stavak 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz navedenog proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

16. Slijedom navedenog, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. ZPP-a smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

17. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

18. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 5.. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

19. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

20. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

21. U odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, te nije sporno da je odredbama predmetnog Ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja automobila, pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

22. Što se tiče visine zahtjeva ista je bila po tuženiku nesporna, a i proizlazi iz izvoda u spisu, pa ju ovaj sud prihvaća te je utuženi iznos valjalo dosuditi tužitelju.

23. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 103 ZOO-a i čl. 277. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavilo plaćanje izlazne naknade, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetne uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

24. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podneska od 18.4.2024. (tbr. 8/1) 100 bodova i zastupanje na ročištima 29.1.2025. i 16.6.2025. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 400 bodova odnosno 800,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 200,00 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.000,00 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nisu dosuđene zatražene sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj kao Đ oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), slijedom čega navedene sudske pristojbe padaju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu (čl. 13.) 25. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 17. srpnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku