IV Kž-90/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 90/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Josipa Budinskog i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog D. K., zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja „K.“ d.d. iz Z., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2006. godine, broj II Kv-458/06 (Kio-195/05) u sjednici održanoj dana 03. listopada 2006. godine,

r i j e š i o j e:

I. Djelomično se prihvaća se žalba oštećenika kao tužitelja „K.“ d.d., preinačava se rješenje prvostupanjskog suda, tako da se prihvaća istražni zahtjev u toč. 1) i 3) i određuje:

provođenje istrage

protiv

D. K., sina Lj. i K., rođene S., rođenog ... godine u C., D., JMBG: …, s prebivalištem u Z., …, Hrvata, državljanina RH, diplomiranog ekonomiste, nezaposlenog, oženjenog, oca jednog malodobnog djeteta, neosuđivanog, ne vodi se drugi postupak,

jer postoji osnovana sumnja da je:

1. dana 23. travnja 1998. godine u Z., kao direktor, zakonski zastupnik i odgovorna osoba pravne osobe „K.“ d.d. iz Z., …, sklopivši Ugovor o donaciji s društvom „A.“, sa znanjem da je štetan za oštećenika, nesavjesno poslovao, jer nije zatražio protučinidbu od „A.“ u vidu reklamiranja oštećenika, prouzročivši time oštećeniku imovinsku štetu velikih razmjera, zatim, s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za sebe i drugu pravnu osobu – „A.“, neistinito prikazao stanje i kretanje sredstava i uspjeha svog poslovanja, jer je uplatu „A.“ u poslovnim knjigama naknadno lažno prikazao kao potraživanje za nefakturiranu robu, što je za posljedicu imalo prividno oštećenikovo poslovanje s dobiti i time doveo zabludu Nadzorni odbor i Skupštinu oštećenika o dobrom poslovanju, a na temelju

IV Kž 90/06-2

čega je okrivljenik stekao znatnu protupravnu imovinsku korist u vidu povišene plaće i drugih financijskih uvjeta iz managerskog ugovora.

- dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica neistinito prikazao stanje i kretanje sredstava i uspjeha poslovanja, kao zastupnik pravne osobe u kojoj nema većinski udio u njezinoj gospodarskoj djelatnosti sklopio ugovor za koji je znao da je štetan za pravnu osobu i time prouzročio štetu pravnoj osobi, te s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na svoju štetu nešto učini, pri čemu je pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s namjerom pribavljanja takve imovinske koristi

3. neutvrđenog dana u listopadu 1996.godine u Z., kao zastupnik i odgovorna osoba pravne osobe „K.“ d.d. iz Z., …, dio poslovnog prostora u Z., ..., a koji poslovni prostor je oštećenik zakupio na temelju Ugovora o zakupu sklopljenog s Gradom Zagrebom, dao na korištenje agenciji C. C. & S. bez sklapanja ikakvog ugovora o podzakupu i bez ikakve naknade, čime je pribavio agenciji C. C. & S. imovinsku korist u iznosu od 503.698,41 kn. - dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu grubo prekršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom

- pa da je time djelom pod točkom 1. počinio kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju – opisano po članku 292. stavak 1., točka 2., a kažnjivo po članku 292. stavak 2. Kaznenog zakona Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; u daljnjem tekstu: Kazneni zakon), kazneno djelo – sklapanja štetnog ugovora – opisano po članku 294. stavak 1., a kažnjivo po članku 294., stavak 1. Kaznenog zakona, te kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – opisano po članku 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 224. st. 4. Kaznenog zakona, djelom pod točkom 3. kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju – opisano po članku 292., stavak 1., točka 6., a kažnjivo po članku 292., stavak 2. Kaznenog zakona, sve uz primjenu članka 60. Kaznenog zakona

II. U ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, odbija se žalba oštećenika kao tužitelja „K.“ d.d, kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, vijeće Županijskog suda u Zagrebu, prihvatilo je neslaganje istražnog suca, te je odbilo istražni zahtjev trgovačkog društva „K.“ d.d., oštećenika kao tužitelja, protiv osumnjičenog D. K. zbog kaznenih djela iz čl. 292. st. 1. i 2. toč. Kaznenog zakona, čl. 294. st. 1. i 2. Kaznenog zakona i čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj trgovačko društvo „K.“ d.d., putem punomoćnika Z. P., odvjetnika iz Z.. U žalbi nije naveden žalbeni razlog, a iz sadržaja žalbe proizlazi da je ista podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi se

IV Kž 90/06-2

predlaže pobijano rješenje preinačiti na način da se izrazi suglasnost za neposredno podizanje optužnice protiv osumnjičenog D. K. ili da se naloži pokretanje istrage protiv ovog osumnjičenika.

Žalba oštećenika kao tužitelja je djelomično osnovana.

Istražnim zahtjevom se osumnjičeni D. K., kao direktor i odgovorna osoba u društvu „K.“ d.d. tereti za više kaznenih djela, i to protiv imovine i protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, a predmetna djela problematiziraju pravilnosti njegovih postupaka u poslovnim odnosima s pravnim osobama - „A.“, agencijom „C. C. & S.“, „Š.“ d.o.o. te s vlasnikom obrta R. L.. Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju izvodi zaključak da ne postoji osnovana sumnja da su počinjena navedena djela smatrajući da u ponašanju osumnjičenika nema elemenata predmetnih kaznenih djela, a takav zaključak je, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravilan u odnosu na toč. 2) i 4) istražnog zahtjeva, dok je za sada preuranjen u odnosu na kaznena djela iz toč. 1) i 3) istražnog zahtjeva.

U odnosu na toč. I. izreke ovog rješenja:

Zahtjevom za provođenje istrage, podredno prijedlogom za davanje suglasnosti za podizanje neposredne optužnice oštećenika „K.“ d.d, u toč. 1) tereti se osumnjičeni D. K. da je počinio kaznena djela zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona, sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. st. 2. Kaznenog zakona i prijevare iz čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona, a činjenični opis problematizira pravilnost njegovog postupanja prilikom zaključenja i ispunjenja ugovora s društvom „A.“, koji je zaključen dana 23. travnja 1998. godine. Prije svega ovdje valja istaknuti da je, s obzirom na činjenični opis i inkriminirano vrijeme, ispravna pravna kvalifikacija kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora – čl. 294. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; u daljnjem tekstu: Kazneni zakon), pa je ovaj sud u tom smislu korigirao pravnu osnovu iz zahtjeva za provođenje istrage.

Predmetni ugovor je naslovljen kao ugovor o donaciji, premda se zapravo radi o ugovoru o reklamiranju budući da je isti zaključen na određeno vremensko razdoblje te je u istome precizirana protučinidba u vidu obveze „A.“ da reklamira pojedine filmove u sklopu redovnih aktivnosti kluba, za koju su se „K.“ d.d obvezali isplatiti iznos od 200.000,00 kuna, pa predmetni ugovor ima pravnu narav ugovora o reklamiranju. Kod takvih ugovora je uobičajeno da sponzor, ovdje oštećenik „K.“ d.d., dostavi svoje promotivne materijale, što je osumnjičeni D. K., prema podacima u spisu, propustio učiniti te na taj način onemogućio izvršenje protučinidbe i oštetio poduzeće „K.“ d.d., koje nije onda u javnosti ostvarilo ugovorenu promidžbu. Okolnost što je dopredsjednik udruge I. B., prema vlastitom iskazu, u dva navrata u svojim javnim istupima spomenuo „K.“ d.d., ne može se smatrati izvršenjem protučinidbe s obzirom da iz tog iskaza proizlazi da je uobičajeno da se ta promidžba obavlja na drugačiji način, odnosno dostavljanjem reklamnog materijala u obliku naljepnica, zastave ili slično, pa da iz tog razloga takav vid reklame nije niti mogao biti izvršen. Iz nalaza knjigovodstvenog vještaka je vidljivo da je u knjigovodstvenim dokumentima spornih 200.000,00 kuna knjiženo na konto izdaci, a nakon toga isti iznos je storniran s pozicije troškova te preknjižen na karticu potraživanja za nefakturiranu robu, odnosno na stavku imovine. Premda je, prema nalazu vještaka, ova operacija ispravna u knjigovodstvenom smislu, a što je prvostupanjski sud pogrešno protumačio na način da onda

IV Kž 90/06-2

nema niti drugih nepravilnosti, ovakvo prikazivanje spomenutog iznosa je metoda prikrivanja stvarnog stanja poslovnim knjigama i na taj način uspješnijeg prikazivanja poslovanja poduzeća oštećenika. Isto proizlazi i iz izvještaja „B. r.“ d.o.o od 15. prosinca 2000. godine.

Dakle, ovdje se radi o više nepravilnosti u poslovanju osumnjičenika koji zaključuje ugovor o sponzoriranju na iznos od 200.000,00 kuna, a ne zahtijeva protučinidbu za oštećenika „K.“ d.d., te je istovremeno takav ugovor knjižen kao donacija u poslovnim knjigama, dakle nepovratno isplaćen novac. Potom se ista stavka za iduću godinu knjiži kao potraživanje, premda je očito iz samog sadržaja ugovora, a i po prirodi stvari s obzirom da je „A.“ neprofitna udruga, da se takvo potraživanje nikada neće naplatiti, niti u obliku protučinidbe reklamiranja budući da je istekao jednogodišnji rok za izvršenje činidbe iz ugovora, a niti u obliku vraćanja tog iznosa. Knjigovodstveni vještak je u svom mišljenju naveo da su K. d.d. oštećeni za uplaćeni iznos od 200.000,00 kuna.

Iz službene zabilješke o razgovoru s N. K. koja je u sporno vrijeme bila šefica računovodstva u društvu oštećenika proizlazi da je takvo knjiženje vjerojatno bilo po nalogu osumnjičenika, pa za sada postoji osnovan sumnja da je to bilo po nalogu osumnjičenika, premda se prilikom davanja iskaza kao svjedok u predmetu Kir-274/04 nije izjašnjavala po čijem nalogu je vršeno takvo knjiženje. Prema podacima u spisu odnosno iskaza svjedoka I. Č. osumnjičenik je takvim knjigovodstvenim postupkom sebe prikazao kao uspješnog direktora poduzeća i ishodio svoj povoljniji položaj i materijalnu korist.

U toč. 3. istražnog zahtjeva osumnjičenik se tereti da je u listopadu 1996. godine dio poslovnog prostora dao na korištenje agenciji „C. C. & S.“ na korištenje bez sklapanja ikakvog ugovora o podzakupu i bez ikakve naknade, čime je prouzročio oštećeniku imovinsku štetu u iznosu od 503.698,41 kune, pa da je time počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi čl. 292. st. 1. toč. 6. Kaznenog zakona.

Drugostupanjski sud je ovdje korigirao jedan element iz činjeničnog opisa s ciljem usklađivanja sa zakonskim opisom kaznenog djela na način da je umjesto prouzročenje oštećeniku imovinske štete u iznosu od 503.698,41 kune, preinačio na pribavljanje agenciji „C. C. & S.“ koristi u iznosu od 503.698,41 kune.

Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje u odnosu na ovo djelo da s jedne strane nije bilo štete za poduzeće oštećenika „K.“ d.d. s obzirom da je agencija „C. C. & S.“ vršila promocije za premijere filmova, a s druge strane da se radi o neispunjenju ugovornih odnosa u građanskopravnom smislu. Takav zaključak je kontradiktoran jer prihvaćanjem okolnosti da se protučinidba u ugovoru o zakupu sastoji u sudjelovanju članica agencije u promocijama filmova, ne može zaključiti da postoji neispunjenje ugovornih odnosa u građanskopravnom smislu. Naime iz podataka u spisu proizlazi da je osumnjičenik dao D. G. K. na korištenje stan, vlasništvo grada za koji su „K.“ plaćali zakupninu gradu. Iz iskaza ove svjedokinje proizlazi da je ona taj stan koristila tijekom razdoblja više od tri godine, a za korištenje je osumnjičeniku osobno u dva navrata dala iznose u gotovini od 5.000,00 kuna i 7.000,00 kuna. Nikakav ugovor o zakupu, niti podzakupu nije sklopljen između „K.“ i navedene svjedokinje niti njezine agencije, pa onda njezina tvrdnja da se zakupnina kompenzirala sudjelovanjem članica njezine agencije na premijerama filmova ne može prihvatiti, a osim toga o tome nema nikakvog traga u dokumentaciji oštećenika, a niti drugih dokaza.

IV Kž 90/06-2

Dakle, u spisu postoje kontradiktorni podaci o relevantnim činjenicama koje je potrebno rasvijetliti u istrazi, pa takva sama kontradiktornost činjenica ukazuje na postojanje osnovane sumnje.

Još valja napomenuti da nije prihvatljiv prijedlog oštećenika kao tužitelja za davanjem suglasnosti za podizanje neposredne optužnice u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, kada je već istražni sudac podnesak oštećenika kao tužitelja nazvan „istražni zahtjev“, tretirao, u smislu čl. 191. st. 5. Zakona o kaznenom postupku, kao zahtjev za provođenje istrage, a ne kao prijedlog za podizanje neposredne optužnice, pa je, s obzirom na cijelo nastavno postupanje suda, i ovaj sud isti podnesak tretirao na isti način, neovisno o tome što su u predmetima Županijskog suda u Zagrebu Kir-2901/03 i Kir-274/04 provedene sve istražne radnje.

U odnosu na toč. II. izreke ovog rješenja:

U odnosu na djelo inkriminirano pod točkom 2) zahtjeva za provođenje istrage, kojim se osumnjičenik tereti da je počinio kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. st. 1. Kaznenog zakona prilikom zaključenja ugovora o zakupu između oštećenika „K.“ d.d i R. L. dana 30. kolovoza 1999. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća argumente prvostupanjskog rješenja koji opovrgavaju postojanje osnovane sumnje, a iz kojih proizlazi da nije bilo subjektivnog elementa inkriminiranog djela i da se u konkretnoj situaciji radi o građanskopravnom odnosu, pa se ovdje isti neće ponavljati zbog izbjegavanja suvišnog ponavljanja. Osim toga, u žalbi nije navedena niti jedna nova okolnost koja bi dovela u pitanje zaključak pobijanog rješenja.

Slična situacija postoji i kod djela iz točke 4) zahtjeva za provođenje istrage kojom se osumnjičeniku inkriminira kazneno djelo 292. st. 2. Kaznenog zakona i 294. st. 1. Kaznenog zakona počinjeno zaključivanjem velikog broja ugovora između oštećenika „K.“ d.d. i građevinskog poduzeća „Š.“ d.o.o., koji ugovori nisu nikad bili izvršeni, a oštećeniku nanesena šteta u iznosu od 266.902,89 kuna. Prije svega ovdje valja istaknuti da činjenični opis zahtjeva za provođenje istrage sadrži samo elemente kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. st. 1. Kaznenog zakona, ali ne i elemente djela iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona, pa je ovaj sud razmatrao činjenični opis samo u odnosu na kazneno djelo čije elemente sadrži navedeni opis. Osnovana sumnja, kako je pravilno navedeno u pobijanom rješenju, ne proizlazi iz dokumentacije, nalaza vještaka i iskaza svjedoka, i tom dijelu se prihvaća obrazloženje pobijanog rješenja koje nije dovedeno u pitanje žalbom, a u kojoj se i ne ističe drugačije činjenično stanje.

Stoga je trebalo, u skladu s odredbom čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 03. listopada 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Damir Kos, v.r.