Rev-1634/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1634/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u S., Odjel za stručne studije S., kojeg zastupaju punomoćnici V. L. i Ž.

V., odvjetnici u S., protiv tuženice G. K. H. iz Z., koju zastupa punomoćnica V. Ć., odvjetnica u S., radi utvrđenja prava vlasništva i predaje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžst-443/13 od 23. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu br. P-3349/09 od 24. listopada 2013., u sjednici održanoj 26. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Splitu br. Gžst-443/13 od 23. siječnja 2014. potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu br. P-3349/09 od 24. listopada 2013. gdje je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Splitu br. Gžst-443/13 od 23. siječnja 2014. potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu br. P-3349/09 od 24. listopada 2013. a gdje je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice G. K. H.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj isključivi vlasnik i posjednik nekretnine u naravi poslovni prostor smješten u zgradi koja se nalazi u P. – S., koja zgrada je izgrađena na čest. zem. 3374/23 – poslovna zgrada, zk. uložak 4894, poduložak 94, k.o. S., a koja nekretnina je upisana pod rednim brojem 94, točka etaže 0/0, 1. poslovni prostor na II katu, broj 2, 11 diletaciija 2 i 3, u površini od 100,50 m2, sa svim pripadnostima i služnostima na svoje ime, uz brisanje tog prava s imena drugotužene, a što je prvotuženi dužan trpjeti (toč. I.).

Ujedno je prihvaćen protutužbeni zahtjev tužene te je tužitelj obvezan iseliti se iz predmetnog poslovnog prostora i isti slobodan od osoba i stvari predati drugotuženici na raspolaganje (toč. II.). Ujedno je tužitelj obvezan tuženoj nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 56.250,00 kn, sa zateznom kamatom od 24. listopada 2013. do isplate.

Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je postupak u odnosu na ranije prvotuženika.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. i 3. (vjerojatno se misli na st. 2.) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže se da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a da se odbije protutužbeni zahtjev, kao i da se tuženu obveže da naknadi troškove postupka tužitelju u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude po tužbenom zahtjevu iznosi 260.000,00 kn, radi čega je glede tog dijela presude dopuštena revizija iz čl. 382. st . 1. toč. 1. ZPP, dok za protutužbeni zahtjev nije navedena vrijednost predmeta spora, niti je istu sud posebno utvrdio, radi čega je vrijednost predmeta spora glede protutužbenog zahtjeva 50.000,00 kn, presumirana vrijednost iz čl. 40. st. 5. ZPP. Ovdje je potrebno upozoriti i na odredbu čl. 37. st. 2. ZPP prema kojoj ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Upravo to je i slučaj u ovom predmetu, pa se posebno procjenjuje dopuštenost revizije glede tužbenog, odnosno protutužbenog zahtjeva.

Dakle, glede tužbenog zahtjeva tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, a u povodu revizije iz čl. 382. st .1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Naime, nižestupanjski sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik i posjednik sporne nekretnine, te da je isti ovlašten temeljem presude u ovom predmetu izvršiti upis u zemljišnoj knjizi, uz istovremeno brisanje tužene kao upisane vlasnice.

Kao osnov stjecanja prava vlasništva sporne nekretnine – posebnog dijela nekretnine tužitelj u tužbi ističe predugovor o kupnji od 19. srpnja 2002., a koji je prema tvrdnji tužitelja u cijelosti realiziran. Nije sporno da je prije tog ugovor Veleučilište u S. s tvrtkom S. d.o.o., ranije prvotuženikom u ovom predmetu, imalo sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora 19. srpnja 2001., da je po tom ugovoru bila ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 1.500,00 DEM, te da je unaprijed plaćena dvogodišnja zakupnina u iznosu od 36.000,00 DEM. Također nije sporno da do sklapanja konačnog kupoprodajnog ugovora nikada nije došlo, kao i da je kupac isplatio prodavatelju tvrtki S. d.o.o. Z. iznos od 180.000 DEM, a u koji iznos je uračunata i plaćena zakupnina u kunskoj protuvrijednosti od 36.000 DEM. Nadalje nije sporno da je ranije prvotuženik prodao sporni poslovni prostor S. K. G. 27. svibnja 2005., da se kupac upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik, te da je isti darovao istu nekretninu drugotuženoj ugovorom od 2. srpnja 2007., kao i da se tuženica upisala kao vlasnica u zemljišnoj knjizi.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je na temelju iskaza svjedoka B. A., tadašnjeg rektora Veleučilišta u S. i S. K. G., vlasnika ranijeg prvotuženika u ovom predmetu, da predugovor od 19. srpnja 2002. predstavlja fiktivni ugovor, da se istim htjelo osigurati Veleučilište glede dugotrajnog zakupa poslovnog prostora.

Osim toga, utvrđeno je da u vrijeme potpisa predugovora nije postojalo odobrenje nadležnog ministarstva za kupnju tog prostora, pri čemu se prvostupanjski sud poziva na Uredbu o osnivanju Veleučilišta u S. („Narodne novine“, broj 75/98) i to odredbu čl. 9. te Uredbe prema kojoj rektor ne može bez suglasnosti upravnog vijeća sklapati poslove o stjecanju, opterećenju i otuđenju nekretnina, odnosno st. 2. istog članka prema kojoj Veleučilište ne može bez suglasnosti osnivača – Republike Hrvatske steći, opteretiti ili otuđiti nekretnine ili drugu imovinu, niti ugovoriti drugi posao ako vrijednost pojedinačnog ugovora iznosi više od milijun kuna.

Isto tako je utvrđeno da je ugovor o zakupu, koji je sklopljen između prednika tužitelja i ranijeg prvotuženika istekao 31. ožujka 2012., te da je tužitelj prestao plaćati ugovorenu zakupninu.

Tužitelj u reviziji osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, prije svega činjenice vezane za fiktivnost spornog predugovora, kao i činjenicu da isti prikriva ugovor o zakupu.

Kod toga treba navesti da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

Suprotno iznesenim navodima u reviziji sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju i sadržaja zapisnika odnosno provedenih dokaza.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer tužitelj nije bio onemogućen u raspravljanju, a niti je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući je ocjena dokaza prvostupanjski sud proveo upravo u skladu odredbom čl. 8. ZPP prema kojoj je prvostupanjski sud ovlašten ocijeniti koje će činjenice uzeti kao dokazane, kao i na temelju kojih dokaza je utvrdio te činjenice. U konkretnom slučaju upravo na temelju iskaza ranijeg rektora Veleučilišta i direktora prodavatelja je jasno utvrđeno da navedeni nisu imali namjeru sklopili kupoprodajni ugovor, već da se na tim ugovorom prikrivao ugovor o zakup predmetnih poslovnih prostorija.

Kako tužitelj u postupku nije uspio dokazati druge činjenice, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

Treba dodati da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i obzirom na činjenicu da se tvrdi da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine – posebnog dijela, time da je vlasništvo stečeno na temelju pravnog posla – predugovora. No, u konkretnom slučaju tužitelj, a niti njegov prednik, se nikada nisu upisali u zemljišnu knjigu, pa nije došlo do stjecanja prava vlasništva, jer se vlasništvo na temelju pravnog posla na nekretnini stječe tek upisom u zemljišnu knjigu (čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14. Stoga već radi tog razloga postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan. Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP u dijelu gdje je presudom suda drugoga stupnja potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

Glede protutužbenog zahtjeva nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj glede protutužbenog zahtjeva u reviziji nije postavio određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje radi čega nisu ispunjene pretpostavke da bi se o tom dijelu meritorno odlučivalo.

Stoga je valjalo reviziju tužitelja glede protutužbenog zahtjeva odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

Zagreb, 26. rujna 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.