Rev-209/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 209/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.Ž. iz S., S. …, protiv tuženika Grada Splita, koga zastupa Javno pravobraniteljstvo Split, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 3. rujna 1993. godine br. Gž-2208/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 7. lipnja 1993. godine br. P-110/93, u sjednici održanoj dana 8. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika u pogledu odluke o poništenju kao nezakonite odluke prednika tuženika od 24. 6. 1991. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja kao i drugostupanjske odluke prednika tuženika od 10. 9. 1991. godine kojom je odbijen prigovor tužitelja - odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja i naloženo tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kao i u pogledu odluke o troškovima postupka ukidaju presuda Okružnog suda u Splitu od 3. rujna 1993. br. Gž-2208/93 i presuda Općinskog suda u Splitu od 7. lipnja 1993. br. P-110/93 i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev te poništene kao nezakonite odluke prednika tuženika Mjesne zajednice S. u Splitu od 24. 6. 1991. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja te drugostupanjska odluka iste mjesne zajednice od 10. 9. 1991. godine kojom je odbijen prigovor tužitelja izjavljen protiv odluke o prestanku radnog odnosa, i naloženo tuženiku kao pravnom sljedbeniku ranijeg tuženika, da vrati tužitelja na rad i omogući mu raspored na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 400 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže, da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda u pravcu odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila, dok je nadležni državni odvjetnik u svojem izjašnjenju na izjavljenu reviziju istaknuo kako smatra, da postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena i predložio, da se revizija prihvati te preinače nižestupanjske odluke na način, da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

Revizija tuženika djelomično je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. To stoga, jer u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) dok na druge bitne povrede revident posebno ne ukazuje.

Nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu u kojem su poništene odluke prednika tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja - koji je bio zaposlen kao referent za ONO i DSZ u bivšoj MZ S. u S. a zbog ukidanja spomenutog radnog mjesta na kojem je tužitelj radio do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa.

U pravu je tuženik kad ističe, da se na sporni radnopravni odnos ima primijeniti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - u daljnjem tekstu: ZOPRO) kao i Zakon o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 19/90 - u daljnjem tekstu: ZRO), a to stoga što su u smislu ranijeg Zakona o mjesnim zajednicama ("NN" br. 19/83) mjesne zajednice definirane kao samoupravne zajednice sa svojstvom pravne osobe s time, da one predstavljaju onakvu zajednicu na koju se prema čl. 1. st. 3. ZRO primjenjuju odredbe tog zakona kao i odredbe ZOPRO.

Prema tome tužitelju bez njegove suglasnosti mogao je prestati radni odnos samo iz razloga navedenih u čl. 75. st. 2. toč. 7. i 8. ZOPRO, pa stoga jer se u pobijanim odlukama prednika tuženika navedeni razlog prestanka radnog odnosa (ukidanje radnog mjesta tužitelja) treba shvatiti kao razlog prestanka potrebe za radom tog zaposlenika zbog tehnoloških, organizacijskih ili ekonomskih razloga, nisu ispunjene materijalnopravne pretpostvke za prestanak rada tužitelja u smislu čl. 75. st. 2. toč. 7. i 8. ZOPRO, jer prednik tuženika nije proveo postupak u smislu čl. 23-26. ZRO odnosno osigurao tužitelju neko od tamo navedenih prava koje mu se mora prethodno osigurati pri prestanku radnog odnosa iz navedenog razloga. Pri tome ovaj revizijski sud nalazi kako okolnost što su se niži sudovi pogrešno pozvali na propise bivšeg Zakona o upravi ("NN" br. 53a ) umjesto na spomenute propise ZRO i ZOPRO ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer su u postupku utvrđene sve važne okolnosti za odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva - poništenje odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja te na temelju tih okolnosti ishod spora je isti i prema odlukama nižih sudova kao i temeljem propisa koje treba primijeniti u sporu prema motrištu ovog revizijskog suda.

Stoga, jer u tom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu u dijelu kojim su poništene odluke prednika tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja (čl. 393. ZPP).

Revident je pasivno legitimiran u ovom sporu, jer nakon što su mjesne zajednice prestale postojati stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi ("NN" br. 90/92) tuženik je u smislu čl. 15. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("NN" br. 117/93) u ovom slučaju postao pravni sljedbenik ranijeg tuženika glede preuzimanja njegovih djelatnika pa stoga nije osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika.

Međutim na gornji način nije riješen radnopravni status djelatnika bivših mjesnih zajednica, jer on ovisi o tome, da li su u pojedinom slučaju ispunjeni uvjeti za preuzimanje, odnosno raspoređivanje ili neraspoređivanje tužitelja kao djelatnika u smislu odredbe čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi.

Naime, raniji zaposlenik bivše mjesne zajednice nakon poništenja pobijanih odluka o prestanku radnog odnosa kao nezakonitih ne može doći u pogledu radnopravnog statusa u povoljniji pravni položaj od pravnog položaja kakav bi on imao da nezakonite odluke nisu donesene.

Kako dakle nisu utvrđene sve potrebne važne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke glede radnopravnog statusa tužitelja kod tuženika a nakon ukidanja nezakonitih odluka prednika tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja, to nije bilo moguće ispitati, da li je u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno - pa je stoga u tom dijelu prihvaćena revizija te obje nižestupanjske odluke ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP), a ukinuta i odluka o parničnom trošku (čl. 166. st. 3. ZPP).

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi sve pravno relevantne okolnosti na koje je ukazano u ovom rješenju, a nakon njihove ocjene ponovno će odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 8. travnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.