Gž-2228/2018-5 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2228/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Andree Boras-Ivanišević kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz Z., OIB: …., koju zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Z., protiv tuženih: 1. S. B., OIB: ..., osobno i kao nasljednice preminule tužene A. P. iz Z., OIB: …. i 2. Z. B., OIB: …, oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik I. Ž., odvjetnik u Z. i 3. tužene mldb. M. B. iz Z., OIB: …, koju zastupa z.z. S. B., koju zastupa punomoćnik I. Ž., radi isplate, odlučujući o žalbi preminule tužene A. P., protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-426/2011-63 od 3. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice A. P. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-426/2011-63 od 3. ožujka 2017. u odluci pod točkom I. izreke kojim je obvezana tuženica A. P. iz Z., Z. 6, OIB: … isplatiti tužiteljici Z. K. iz Z., Z. 6, OIB: …. iznos od 258.108, 85 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 3. ožujka 2017. do isplate

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Nalaže se tuženici A. P. iz Z., OIB: … isplatiti tužiteljici Z. K. iz Z., Z. 6, OIB: … iznos od 258.108,85 kn, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu 36.567,66 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženicu A. P. iz Z., OIB: …za isplatu zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinačnih iznosa od kojih se sastoji glavnica iz stavka I. izreke presude do 2. ožujka 2017., kao i dio zahtjeva za isplatu iznosa od po 2.833,45 kn za razdoblje 20. siječnja 2017. pa nadalje s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike S. B., OIB: …., Z. B., OIB: …i mldb. M. B., OIB: …. svi iz Z., u cijelosti.

IV. Nalaže se tužiteljici Z. K. iz Z., OIB: … naknaditi tuženicima S. B., OIB: …, Z. B., OIB: …. i mldb. M. B., OIB: …, svi iz Z., trošak parničnog postupka u iznosu 26.100,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika S. B., OIB: …. Z. B., OIB: …. i mldb. M. B., OIB: …., svi iz Z., za isplatu zatezne kamate na dosuđeni trošak parničnog postupka za razdoblje do 2. ožujka 2017."

Protiv navedene presude žali se tada 1. tužena A. P., zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovnu odluku.

Žalba tužene pod 1. nije osnovana.

Iz stanja spisa je razvidno da je sud prvog stupnja je rješenjem od 9. svibnja 2018. pod poslovnim brojem 2-Ps-426/11 utvrdio prekid postupka u odnosu na 1. tuženu A. P. , koja je preminula 16. listopada 2017., temeljem odredbe članka 212. točka 1. ZPP-a, da bi rješenjem od 27. lipnja 2018. pod istim poslovnim brojem, pozivom na odredbu članka 213. stavak 1. ZPP-a, nastavio postupak prekinut činjenicom smrti prvotno označene tuženice A. P. na način da se njeno mjesta stupa nasljednica S. B., koja je kao utvrđeni nasljednik iza njene smrti temeljem rješenja o nasljeđivanja javnog bilježnika K. V. od 26. veljače 2018. poslovni broj O-58/18, preuzela postupak u njeno ime u ovoj pravnoj stvari.

Suprotno navodima žalbe pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žaliteljica u žalbi. Presuda se može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni pa se ovaj žalbeni razlog ukazuje neosnovanim.

Isto tako, nisu pobijanom presudom, a ni postupkom koji joj je prethodio, počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a pa žalbeni razlog bitne povrede postupka nije ostvaren.

Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

-da je u zk.ul.br.14750 k.o. G. Z. upisana zk.č.br…. stambena zgrada i dvorište u Z. u vlasništvu tužiteljice (1/2) i V. L. (1/2),

-da je između tužiteljice i V. L. zaključen 27. listopada 2003. međuvlasnički ugovor iz kojeg proizlazi da tužiteljici pripada 39/150 dijela zk.č.br. 1741/1 u naravi stambena zgrada u Z. i dvorište površine 145,1 čhv ili 522 m[2] povezano s vlasništvom trosobnog stambenog prostora s pripadajućim spremištem ispod vanjskog stubišta označenim brojem 16 s pripadajućim spremištem u dvorišnom objektu označenim brojem 30, ukupne neto korisne površine 92,50 m[2] ,

-da je presudom tog suda od 29. listopada 2010. broj:Ps-543/09, koja je svojstvo pravomoćnosti stekla 31. kolovoza 2011., odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženice A. P. protiv ovdje tužiteljice radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i to stana u Z., Z., prizemlje, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, predsoblja, smočnice, kupaonice, wc-a, verande i drvarnice u dvorište površine 84,37 m[2] , iz obrazloženja koje odluke proizlazi da je prednica ovdje tuženice A. P. imala u vlasništvu useljivu kuću u C., koju je tuženica A. P. naslijedila, pa stoga nema pravo na zaštićenu najamninu temeljem čl.31.st.2.alineja 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje u tekstu: ZNS),

-da je pravomoćnom presudom ovog suda od 30. listopada 2015. broj:Ps-255/14-39 odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužiteljice radi iseljenja ovdje tuženika iz stana u Z., Z., koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, predsoblja, smočnice, kupaonice, wc-a, verande i drvarnice u dvorištu, ukupne površine 84,37 m[2] , a nalazi se u stambenoj zgradi i dvorištu sagrađeno na zk.č.br… k.o. G. Z. upisanoj u zk.ul.br.14750,

- da iz utvrđenja u predmetnom spisu proizlazi kako je tuženici A. P. otkazan najam tog stana zbog neplaćanja zahtijevane najamnine u iznosu 4.500,00 kn, da su obje stranke u tom postupku bile suglasne da se kao dokaz koristi nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. Ž. Ž. iz predmetne parnice Ps-426/11 iz kojeg proizlazi da mjesečna najamnina koja se može ostvariti iznosi 2.833,45 kn te da otkazivanje najamnog odnosa uz prethodni poziv na plaćanje najamnine koja skoro dvostruko premašuje tržišnu najamninu od 2.833,45 kn predstavlja zlouporabu prava, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za otkaz najma,

-da je tuženica A. P. od siječnja 2008. do svibnja 2016. plaćala Š. Č. odnosno tužiteljici stanarinu u iznosu od po 199,20 kn, 219,54 kn i 220,51 kn time da je u srpnju 2016. platila 220,51 kn,

-da je tužiteljica dopisom od 9. studenog 2015. pozvala tuženicu A. P. sklopiti ugovor o najmu stana opisanog u predmetnoj tužbi sa slobodno ugovorenom najamninom, u privitku kojeg dopisa se nalazi ponuđeni ugovor i iz istog proizlazi mjesečna najamnina od 2.833,45 kn,

-da je tuženica A. P. putem punomoćnika otklonila sklapanje traženog ugovora navodeći da je vještačenjem u predmetnoj parnici utvrđena najamnina u iznosu 2.833,45 kn, ali da je upravo ona izvršila sve popravke u tom stanu odnosno održava ga u stanju podobnom za stanovanje te da se taj iznos ne može koristiti kao relevantna najamnina za današnje vrijeme, pa predlaže da joj se vrati iznos od 40.639,15 kn na ime dosadašnjeg ulaganja u taj stan,

- da su na uviđaju na licu mjesta tuženici su pokazali radove koje su izveli u stanu u vidu podizanja poda, postavljanja novih ulaznih vrata, pločica, laminata i novih prozora (PVC stolarija) te uređenja kupaone s WC-om i vanjske fasade,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka kao bitno proizlazi da se razgledana nekretnina nalazi u Z., Z., zk.č.br…. k.o. G. Z., u naravi stan u prizemlju neto korisne površine 84,91 m[2] (sa ulaznim stepeništem i natkrivenom terasom 91,25 m[2] ) te da procijenjena mjesečna najamnina za taj stan u promatranom razdoblju od 10. kolovoza 2008. do 10. srpnja 2013. u iznosu od 33,37 kn/mj/m[2] , tj. 2.833,45 kn mjesečno predstavlja prosječnu poštenu tržišnu vrijednost s obzirom na zatečeno stanje, utvrđenu površinu, mikro i makro lokaciju, stupanj uređenosti i opremljenosti te ponudu i potražnju za najmom sličnih nekretnina,

- da je tuženica A. P. je u spornom razdoblju plaćala naknadu u visini zaštićene najamnine.

Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je, otklanjajući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, djelomično prihvatio njen tužbeni zahtjev u odnosu na 1.tuženu jer je smatrao kako je ova tužena kao korisnica predmetnog stana u obvezi isplate razlike između visine plaćene zaštićene najamnine i slobodne najamnine, utvrđene sukladno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke prema utvrđenim parametrima lokaciji i opremljenosti te prosječne cijene najamnine za takvu vrstu stambene jedinice na istoj lokaciji, obzirom da iz sadržaja odredbe članka 34. Zakona o najmu stanova ("Narodne Novine" 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje u tekstu: ZNS) proizlazi da je korisnik stana do sklapanja ugovora o najmu odnosno donošenja odluke u smislu članka 33. stavak 3. ZNS-a dužan plaćati naknadu za korištenje stana, koja naknada se smatra predujmom najamnine, a tuženica A. P. je u spornom razdoblju plaćala naknadu za koju nije sporno da je u visini zaštićene najamnine.

Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na odredbe članka 34.ZNS-a, iz koje proizlazi da je korisnik stana do sklapanja ugovora o najmu, odnosno donošenja odluke u smislu članka 33. stavka 3. ZNS-a dužan plaćati naknadu za korištenje stana, koja naknada se smatra predujmom najamnine.

Neosnovno žaliteljica žalbeni navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u odnosu na obvezu žaliteljice na isplatu naknade za predmetni stan tužiteljici u visini utvrđene slobodne najamnine.

Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je 1. tuženica A. P., osoba koja je u trenutku stupanja na snagu ZNS-a imala pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu Š. Č., koja je pak stupanjem na snagu ZNS-a stekla prava i obveze najmoprimca prema članku 30.stavak 1. i 2. ZNS-a i njezinom su smrću ta prava i obveze prešla na tuženicu A. P..

U navedenom pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je između tužiteljice i tuženice A. P., kao korisnice predmetnog stana, uspostavljen pravni odnos najma bez volje stranaka, kako to proizlazi iz članka 31. stavka 1. i 2 alineje 2., u svezi sa člankom 24. i članka 33. stavka 3. ZNS-a, zasnivanjem ex lege ugovornog odnosa između tužiteljice kao najmodavca i tuženice A. P., kao najmoprimca.

S druge strane iz obrazloženja presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. listopada 2010. broj:Ps-543/09, proizlazi da je pravna prednica tužene Š. Č., koja je preminula 12. rujna 2008., bila supruga ranijeg nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu temeljem ugovora o korištenju navedenog stana od 15. svibnja 1978., sklopljenog između njenog supruga I. Č., Š. Č. i tužiteljice Z. K., pa su utoliko neosnovani navodi žaliteljice o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljice u ovom postupku.

U odnosu pak na žalbene navode tužene, koja osporavajući aktivnu legitimaciju tužiteljice ističe kako predmetni stan kao poseban dio nije ni upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo tužiteljice, za odgovoriti je kako je, suprotno pravnom stavu žaliteljice, tužiteljica kao upisani suvlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, temeljem diobe sa drugim uknjiženim suvlasnikom, dokazala ovlaštenje za potraživanja s osnove plaćanje naknade za korištenje predmetnog stana.

Kod neprijeporne činjenice identiteta predmetnog stana u odnosu na koji je prednica 1. tužene, sada pok. A. P., ustala sa zahtjevom za priznanje statusa zaštićenog najmoprimca, što je razvidno iz pregledane pravomoćne presude istog suda od 29. listopada 2010. broj:Ps- 543/09, kojim je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženice A. P. radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom, proizlazi u svakom slučaju pravilnost zaključka suda prvog stupnja kojim je otklonjen istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

S druge strane, činjenica da je upravo tužiteljici odnosno njenoj pravnoj prednici vršena isplata najamnine za predmetni stan u visini zaštićene najamnine u razdoblju od 2008., ukazuje na zaključak da je tužena imala spoznaje u vlasništvu tužiteljice na spornom stanu, pa se ista ne može s uspjehom pozivati u ovom postupku da nije imala saznanja o tomu koje vlasnikom spornog stana.

Neosnovano žaliteljica žalbenim navodima ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja prilikom obvezivanja tužene na isplatu utužene naknade za korištenje predmetnog stanja u visini razlike između plaćene zaštićene najamnine te slobodne najamnine utvrđene u ovom postupku po vještaku građevinske struke.

Naime, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 30. listopada 2015. broj: Ps-255/14-39P, kojoj je odbijen zahtjev tužiteljice radi iseljenja iz predmetnog stana tuženika u ovom postupku utvrđen je status A. P. u odnosu na sporni stan pa je na njihov odnos vezano za naknadu za korištenje predmetnog stana primijeniti odredbe Zakon o najmu stanova, kako to pravilno i zaključuje sud u pobijanoj odluci.

S druge strane u pravomoćno okončanom postupku Ps-543/09 utvrđeno je postojanje zapreka za sklapanje ugovora o najmu tog stana sa zaštićenom najamninom u smislu članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS-a, budući je pravna prednica 1. tužene Š. Č. u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a 6. studenog 1997. bila vlasnica obiteljske kuće u C., odnosno useljivog objekta, kojeg je pak otuđila 1. tužena, nakon što joj je ista darovana od strane majke Š. Č. temeljem ugovora o darovanju iz 2002., slijedom čega je tuženica A. P., kao najmoprimac, u obvezi plaćati slobodno ugovorenu najamninu, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja u pobijanoj presudi jer su utvrđene zapreke propisane člankom 31. stavkom 2. al.2. ZNS-a.

Stoga na konkretni slučaj nema mjesta primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stana, koji je stupio je na snagu koji u prijelaznim odredbama (članak 5. stavak 1.), a koji propisuje da se odredbe tog Zakona primjenjuju i na postupke u tijeku, a kojima se uređuje položaj zaštićenih najmoprimaca u glavi XI. A.

U odnosu na obvezu plaćanja naknade za predmetni stan za odgovoriti je da odredba članka 9. ZNS-a izričito propisuje da slobodno ugovorenu najamninu plaćaju korisnici stanova za koje ovim Zakonom nije određeno plaćanje zaštićene najamnine.

Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio prosječnu mjesečnu visinu slobodne ugovorene najamnine za predmetni stan osnovom valjano provedenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, sukladno odredbi članka 260. ZPP-a, temeljem jasnih parametara kao što su mikro i makro lokacija, površina te stupanj opremljenosti i ponuda i potražnja za najmom sličnih nekretnina na istoj lokaciji, u mjesečnim iznosima koji u promatranom razdoblju iznose od po 2.833,45 kn mjesečno.

Neosnovano žaliteljica osporava i pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja kada je njenu obvezu na isplatu tako utvrđene mjesečne najamnine odredio za razdoblje od 2008. do 31. kolovoza 2011. kada je presuda suda prvog stupnja u predmetu pod poslovnim brojem Ps-543/09 stekla svojstvo pravomoćnosti. Naime, za ocjenu statusa žaliteljica kao član obiteljskog domaćinstva dotadašnje nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, i prava na zaštićenu najamninu, nije mjerodavno vrijeme donošenja odluke , već je relevantno stanje u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a, koji je stupio na snagu 6. studenog 1997., a u to vrijeme prednica 1. tužene je već bila vlasnica obiteljske kuće u C.

Prednica tuženice A. P. je dakle stupanjem na snagu ZNS-a stekla prava i obveze najmoprimca, sukladno članku 30. stavku 1. i 2. ZNS-a, ali bez prava na zaštićenu najamninu jer su na njezinoj strani postojale zapreke u smislu članak 31.stavak 2.alineja 2 ZNS-a, pa kako prednica tuženice A. P. nije imala pravo na zaštićeni najam to ni na tuženicu A. P. nakon njezine smrti nisu mogla preći prava koja nije imala, a kako su i na strani tuženice A. P. postojale zapreke u smislu članka 31. stavka 2. alineje 2 Z.-a jer je useljivu nekretninu stekla darovanjem, pravilno sud prvog stupnja otklanja tvrdnje žaliteljice da bi obveza plaćanja slobodno ugovorene najamnine nastala tek nakon pravomoćnog okončanja parnice Ps-543/09.

Utoliko su neosnovani navodi žalbe, a kako je sud prvog stupnja, sukladno od strane 1. tužene dostavljenim uplatama iznosa na ime stanarine za predmetni stan kroz utuženo razdoblje, umanjio iznose utvrđene mjesečne najamnine to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je za utvrđenu razliku za razdoblje od prosinca 2008. do zaključenja glavne rasprave obvezao 1. tuženu na isplatu u ukupnom iznosu od 258.108,85 kn.

S druge strane predmet spora u ovoj pravnoj stvari nije zahtjev tužiteljice s osnove vlasničke tužbe kojom je od tužene kao posjednika zahtijeva ispražnjenje i predaju predmetne nekretnine u posjed, pozivom na odredbe iz članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, s naknadnim izmjenama i dopunama-u nastavku: ZV), pa utoliko se i tužene na može pozivati na svoje pravo na naknadu nužni i korisnih troškova koje je imala za tu nekretninu kroz pravo zadržaja predmetne nekretnine.

Stoga se tužena u ovoj parnici ne može s uspjehom protiviti tužbenom zahtjevu tužiteljice kao vlasnika za isplatu naknade za korištenje spornog stana pozivajući se na pravo zadržaja, jer se ne radi o sporu radi predaju predmetne nekretnine u posjed sukladno odredbi članka 164. stavka 2. ZV-a prema kojoj to pravo pripada poštenom posjedniku dok mu vlasnik ne naknadi nužne i korisne troškove koje je imao u svezi održavanja nekretnine, dok to pravo ne pripada nepoštenom posjedniku, već istome pripada jedino pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku, kako to propisuje odredba članka 165. stavka 3. ZV- a.

U odnosu pak na navode žalbe kojima se žaliteljica poziva na pravo na dom za odgovoriti je da predmet ovog postupka ne predstavlja zahtjev tužiteljice radi iseljenja iz predmetnog stana pa utoliko isti nije pravno relevantan za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice.

Slijedom izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a kako ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu 1. tužene i potvrditi pobijanu presudu.

Potvrđena je i odluke o troškovima postupka budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavka 1., u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

U Splitu 28. travnja 2020.

Predsjednik vijeća:

Luka Grgat