I Kž-28/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 28/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Potrebica Ante i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. L.V. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 31. listopada 1994. K- 46/94, u sjednici održanoj 21. siječnja 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske D.T.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e:

Pobijanom presudom na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP opt. L.V. oslobođen je optužbe da je počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 157. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude.

Protiv te presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba državnog odvjetnika uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na činjenično stanje između suda prvog stupnja i navoda u žalbi državnog odvjetnika sporno je tko je u vrijeme nastanka prometne nezgode upravljao osobnim automobilom, koji je inače vlasništvo opt. L.V.. Prema tezi optužbe, zastupljenoj i u žalbi, vozilom je upravljao opt. L.V., dok nasuprot tome sud prvog stupnja smatra da na temelju ocjene rezultata dokaznog postupka nije moguće izvesti nedvojben zaključak je li u času prometne nezgode osobnim automobilom upravljao opt. L.V. ili sada pok. ošt. F.I..

Razmatrajući s jedne strane razloge koje je za svoje uvjerenje dao sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude i prigovore u žalbi državnog odvjetnika da je pobijana oslobađajuća presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je da državni odvjetnik argumentacijom svoje žalbom nije uspješno doveo u sumnju zaključak suda prvog stupnja da nije dokazano tko je kritične zgode upravljao osobnim vozilom.

Naime, protivno žalbenim navodima, koji se u suštini svode na preocjenjivanje izvedenih dokaza na osnovi subjektivnog viđenja stvari i izvođenju zaključaka o spornoj odlučnoj činjenici u skladu sa tezom optužbe, sud prvog stupnja u ponovljenom postupku, nakon ukidanja ranije oslobađajuće presude, izveo je sve dokaze i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio sud drugog stupnja u svojoj odluci, te je na temelju savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, ponovno došao do istog zaključka, tj. da nije dokazano da je opt. L.V. upravljao vozilom u vrijeme prometne nezgode. Za takav zaključak sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude dao je veoma iscrpne, određene i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja.

U konkretnom slučaju kad su tijekom istrage učinjeni značajni propusti, prije svega time što nisu osigurani dokazi na temelju kojih bi se pouzdano utvrdilo tko je u vrijeme prometne nezgode upravljao vozilom, uz činjenicu da nema očevidaca događaja, niti je sam optuženik svojim iskazom u tom pogledu pružio relevantne podatke, a imajući u vidu da su tijekom postupka svoje nalaze i mišljenja dali trojica medicinskih i dvojica prometnih vještaka, te da je provedeno i kombinirano prometno i sudsko-medicinsko vještačenje, pri čemu je od osobite važnosti da su svi do sada saslušani vještaci suglasni u tome da ne mogu sa sigurnošću odrediti tko je u momentu nezgode bio za upravljačem osobnog automobila, te da upravo ni jedan od izvedenih dokaza direktno ne tereti optuženika, logičan je zaključak suda prvog stupnja da je u pogledu utvrđenja ove odlučne činjenice i nakon svestrane ocjene dokaznog materijala ostala dvojba, koju je sud pravilno razriješio tako što je u skladu s principom in dubio pro reo optuženika oslobodio optužbe na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP.

S obzirom na izloženo sud prvog stupnja osnovano je odbio prijedlog državnog odvjetnika, ponovljen i u žalbi, da se provede novo prometno vještačenje sa drugim vještakom cestovnog prometa ili da se to vještačenje povjeri Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, jer se i po shvaćanju ovog Vrhovnog suda izvođenjem tog dokaza ne bi otklonila dvojba o tome tko je upravljao motornim vozilom. Naime, svoj prijedlog za dopunom dokaznog postupka državni odvjetnik obrazlaže tvrdnjom da je nemoguće točno utvrditi gdje se našlo tijelo vozača ili suvozača, odnosno da raniji "prometni vještak uopće nije analizirao mogućnost da koje od tijela može zapeti, prilikom ispadanja, za bilo koji unutarnji ili vanjski dio automobila, pa se u tom slučaju dinamika kretanja tijela potpuno mijenja."

Upravo i citirano obrazloženje dokaznog prijedloga žalitelja nesumnjivo ukazuje da u konkretnom slučaju, upravo zbog propusta počinjenih tijekom uviđaja neposredno nakon prometne nezgode, objektivno nije moguće utvrditi, barem ne s takvim stupnjem izvjesnosti koji bi bio valjana podloga za donošenje osuđujuće presude i ne bi ostavljao mjesta nikakvoj dvojbi da je upravo opt. L.V. upravljao motornim vozilom u vrijeme prometne nezgode.

Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih državni odvjetnik pobija oslobađajuću presudu suda prvog stupnja, niti povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. siječnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.