Rev-2285/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2285/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I.G. iz S., … , koju zastupaju punomoćnici P.J. i M.J., odvjetnici u S., protiv tuženika Republike Hrvatske (Ministarstvo . ), zastupane po Javnom pravobranitelju Republike Hrvatske, radi poništenja odluke, rješavajući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 25. siječnja 1995. godine br. Gž-26/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 4. listopada 1994. godine br. P-937/93, u sjednici održanoj dana 21. rujna 1995. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija i ukidaju se presude Županijskog suda u Splitu od 25. siječnja 1995. godine br. Gž-26/95 i Općinskog suda u Splitu od 4. listopada 1994. godine br. P-937/93 te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

"Utvrđuje se da su ništava rješenja Ministarstva Republike Hrvatske od 15. rujna i 13. listopada 1993. godine pa je dužan tuženik u roku od osam dana vratiti tužiteljicu na radno mjesto referenta djelovođe u Dom zapovjedništva HRM, Administrativno birotehnički odjel te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 800 kn."

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravomovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice i poništili rješenja tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice, koji je prestao zbog isteka vremena na koje je bio zaključen, jer smatraju da ugovorom od 17. IX. 1991. godine (Ugovor o službi u Hrvatskoj ratnoj mornarici Republike Hrvatske) nije tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno, već na neodređeno vrijeme. Pri tome sudovi analiziraju čl. 3. tog Ugovora koji kaže da se pripadnik HRM (tužiteljica) obvezuje, da će stupiti u službu HRM "na vrijeme od najmanje dvije godine" te smatraju da je to vrijeme (dvije godine) koje je tužiteljica trebala najmanje provesti na službi, a da nije time zaključen ugovor o radnom odnosu (službi) u trajanju od dvije godine, kako pak smatra tuženik i zbog čega je donio rješenje o prestanku radnog odnosa.

Zaista, iz sadržaja toč. 3. Ugovora može se zaključiti da se ne radi o radnom odnosu na određeno vrijeme.

Međutim po odredbi čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZOO), pri tumačenju spornih odredbi (ugovora) ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti, kako to odgovara načelima obveznog prava - odnosno u konkretnom slučaju - volji stranaka.

Tuženik ustraje u tvrdnji da su ugovori o službi u HRM ovakove vrste bili ugovori o radnom odnosu na određeno vrijeme i da je radni odnos prestajao nakon dvije godine, a da su se - ako su stranke željele nastaviti radni odnos - zaključivale nove ugovore.

Sudovi su svoje tumačenje međutim temeljili na sadržaju toč. 3. Ugovora i pri čemu su prihvatili takvo značenje tog sadržaja da radni odnos traje najmanje dvije godine ali da tada ne prestaje).

Da li su stranke zaključivanjem ugovora imale namjeru da radni odnos traje samo dvije godine (kako tvrdi tuženik) ili i duže - neodređeno vrijeme (kako tvrdi tužiteljica) sudovi nisu posebno istraživali, nisu u tom pravcu proveli ni jedan dokaz (samo su pregledali ugovor te odluke tužene o prestanku radnog odnosa) a posebno nisu i saslušavali stranke iz čijih se iskaza može zaključiti namjera u pravcu prave volje stranaka u pogledu trajanja radnog odnosa.

Postupivši na takav način, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega nisu utvrdili sve relevantne činjenice pa je ostvaren revizijski razlog iz čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske i donijeto je rješenje kao u izreci.

U Zagrebu, 21. rujna 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenović, v.r.