Revt-99/2008 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 99/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Andrije Erakovića, Gordane Matasić-Špoljarić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz Z., kojeg zastupa M. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženice G. b. d.d. u stečaju, Z., koju zastupa Z. M., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-5724/04 od 2. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-2215/02 od 21. travnja 2004., u sjednici održanoj 21. kolovoza 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 5724/04 od 2. listopada 2007. odbija se.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5724/04 od 2. listopada 2007. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-2215/02 od 21. travnja 2004., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je osnovana (pravilno: da postoji) tražbina tužitelja u iznosu od 3.163.238,31 kn sa kamatom po stopi od 30% godišnje, tekućom od 14. listopada 1997. do 14. studenoga 1998., a od 15. listopada 1998. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizna sredstva po viđenju.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 392. a. ZPP.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. One sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji su potpuni, jasni i u suglasju sa sadržajem isprava. Okolnost što u presudi nije ocijenjen iskaz tužitelja ne čini presudu manjkavom u smislu da se ona ne može ispitati, jer se iskazom tog svjedoka ne dovodi u pitanje ni jedna odlučna činjenica utvrđena pomoću isprava.

Iz obrazloženja ovog revizijskog razloga razvidno je da se kroz isti dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a kako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ti revizijski navodi nisu pojedinačno ocijenjeni.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom sporu radi utvrđenja da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku iz naslova deviznog štednog uloga – depozita, u reviziji je sporno pravno pitanje, postoji li ovo potraživanje tužitelja prema tuženiku, nakon što je tužitelj, kao ustupitelj (cedent), Ugovorom o ustupanju potraživanja sklopljenim 4. prosinca 1998. s MWM A. d.o.o., P., kao primateljem (cesionar), svoje potraživanje koje ima prema tuženiku, kao dužniku (cesusu), u iznosu od 815.000 DEM iz Ugovora o deviznom štednom ulogu – depozitu br. … od 14. listopada 1997. ustupio MWM A. d.o.o. P. umjesto ispunjenja svoje obveze isplate zajma u svoti od 815.000 DEM iz Ugovora o zajmu sklopljenim s MWM A. d.o.o. P. 4. prosinca 1998.

Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili ovo pravno relevantno činjenično stanje:

1. Na temelju ugovora o deviznom štednom ulogu – depozitu, br. … od 14. listopada 1997. (dalje: Ugovor o depozitu) sklopljenog između stranaka ove parnice tužitelj je kod tuženika imao depozit u iznosu od 815.000 DEM;

2. Ugovorom o zajmu sklopljenim 4. prosinca 1998. s MWM A. d.o.o. P. tužitelj, kao zajmodavac, obvezao da će MWM A. d.o.o. P., kao zajmoprimcu, dati u zajam (predati) iznos od 815.000 DEM i to tako što će, umjesto isplate iznosa od 815.000 DEM, posebnim ugovorom o cesiji ustupiti zajmoprimcu svoje dospjelo potraživanje koje ima prema tuženiku (G. b. – dužniku) u iznosu od 815.000 DEM po osnovi Ugovora o depozitu;

3. Ugovorom o ustupanju potraživanja sklopljen između tužitelja (ustupitelja – cedenta) i MWM A. d.o.o. P. (primatelj – cesionar) od 4. prosinca 1998. tužitelj je svoje dospjelo potraživanje koje ima prema tuženiku (G. b. – dužnik – cezus) u iznosu od 815.000 DEM po osnovi deviznog depozita ustupio cesionaru i to umjesto ispunjenja svoje obveze isplate zajma u iznosu od 815.000 DEM iz Ugovora o zajmu od 4. prosinca 1998.; 4. Tužitelj je o ovom ustupu potraživanja obavijestio tuženika (dužnika – cesusa) i tuženik je, u skladu s nalogom tužitelja knjižio u korist MWM A. d.o.o. P. (cesionara) iznos od 815.000 DEM, odnosno njegovu kunsku protuvrijednost;

5. Potraživanje od 815.000 DEM koje je nakon izvršenog ustupa MWM A. d.o.o. imao prema G. b. kao dužniku, MWM A. d.o.o. P. prebio je s potraživanjem koje je G. b. imala prema njemu iz osnova nevraćenih kredita;

6. Sporazumom od 18. srpnja 2000. sklopljenim između tužitelja i MWM A. d.o.o. P. sporazumno je raskinut Ugovor o ustupanju potraživanja od 4. prosinca 1998. i Ugovor o zajmu od 4. prosinca 1998.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev kao neosnovan odbili.

Iz navedenih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je isplatom duga („knjiženjem u korist“) u iznosu od 815.000 DEM cesionaru (MWM A. d.o.o. P.) umjesto tužitelju (cedentu) postignut puni učinak predmetne cesije, te da se tuženik oslobodio obveze koju je imao prema tužitelju po osnovi Ugovora o deviznom depozitu. Tuženikova obveza prema tužitelju prestala je ispunjenjem (čl. 295. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/06, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).

Sporazumnim raskidom Ugovora o cesiji od 4. prosinca 1998. i Ugovora o zajmu od 4. prosinca 1998., koji su sklopili tužitelj i MWM A. d.o.o. P. nije se ništa promijenilo u odnosu prema tuženiku, u smislu da bi tuženik postao tužiteljev dužnik. Tek u slučaju da je tuženiku vraćen odnosno dan u depozit iznos od 815.000 DEM kojeg je on isplatio cesionaru, ponovno bi se između tužitelja i tuženika uspostavio odnos iz ugovora o deviznom depozitu po osnovi kojeg bi postojalo potraživanje tužitelja prema tuženiku. Međutim, u postupku nije utvrđeno niti je to tko tvrdio da je tužitelju vraćeno ono što je od njega primio cesionar temeljem Ugovora o cesiji od 4. prosinca 1998., odnosno u izvršenju naloga tužitelja da se njegova tražbina u iznosu od 815.000,000 DEM "knjiži u korist" cesionara.

Na odluku o sporu ne utječe ni okolnost što je cesionar ustupljeno i isplaćeno mu potraživanje prebio s potraživanjem tuženika koje je ovaj imao prema njemu po osnovi nevraćenog kredita.

Ovo stoga, što su Ugovor o cesiji od 4. prosinca 1998. i prebijanje dva samostalna pravna posla sklopljena između različitih osoba i bez međusobnih pravnih učinaka.

Nadalje, ni okolnost što su svi ti pravni poslovi, prema tvrdnjama tužitelja, nastali „posredovanjem“ tuženika, također, ne daje osnova za zaključak da bi tužitelj prema tuženiku imao utuženo potraživanje i to samo iz razloga što pobude zbog kojih su ovi pravni poslovi nastali nisu ostvarene.

Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija protiv presude nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Nije osnovana ni revizija protiv odluke o trošku.

Pravilno je tuženiku, na temelju odredbe čl. 155. ZPP, trošak priznat za zastupanje na pet ročišta i to od 26. studenoga 2002., 12. lipnja 2003., 12. veljače 2004., 1. ožujka 2004. i 7. travnja 2004.

U Zagrebu, 21. kolovoza 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.