Rev-1782/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1782/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. H. iz S., G. p. za Z., protiv tuženika A. Z., sada C. a. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku S. S., odvjetniku u Z., radi preuzimanja u radni odnos, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1994. godine br. Gž-11130/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine br. Pr-297/92, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija se prihvaća, nižestupanjske presude - presuda Okružnog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1994. godine br. Gž-11130/93-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine br. Pr-297/92 se ukidaju i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Utvrđuje se da je tužiteljica M. M. od 14. XI. 1991. godine u radnom odnosu kod tuženika A. d.o.o. Z., pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos s danom 14.

XI. 1991. godine, u roku od 8 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude preinači i da presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže da revizija bude odbačena na temelju odredbe iz čl. 389. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) jer da je revizija izjavljena od strane tuženika A. d.o.o. putem punomoćnika S. S., a kojem da je punomoć prestala nakon što je tuženik A. kao pravna osoba prestao postojati pripajanjem poduzeću C. a. d.d.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Neosnovani su navodi tužiteljice u odgovoru na reviziju koji se tiču nedostatka u zastupanju tuženika jer je pravni sljednik tuženika A. C. a. d.d. preuzeo postupak i ovlastio za zastupanje odvjetnika S. S. koji je izjavio reviziju kao punomoćnik tuženika A..

Ovaj sud je o reviziji već odlučivao te je svojom presudom od 11. rujna 1996. godine br. Rev 496/95 reviziju prihvatio i preinačio nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev odbija.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-910/1996 od 1. srpnja 1998. godine usvojena je ustavna tužba tužiteljice M. M., te je ukinuta navedena presuda ovoga suda i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje.

Ponovno ispitujući pobijanu drugostupanjsku presudu u granicama revizijskih razloga istaknutih u reviziji ovaj sud je utvrdio postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Temeljeno prijeporno pitanje u ovom sporu tiče se radnopravnog statusa tužiteljice kao zaposlenika poduzeća J. sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije u poslovnoj jedinici koja se nalazila na teritoriju Republike Hrvatske, a nakon donošenja odluke Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj (dalje: Agencija) od 7. XI. 1991. godine kojom je organizirano tuženo poduzeće A., društvo s ograničenom odgovornošću iz Zagreba u društvenom vlasništvu.

Svoj zahtjev za utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika od 14. XI. 1991. godine (dana upisa poduzeća A. u sudski registar), te da se obveže tuženika s tim danom preuzeti ju u radni odnos tužiteljica temelji na tvrdnji da je odlukom Agencije organizirano poduzeće A. bilo dužno preuzeti u radni odnos sve zaposlenike bivših poslovnih jedinica J. koje su se nalazile na području Republike Hrvatske.

Osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tuženik tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, te nastavno i u reviziji, ističe prigovor da tuženik nije pravni sljednik J. - pravnog subjekta koji je postojao i nakon utemeljena tuženika, a osim toga ističe da je tužiteljici prestao radni odnos na osnovi odluke J. prije donošenja odluke Agencije o organiziranju tuženika i da stoga nije postojala tuženikova obveza preuzeti ju u radni odnos. Nižestupanjski sudovi su ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim polazeći od stajališta da je tuženik pravni sljednik poduzeća J. iz B., a to zbog toga što je "Odlukom Agencije za restrukturiranje i razvoj od 7. XI. 1991. godine oformljen kao novoosnovano poduzeće od svih poslovnih jedinica J. koje su se nalazile na području Republike Hrvatske temeljem čl. 6. Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 52/91 - dalje: Uredba), pa je kao jedinstveno poduzeće upisan i u sudski registar." (drugostupanjska presuda).

Pitanje pravnog sljedstva glede preuzimanja obveza pravnih osoba u čijem sastavu je bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala pravna osoba organiziranjem po odredbama rečene Uredbe riješeno je odredbom iz čl. 8. st. 2. Uredbe kojom je propisano da pravna osoba nastala organiziranjem po odredbama ove Uredbe ne odgovara za obveze pravne osobe u čijem sastavu je bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala.

Međutim, po shvaćanju ovoga suda pitanje pravnog sljedstva u smislu preuzimanja obveza poduzeća J. u ovom sporu i nije odlučno pitanje u svezi kojeg treba ocjenjivati radnopravni status tužiteljice nakon organiziranja A., već se to pitanje treba raspraviti i ocijeniti u svezi s Uredbom propisanih uvjeta pod kojima je to društvo s ograničenom odgovornošću u društvenom vlasništvu moglo biti utemeljeno.

Naime, Uredbom je utvrđen poseban način organiziranja društvenog poduzeća ili druge odgovarajuće pravne osobe u društvenom vlasništvu tako da su se, sukladno odredbama iz čl. 6. Uredbe takovi subjekti mogli organizirati iz poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije, Autonomne Pokrajine Kosova i Vojvodine, Republike Crne Gore, te organa i institucija bivše federacije, bilo na temelju odluke donesene osobnim izjašnjavanjem zaposlenih u jedinici, odnosno organizacijskom obliku, bilo na temelju odluke tadašnje Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj.

Ovakav način organiziranja poduzeća ili druge pravne osobe u društvenom vlasništvu u kojem sudjeluju zaposlenici poslovnih jedinica iz kojih te pravne osobe nastaju, neovisno o tome da li su odluku o organiziranju sami donijeli ili je odluku donijela Agencija, podrazumijeva da isti zaposlenici postaju zaposlenici novonastalog poduzeća kojim oni, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o poduzećima ("Narodne novine", br. 53/91) i upravljaju.

Kako je poduzeće A. bilo organizirano kao društvo s ograničenom odgovornošću u društvenom vlasništvu iz poslovnih jedinica J. koje čine imovina i zaposlenici tih jedinica, to su ti zaposlenici postali zaposlenici istog poduzeća na osnovi činjenice njegova organiziranja.

Međutim, po shvaćanju ovoga suda, na toj osnovi status zaposlenika A. mogli su steći samo oni zaposlenici poslovnih jedinica J. koji su bili u radnom odnosu u trenutku organiziranja A., kao nove pravne osobe a ne i zaposlenici kojima je radni odnos prestao prije toga.

Stoga je od odlučnog značaja bilo raspraviti pitanje radnopravnog statusa tužiteljice u poslovnoj jedinici J. prije donošenja odluke o organiziranju A..

Glede tog pitanja drugostupanjski sud u svojoj odluci se nije izjasnio, dok je prvostupanjski sud isto pitanje raspravio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da je odluka J. o prestanku radnog odnosa tužiteljice od 15. X. 1991. godine nezakonita samo zbog toga što je donesena nakon donošenja Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1991. godine ("Narodne novine", br. 53/91) kojom je Republika Hrvatske od dana 8. listopada 1991. godine raskinula državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ, jer da je tom Odlukom određeno da se ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije pa da su svi pravni akti doneseni od takvih tijela apsolutno ništavi i smatraju se kao da ne postoje.

Prema toč. 2. navedene Odluke Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije - SFRJ, a u toč. 3. je određeno da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije SFRJ.

Dakle, odredbe Odluke Sabora tiču se samo pravnih akata tijela dotadašnje federacije SFRJ, pa se one ne mogu odnositi na odluke J. kao poduzeća sa sjedištem u Republici Srbiji.

Stoga je za ocjenu pitanja prestanka radnog odnosa J.-o. zaposlenika zaposlenim u poslovnim jedinicama na teritoriju Republike Hrvatske potpuno neutemeljeno pozivanje na rečenu Odluku.

Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava pitanje prestanka radnog odnosa tužiteljice prije organiziranja tuženika nije raspravljeno, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP, uz prihvaćanje revizije, nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 10. prosinca 1998. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.