Legislator Case Law & Legislation
Gž R-1865/2013-2 AI generated

Court dismisses appeal upholding employer's dismissal as lawful due to employee's breach of duty.

Case Number Gž R-1865/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Court of Appeal dismissed the employer's appeal against the first-instance judgment that declared the employee's dismissal unlawful. The employee had been dismissed for continuing to sell insurance through an agency contract despite a prior warning, which the court found constituted a breach of duty. Consequently, the court confirmed the first-instance ruling ordering the employer to pay damages and terminate the employment relationship.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu (ZR), čl. 106., 110., 116.; Zakon o parničnom postupku (ZPP), čl. 353., 368., 154., 155.; Otkaz ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika nije dopušten ako poslodavac nije upozoren na kršenje obveze iz radnog odnosa.

Keywords

AI generated
unlawful dismissal employee breach of duty warning procedure insurance agency contract termination of employment damages award labor dispute appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku
Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), i predlaže da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine.
čl. 106. st. 1. al. 3. Zakona o radu
čl. 110. Zakona o radu
čl. 116. Zakona o radu
čl. 85. st. 3. Zakona o radu
čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj 75 Gžr-1865/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Tatjane Radić kao predsjednice vijeća, Dubravke Penić Lukač kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Branke Hriberski kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. N. iz Z., …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. osiguranje d.d. Z., …, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik iz O. društva M.- L.-B.-T. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2685/06-103 od 22. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 8. travnja 2014.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2685/06-103 od 22. veljače 2013. u cijelosti.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod I. izreke utvrđen je nedopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu 29. rujna 2006. kao i Odluka tuženika od 7. studenog 2006. o nastupu otkaza ugovora o radu, te je određeno da je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu do 6. veljače 2013., pod II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade štete isplati neto iznos od 127.052,16 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2013. do isplate, pod III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju naknadu plaće u iznosu od 681.616,55 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose i sa dospijećem kako je to pobliže označeno u izreci presude, a pod IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 123.600,00 kn.

Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), i predlaže da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine.

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode tuženika, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu 29. rujna 2006. kao i Odluke tuženika od 7. studenog 2006. o nastupu otkaza ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu, te posljedično tome zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida i isplata naknade plaće.

Nesporno je da je tužitelju otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora koju ponudu tužitelj nije prihvatio te su nastupile posljedice otkaza što je tuženik i utvrdio svojom Odlukom od 7. studenog 2006. Tužitelj je protiv navedenih Odluka podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio. Također među strankama nije bilo sporno da tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije radnika upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, niti je sporno da mu nije omogućio iznošenje obrane prije skrivljenog otkaza.

Među strankama nije sporno niti da je tuženik proveo postupak savjetovanja u smislu čl. 145. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR)

Sporno je i dalje u žalbenoj fazi postupka da li je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju zakonita ili ne, tj. da li su razlozi za otkaz tužitelja takve okolnosti koje imaju za posljedicu otkazivanja ugovora zbog skrivljenog ponašanja.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno upire žalitelj. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Za obrazloženje prvostupanjske presude sud je dao razumljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud u cijelosti.

Pobijanom odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 29. rujna 2006. tuženik je otkazao ugovor o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja sa obrazloženjem da je nalazom Interne revizije utvrđeno da je tužitelj iako neposredno zaposlen na poslovima prodaje osiguranja, suprotno Odluci Generalne direkcije C. osiguranja d.d. od 18. siječnja 2002. obavljao poslove prodaje osiguranja koristeći Ugovor o djelu sklopljen između C. osiguranja d.d. i I. L. N.-radnikove supruge, te je poslove vezane za prodaju osiguranja radnik obavljao samostalno i na taj način predmetni Ugovor o djelu učinio fiktivnim. Također se u Odluci navodi da je provedenom revizijom portfelja povjerenika I. L. N. i usporedbom sa portfeljom koji je u ime i za račun C. osiguranja d.d. obrađivao tužitelj utvrđeno je da je došlo do zloupotrebe položaja jer je imenovani radnik pojedina osiguranja kod pravnih osoba iz internog portfelja radio putem Ugovora o djelu na ime supruge I. L. N., a ne putem interne šifre što spada u redovni rad imenovanog radnika (pa tako konkretno za M. d.o.o., S. M. d.o.o. i Sveučilište u Z.), čime je svojim svjesnim skrivljenim ponašanjem oštetio poslodavca za iznos provizije isplaćen povjereniku I. L. N., te je na taj način zloupotrijebio radno mjesto kod poslodavca.

Prvostupanjski sud je ocijenio nedopuštenost otkaza utvrdivši da je Odlukom Generalne direkcije tuženika od 18. siječnja 2002. omogućeno djelatnicima tuženika koji ne obavljaju poslove prodaje osiguranja da mogu nakon provedene edukacije sklopiti Ugovor o djelu za obavljanje poslova prodaje osiguranja, te izvan radnog vremena raditi kao povjerenici, za što će im se isplaćivati plaća, pri čemu prvostupanjski sud zaključuje da istom Odlukom nije decidirano zabranjeno obavljanje takvih poslova i radnicima koji obavljaju kod tuženika poslove prodaje osiguranja (koje poslove je obavljao tužitelj).

Nadalje, osnovom saslušanih iskaza svjedoka koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio kao suglasne i istinite, prvostupanjski sud utvrđuje da je obavljanje poslova prodaje osiguranja putem tzv. povjereničkih ugovora bio uobičajen način postupanja zaposlenika tuženika s kojim su bile upoznate i nadređene osobe, s time da su na takav način poslove prodaje osiguranja obavljali i radnici koji su u okviru svoga radnog mjesta kod tuženika obavljali poslove prodaje osiguranja, te isti nisu bili upoznati sa bilo kakvom zabranom rada po povjereničkim ugovorima, a prodaja osiguranja putem takvih posredničkih ugovora bio jedan način stimulacije zaposlenih radnika.

Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj ne samo da nije prekršio bilo kakvu zabranu poslodavca, obzirom da ista nije niti sadržana u Odluci Generalne direkcije od 18. siječnja 2001., već tužitelj sa istom uopće nije bio upoznat, zbog čega zaključuje da se tužitelju ne može osnovano stavljati na teret da bi direktno prekršio Odluku Generalne direkcije od 18. siječnja 2002., te da bi svojim postupanjem zloupotrijebio svoj položaj, a kako tužitelj nije niti upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa, niti mu je dana mogućnost obrane, pri čemu sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nisu postojale takve okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini, zaključuje da nisu postojali opravdani razlozi u smislu čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR za otkaz ugovora o radu tužitelju.

I po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da nije postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.

Naime, pored postojanja ustaljene prakse da radnici tuženika obavljaju poslove prodaje osiguranja putem tzv. povjereničkih ugovora, pri čemu su te poslove obavljali svi radnici koji su to htjeli bez obzira da li su kod tuženika u okviru svog radnog mjesta obavljali poslove osiguranja ili ne, da su sa takvom praksom bili upoznati nadređeni, pa tako i tužiteljev nadređeni J. G. koji je i sam iskazao da je takav način rada bio opća praksa kod tuženika u cilju povećanja osiguranja, te da mu je bilo poznato da faktično poslove pribave i prodaje osiguranja po povjereničkom ugovoru svoje supruge obavlja upravo tužitelj, neosnovano žalitelj u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda pozivajući se i dalje na odluku Generalne direkcije od 18. siječnja 2002. kojom je takvo obavljanje poslova prodaje osiguranja omogućeno samo djelatnicima koji ne obavljaju poslove prodaje osiguranja. U konkretnom slučaju, suprotno tvrdnji žalbe, relevantno je i ponašanje drugih radnika tužene, posebice onih koji su u okviru svojih radnih zadataka obavljali poslove osiguranja, jer se na temelju činjenice da su i oni obavljali poslove prodaje putem povjereničkih ugovora, a s kojim načinom rada su bili upoznati njihovi nadređeni, izvodi se zaključak da je postojala prešutna dispozicija tuženika kojom je dozvoljavao ovakav način rada, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije prekršio nikakvu zabranu poslodavca, jer i po mišljenju ovog suda u situaciji ukoliko je tuženik želio prekinuti dotadašnju praksu i odnose koji su postojali između tuženika i radnika, ovakav način rada trebao je izričito zabraniti.

Stoga, u takvim postojećim odnosima, a i kraj činjenice da tuženik u svojoj reviziji nije uopće utvrđivao vrste osiguranja koje se nalaze u portfelju tužitelja i u portfelju njegove supruge, već samo pravne osobe odnosno osiguranike, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka N. C., te kraj činjenice da tužitelj u okviru svojih radnih zadataka nije obavljao sve vrste osiguranja, već samo neka, ukoliko je tuženik postupanje tužitelja da pojedina osiguranja pravnih osoba iz internog portfelja radi putem Ugovora o djelu na ime supruge I. L. N. smatrao nedozvoljenim to je svakako trebao upozoriti radnika u pismenom obliku u smislu čl. 110. ZR, te ga upozoriti da otkloni ovakvo nedozvoljeno ponašanje i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka ovakvog postupanja. Tuženik to nije učinio, a što među strankama nije sporno.

Upravo je svrha upozorenja ne kršenje obveze iz radnog odnosa ubuduće i upozorenja na posljedice takvog kršenja, pa bi po mišljenju ovog suda upozorenje poslodavca u konkretnom slučaju, ukoliko je isti smatrao da tužitelj krši obveze iz radnog odnosa zbog načina prodaje osiguranja putem povjereničkog ugovora, zasigurno djelovalo na daljnje ponašanje i postupanje zaposlenika, što onda nastavno ne bi dovelo do predmetne sporne odluke o otkazu.

Dakle, ispravan je zaključak suda prvog stupnja da nisu postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Stoga, i po stajalištu ovog suda, nisu ostvarene pretpostavke za otkaz ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika jer ne postoje okolnosti koje bi isključile zakonsku obvezu tuženika kao poslodavca propisanu u čl. 110. ZR, a niti je utvrđeno da bi tužitelj počinio povrede iz radnog odnosa koje mu se stavljaju na teret, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 106. st. 1. al. 3. ZR kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu prihvatio.

S obzirom da je sud utvrdio da otkaz tuženika nije dopušten, a da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 116. ZR, kada je na zahtjev tužitelja odredio dan prestanka radnog odnosa (sudski raskid radnog odnosa) sa danom zaključenja glavne rasprave tj. 6. veljače 2013. kako je to tužitelj i zatražio.

Nadalje je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u gore navedenoj odredbi, kada je tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 127.052,16 kn, pri odmjeri kojeg iznosa je sud vodio računa o starosti tužitelja, trajanju radnog odnosa i obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika, a što se u žalbi posebno niti ne osporava. Jednako tako pravilno je primijenjeno i materijalno pravo iz čl. 85. st. 3. ZR kada je tužitelju dosuđena i naknada plaće za vrijeme od nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do određenog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 681.616,55 kn bruto, koja visina među strankama nije bila sporna.

I odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu troška za svaku pojedinu parničnu radnju prema vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u času poduzimanja same radnje, pa tako i za ročišta 2.4.2012. i 10.12.2012. u visini od 851 bod, a za ročište 6.2.2013. u visini od 809 bodova, te iako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, a koje smanjenje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, radi se samo o neznatnom dijelu neuspjeha tužitelja u odnosu na cijeli zahtjev, zbog čega je tužitelju valjalo priznati cijeli trošak za navedena ročišta a temeljem čl. 154. st. 3. ZPP.

Radi iznesenog valjalo je po osnovi čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen, jer predmetni trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. travnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radić, v.r.