Revr-1511/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1511/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz S., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3082/13-2 od 24. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2706/10 od 29. listopada 2013., u sjednici održanoj 7. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3082/13-2 od 24. lipnja 2014. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2706/10 od 29. listopada 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 374.077,57 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci presude kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.000,00 kn, sve u roku od osam dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska preuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika je osnovana.

Iako je revizija podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj je sud imajući na umu vrijednost predmeta spora (374.077,57 kn), razmotrio reviziju tuženika kao redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP).

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za vrijeme dežurstva i stražarske službe u razdoblju od listopada 2006. do 1. listopada 2009. s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Sporno je može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno umjesto 16 sati dnevno odnosno da li se u obračun naknade plaće za prekovremeni rad uračunava osmosatni odmor.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba, da je u okviru svog redovnog rada obnašao stražarsku službu koja je trajala po sedam dana za što bi dobivao po tri dana odmora i dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, nakon čega je koristio 1 slobodan dan kao i da je stražarsku službu i dežurstva obnašao subotom, nedjeljom i u neradne dane, s time da određeni broj prekovremenih sati tužitelju u dežurstvu nije kompenzirano, niti mu je za iste isplaćena naknada.

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati bruto iznos od 374.077,57 kn prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da tužitelju, koji je obavljao stražarsku službu i dežurstvo, obračunata naknada za svih 24 sata provedenih na radnom mjestu, iz čega proizlazi da su svi sati rada na straži obračunati u trajanju 24 sata dnevno (8 sati redovan rad, a preostalih 16 sati kao prekovremeni rad).

Prvostupanjski sud zaključuje da pravo na naknadu za prekovremeni rad tužitelju pripada sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru koji se odnosi na državne službenike i namještenike, da se radi o prekovremenom radu za koji mu nisu omogućeni slobodni dani u cijelosti, da je na tuženici bio teret dokaza je li u navedenom razdoblju bilo moguće preraspodijeliti radno vrijeme, pri čemu je sud prvog stupnja zaključio da tužitelju pravo na naknadu daje odredba čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a to pravo nije dovedeno u pitanje ni Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Drugostupanjski je sud u cijelosti prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Ovaj sud smatra da je pravilan pristup sudova nižeg stupnja prema kojem tužitelju u razdoblju kada nije donesen provedbeni propis kojima se uređuju dodaci na plaću za službu dežurstva tužitelj ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad na temelju odredbe čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07), čl. 7. i čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05) te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 150/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti države ne smiju biti na štetu građana. Tuženik je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavao slobodne dane te je utvrđeno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućio korištenje slobodnih dana niti mu je isplatio naknadu.

Međutim, osnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.

Imajući u vidu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba, nema mogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (tako i ovaj sud u odluci Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili odlučne činjenice, stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 7. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.