Rev-2106/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2106/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića, Miroslave Vekić i Vesne Milošević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.M. iz D.S., koga zastupa punomoćnik Ž.Š., odvjetnik iz D.S., protiv tuženika N.Z. iz S.T., koga zastupa punomoćnik D.S., odvjetnik iz D.S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 7. travnja 1992. br. Gž-2811/92, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici od 15. studenoga 1991. br. P-99/90, u sjednici održanoj dana 21. siječnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da iz osnova naknade štete plati tužitelju 218.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 1991. do isplate, te parnični trošak u iznosu od 33.200 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tuženika i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Opravdavajući navedene prigovore u reviziji se pojašnjava da je obrazloženje pobijane presude nerazumljivo i da nema "stava suda o primjedbama iznesenim u žalbi", pri čemu posebno upućuje na okolnost da je sud donio rješenje kojim je odredjeno izvodjenje dokaza (pribava odredjenog policijskog izvješća) koji dokaz da nije proveden, a sud pri tom

Rev 2106/92

prethodno nije donio rješenje kojim bi to rješenje "stavio van snage". Prigovara se u reviziji i razlozima presude suda drugog stupnja kojom je kao neosnovan otklonjen prigovor tuženika glede dosudjene naknade materijalne novčane štete (izgubljena zarada). Pogrešnu primjenu materijalnog prava revizija nalazi u tome što je sud drugog stupnja otklonio primjenu odredbe čl. 191. Zakona o obveznim odnosima na koju je tuženik tek u žalbi uputio, a ovo posebno jer da se u postupku "nije utvrdjivalo materijalno stanje oštećenika, materijalno stanje odgovorne osobe i prouzročenje štete namjerno ili krajnjom nepažnjom - dakle volja štetnika". Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi i u tome što o odgovornosti nije odlučeno primjenom "pravnog instituta podijeljene odgovornosti". Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Suprotno prigovorima revizije pobijana presuda nije nerazumljiva i ne trpi od nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje. Sukladno odredbi čl. 375. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP (NN 53/91, 91/92) žalbeni sud i nije dužan ocijeniti sve žalbene navode već samo one koji su od odlučnog značenja, kako je sud drugog stupnja i postupio. Stoga nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka pred sudom drugog stupnja iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 2. ZPP.

Temeljem odredbe čl. 300. ZPP izvodjenje dokaza odredjuje vijeće rješenjem, a predloženi dokaz koji ne smatra važnim za odluku vijeće može odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. Stavkom 4. čl. 300. ZPP utvrdjeno je da sud u daljnjem tijeku postupka nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvodjenju dokaza. Odredbom čl. 200. st. 2. ZPP utvrdjeno je da o tome koje će dokaze izvesti radi utvrdjivanja odlučnih činjenica odlučuje upravo sud.

Sud prvog stupnja odustao je od izvodjenja odredjenog dokaza, a da nije o tome prethodno odlučio posebnim procesnim rješenjem. Navedeni propust suda prvog stupnja medjutim nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijanih presuda kao pretpostavke za mogući zaključak o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovo tim više jer je sud prvog stupnja u razlozima presude naveo razloge zbog kojih navedeni dokaz nije izeden.

Tijekom postupka kod suda prvog stupnja tuženi i ako mu je to bilo omogućeno na vještaka nije imao nikakvih pitanja, niti je stavio bilo kakve primjedbe glede datog mišljenja.

Kraj takvog procesnog stanja stvari, kad je sud prvog stupnja i na temelju prihvaćenog mišljenja gradjevinskog vještaka utvrdio visinu zarade koju je tužitelj (zidarsko-fasaderski obrtnik) gubio zbog radne nesposobnosti, onda sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad je ocijenivši da se uopćenim navodima žalitelja dosudjenje naknade iz osnova izgubljene zarade ne dovodi u sumnju - prigovore žalbe odbio. Pri tom i rasprava u reviziji o načinu "komuniciranja izmedju vještaka i stranke" postojanje relativno bitne povrede učinjene pred sudom drugog stupnja ne opravdava.

S obzirom na navedeno i u odsustvu apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) proizlazi da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Nije ostvaren niti prigovor da je o prijeporu sudjeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Utvrdjeno je u postupku da je tuženi 4. studenoga 1989. godine u noći ispred svog lokala sprejem koji je sadržavao kondenzirani plin iz grupe nadražljivaca iz neposredne blizine poprskao tužitelja po licu nanijevši mu pritom tešku povredu oka. Kraj takvog činjeničnog stanja stvari s osnovom je sud cijenio da je tuženi odgovoran za štetu koju tužitelj trpi (čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima - ZOO, NN 53/91).

S obzirom da iz dokaznog postupka nije proizlazilo da bi tuženik na navedeno postupanje bio izazvan ponašanjem tužitelja, a i kraj činjenice da niti tuženi tijekom glavne rasprave nije u tom pogledu stavljao prigovor, sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio materijalno pravo kad je obvezao tuženika da tužitelju štetu naknadi u cijelosti. Prigovor tuženika u žalbi pa i sada u reviziji da je tužitelj kritične zgode "očito pod utjecajem alkohola pravio nered, razbijao i sl." u stanju spisa nema temelja, a u žalbi na navedene okolnosti nisu niti bili predloženi dokazi. Uostalom niti tuženik koji je doduše osporio da bi tužitelja tjelesno na opisani način povrijedio, nije upućivao na eventualni sukob izmedju njih prije štetnog dogadjaja.

Primjenom odredbe čl. 191. ZOO sud može sniziti naknadu samo onda ako šteta nije uzrokovana ni namjerno ni krajnjom nepažnjom. S obzirom na utvrdjene okolnosti konkretnog slučaja: da je tuženik iz neposredne blizine poprskao tužitelja po licu za zdravlje opasnim sprejem, opravdano je zaključivati da je tuženik, inače u zreloj životnoj dobi, doista zanemario pažnju koja se može očekivati od čovjeka prosječnih sposobnosti, dakle, da je postupao sa krajnjom nepažnjom što je i dovoljno da se otkloni primjena odredbe čl. 191. ZOO.

Visini nematerijalne štete, inače po nalaženju ovoga suda dosudjene u primjerenom iznosu, u reviziji se posebno ne prigovara. Iz osnova izgubljene zarade koju je štetu tužitelj

pretrpio zbog radne nesposobnosti kroz 35 dana sudovi su na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke te prihvaćenog mišljenja gradjevinskog vještaka tužitelju dosudili naknadu od 63.000 HRD. U tom dijelu je pobijanu presudu, a u odsustvu bitne povrede odredaba parničnog postupka o čemu je naprijed bilo riječi, takodjer valjalo cijeniti pravilnom.

Proizlazi dakle iz navedenog da revizijski razlozi nisu ostvareni pa je stoga temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. siječnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.