Rev-x-295/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 295/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. T. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika Županijske uprave za ceste, S., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-513/11 od 29. studenoga 2012., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-256/01 od 4. studenoga 2010., u sjednici održanoj 2. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 295.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 14. studenoga 2010.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, dok se za više traženo i to iznos od 25.000,00 kn, tužitelj odbija, kao i za više zatraženi tijek zakonskih kamata.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s naslova naknade za tuđu pomoć i njegu iznos od 3.500,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. prosinca 2000.g. do 31. prosinca 2007.g., po stopi koju je određivao čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008.g. do isplate, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, dok se za više zatraženi tijek zakonskih kamata tužbeni zahtjev odbija.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnova troškova liječenja iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, dok se za više zatraženi tijek zakonskih kamata tužbeni zahtjev odbija.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 73.388,15 kn.“

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrđuje u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe preinačuje se odluka o troškovima postupka (toč. IV. izreke) na način da je tuženik dužan u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 63.028,30 kn dok se odbija kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 10.359,85 kn.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u smislu navoda revizije, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje. Tuženik je popisao trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. To stoga što obrazloženje sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

Neosnovano sadržajem revizije tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP. Naime, prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka prometne struke dipl. ing. N. K., kao i kasniju dopunu tog istog vještva, dakle upravo sukladno odredbi čl. 8. ZPP, što je pravilno prihvatio i drugostupanjski sud. Nadalje, neosnovano tuženik sadržajem revizije ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U predmetnoj situaciji, pravilno je i po ocjeni ovoga suda, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza provođenjem vještačenja po građevinskom vještaku, a radi utvrđivanja odlučnih činjenica. K tome, pravilno je sud sukladno odredbi čl. 300. st. 2. ZPP naveo valjane razloge odbijanja.

Sadržajem revizije tuženik ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 305. ZPP. Prema odredbi čl. 305. ZPP sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasovanja može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranka nema pravo predlagati da se ponovno otvori glavna rasprava tj. odluka o ponovnom otvaranju već zaključene glavne rasprave ovisi isključivo o ocjeni vijeća, odnosno suca. Time što sud prvog stupnja, nakon što je zaključio glavnu raspravu, nije odlučio o prijedlogu tuženika za ponovno otvaranje glavne rasprave, suprotno tvrdnji tuženika, a slijedom naprijed izloženog, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 305. ZPP, na koju opisno ukazuje tuženik. Konačno, neosnovano sadržajem revizije tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi od 11. rujna 2000. koja se prema utvrđenju nižestupanjskih sudova dogodila kada je tužitelj, upravljajući natovarenim teretnim vozilom, u namjeri mimoilaženja automobila koji se zaustavio na suprotnom kolničkom traku, gledano iz pravca vožnje tužitelja, krenuo vozilom udesno (neadekvatna širina ceste na tom dijelu) zaustavljajući se, a pritom je zbog odrona sjevernog ruba kolnika došlo do propadanja tužiteljevog vozila u provaliju duboku oko 40 m.

Nadalje, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik do zaključenja glavne rasprave, u postupku koji je trajao 10 godina, nije isticao činjenicu da je u vrijeme nastanka štetnog događaja bila postavljena prometna signalizacija, znak ili slično kojim bi se obavještavali sudionici u prometu o ograničenju prometa vozila čija ukupna masa prelazi određenu masu.

Slijedom izloženog, nižestupanjski sudovi zaključuju da uzrok prometne nezgode leži u činjenici da se odronio dio ceste na kojem se odvijao promet zbog čega je tuženik kao organizacija koja se brine za stanje ceste tako da ona omogućava normalni protok svih vrsta vozila koji se njome kreću odgovoran za nastalu štetu koju tužitelj trpi u vezi s štetnim događajem. Naime, u postupku je još utvrđeno da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih je bio životno ugrožen, utvrđen je intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha, stupanj naruženosti, te duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti (65%).

Obzirom na navedeno, nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 154. st. 1., čl. 200. i 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO).

Odgovornost tuženika – nadležne uprave za ceste valja prosuditi po kriteriju presumnirane krivnje u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO. Prema navedenoj zakonskoj odredbi tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

U konkretnom slučaju i prema shvaćanju ovoga suda tuženik (nadležna uprava za ceste u obavljanju poslova održavanja prometne ceste) odgovoran je tužitelju za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO.

O visini naknade štete odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 200. i 195. ZOO. Pritom valja reći da, revizijskim navodima pravilnost primjene materijalnog prava nije bilo čime dovedena u sumnju.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 2. listopada 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.