III Kr-197/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 197/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. D. M., zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presude Općinskog suda u Koprivnici od 15. travnja 2010. godine broj: K- 464/09 i Županijskog suda u Koprivnici od 07. srpnja 2010. godine broj: Kž-184/10, u sjednici vijeća održanoj dana 02. studenog 2010. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđ. D. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici, broj: K-464/09 od 15. travnja 2010. godine, koja je u odluci o kazni preinačena presudom Županijskog suda u Koprivnici, broj: Kž-184/10 od 07. srpnja 2010. godine, D. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04; 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Protiv te pravomoćne presude osuđ. D. M. je putem branitelja G. R., odvjetnika u K., u zakonskom roku, dana 16. srpnja 2010. godine, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude sa pozivanjem na odredbu iz čl. 427. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06; u daljnjem tekstu:ZKP), u vezi čl. 368. toč. 1., 2 i 5. ZKP, s time da iz sadržaja podnesenog zahtjeva proizlazi da osuđenik parcijalno obrazlaže samo povrede zakona iz čl. 368. toč. 1. i

III Kr 197/10-3

2. ZKP, dok povredu zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP ne obrazlaže, a niti iz sadržaja zahtjeva proizlazi u čemu bi se ona sastojala.

Povredu zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP nalazi u tvrdnji da je drugostupanjski sud paušalno prihvatio činjenične zaključke suda prvog stupnja, čime je povrijedio zakon, jer da je prema izvedenim dokazima okrivljenika trebalo osloboditi od optužbe, budući da u njegovu ponašanju nije bilo elemenata kaznenog djela, dok povredu zakona iz čl. 368. toč. 2. ZKP podnositelj zahtjeva nalazi isključivo u tvrdnji da postoje okolnosti koji isključuju krivnju, budući da u postupanju okrivljenika nije bilo namjere za izvršenje kaznenog djela, a koju tvrdnju dalje ne obrazlaže.

Osuđenik u zahtjevu također ističe da su povrijeđene i odredbe iz čl. 427. toč. 2. i 3. ZKP, ali te povrede zakona uopće ne obrazlaže, već uopćeno i generalno ističe da su presude suda prvog i drugog stupnja u suprotnosti sa provedenim prometnim vještačenjem, te to dovodi u vezu sa utvrđenom brzinom kretanja vozila okrivljenika, a time i samim uzrokom prometne nezgode, navodeći da brzina motocikla okrivljenika nije bila u uzročnoj vezi sa nastalom prometnom nesrećom. Pritom još navodi, da se nedostaci materijalnih dokaza u postupku ne mogu tumačiti na štetu okrivljenika, radi čega su sudovi u konkretnom slučaju donijeli presudu koja je suprotna činjenicama utvrđenim tijekom postupka.

S obzirom na iznijeto osuđenik predlaže ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i oslobađanje okrivljenika od optužbe ili vraćanje predmeta prvostupanjskom ili višem sudu na ponovnu odluku, uz prijedlog da se u smislu čl. 428. st. 5. ZKP, odgodi izvršenje pravomoćne presude.

Postupajući u skladu s odredbom iz čl. 428. st. 4. ZKP, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić je pod brojem KR-DO-1046/10, od 18. listopada 2010. godine, podnio odgovor na zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u kojem predlaže isti odbiti.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda zakona iz čl. 427. toč. 1. ZKP, time što je drugostupanjski sud paušalno prihvatio činjenične zaključke suda prvog stupnja i da je prema izvedenim dokazima okrivljenika trebalo osloboditi od optužbe, budući u njegovu ponašanju nije bilo elemenata kaznenog djela, kao i zbog paušalno istaknute tvrdnje podnositelja zahtjeva da postoje okolnosti koji isključuju krivnju, jer da u postupanju okrivljenika nije bilo namjere za izvršenje kaznenog djela, a koju tvrdnju ne obrazlaže.

Naime, istaknutim tvrdnjama u zahtjevu osuđenik zapravo ponavlja navode iz svoje obrane, kao i navode istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, te na svoj subjektivan način problematizira i prigovara vjerodostojnosti u postupku izvedenih dokaza, te osporava činjenice koje su po sudovima utvrđene u pravomoćnoj presudi, pa takovi navodi predstavljaju pobijanje pravomoćne presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne povredu zakona iz čl. 427. toč. 1. u svezi čl. 368. toč. 1. i 2. ZKP, kako to osuđenik pogrešno smatra. Pritom valja naglasiti, da je sud otklonio sve prigovore o pitanju je li djelo za koje je okrivljenik proglašen krivim kazneno djelo i ima li okolnosti koje isključio krivnju, prije nego

III Kr 197/10-3

ga je proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. KZ, pa osuđenikova naknadna reinterpretacija utvrđenog činjeničnog stanja u tom pravcu, sukladno čl. 427. ZKP ne može biti razlogom za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

U odnosu na uvodno navedene prigovore povrede zakona iz čl. 427. toč. 2. i 3. ZKP, valja naglasiti da osuđenik istaknute povrede zakona sadržajno uopće ne obrazlaže, niti ističe u čemu bi se one sastojale, već u zahtjevu sasvim uopćeno navodi da su presude suda prvog i drugog stupnja u suprotnosti sa provedenim prometnim vještačenjem što dovodi u vezu sa utvrđenom brzinom kretanja vozila okrivljenika, a to sa uzrokom prometne nezgode, navodeći da brzina motocikla okrivljenika nije bila u uzročnoj vezi sa nastalom prometnom nesrećom. Pritom još navodi da se nedostaci materijalnih dokaza u postupku ne mogu tumačiti na štetu okrivljenika, nalazeći da su sudovi radi toga, u konkretnom slučaju donijeli presudu koja je suprotna utvrđenim činjenicama tijekom postupka.

Međutim, i u pogledu ovih tvrdnji podnositelja zahtjeva, treba istaknuti da su to u stvari prigovori na kakvoću utvrđenog činjeničnog stanja, što predstavlja suštinu osuđenikova zahtjeva, pa kako su dakle, svi ovi prigovori osuđenika, prigovori utvrđenom činjeničnom stanju, a prema odredbi iz čl. 427. ZKP-a, pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne može biti osnova za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to je zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 421. u vezi čl. 429. ZKP.

Budući je odlučeno o zahtjevu osuđ. D. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to nema osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

U Zagrebu, 02. studenog 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.