Legislator Case Law & Legislation
I Kž-995/1993 AI generated

Croatian Supreme Court upheld murder conviction but increased sentence from 9 to 12 years due to aggravating circumstances.

Case Number I Kž-995/1993
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially overturned the first-instance judgment regarding the defendant's sentence while upholding the conviction. The defendant argued the lower sentence was unjust, but the court found the first instance correctly established the facts of two separate crimes: murder and grievous bodily harm. Consequently, the court increased the combined prison term from nine years and ten months to twelve years, citing significant aggravating circumstances such as the defendant's unnecessary interference in a conflict and his persistent behavior.

Legislator headnote

AI generated

čl. 34. st. 1. KZRH; čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH; čl. 37. st. 1. OKZRH; When multiple crimes are committed, the court must evaluate all aggravating and mitigating circumstances to determine the appropriate combined sentence, which may require increasing the term to ensure adequate punishment.

Keywords

AI generated
combined punishment aggravating circumstances murder conviction grievous bodily harm sentencing guidelines criminal responsibility supreme court review

Cited Legislation

AI generated
čl. 34. st. 1. KZRH
zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr.
čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH
na jedinstvenu kaznu zatvora u KZRH primjenom čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH osuđuje
čl. 37. st. 1. OKZRH
čl. 45. st. 1. OKZRH
trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15 studenog 1992.
čl. 31. OKZRH
čl. 4. st. 2. OKZRH
i čl. 4. st. 2. OKZRH, a to je upravo kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina.
čl. 377. st. 1. ZKP
čl. 375. st. 1. ZKP
čl. 374. ZKP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 995/1993

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Kocijančić Erike, Primorac Vladimira i Novoselec dr. Petra, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. I.B. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr. odlučujući o žalbi opt. I.B. i državnog odvjetnika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Splitu od 18. lipnja 1993. broj K- 14/1993, u sjednici održanoj 10. ožujka 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.O.,

presudio je i riješio:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika te se presuda suda prvoga stupnja:

a) ukida u odnosu na djelo iz čl. 50. st. 1. KZRH opisanog pod toč. 3) izreke i u odnosu na opt. B.D., te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje

b) preinačuje se odluka o kazni izrečena opt. I.B., na način da mu se za djelo iz toč. 1) izreke pobijane presude po čl. 34. st. 1. KZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, a za djelo iz toč. 2) izreke pobijane presude po čl. 40. st. 1. KZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, pa se za ta djela opt. I.B. po čl. 34. st. 1.

na jedinstvenu kaznu zatvora u KZRH primjenom čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH osuđuje

trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15 studenog 1992. godine pa nadalje;

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. I.B., te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Splitu oglasio je krivim opt. I.B. da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude pod točkom 1 počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, a pod točkom 2 krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH, a opt. B.D. pod točkom 3 izreke pobijane presude krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 1. KZRH za koja djela je opt. I.B. nakon pojedinačno utvrđenih kazni na temelju čl. 34. st. 1. KZRH primjenom čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZRH izrečena jedinstvana kazna zatvora u trajanju od devet godina i deset mjeseci, a opt. B.D. na temelju čl. 50. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu uračunato je opt. I.B. vrijeme provedeno u pritvoru od 15. studenog 1992. godine pa nadalje, a opt. B.D. od 15. studenog 1992. godine do 18. veljače 1993. godine i od 26. ožujka do 18. lipnja 1993. godine.

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. I.B. po braniteljima J.P. i J.M., odvjetnicima iz Š., i državni odvjetnik.

Opt. I.B. se žali zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači na način da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.

Državni odvjetnik se žali u odnosu na opt. I.B. zbog odluke o kazni, a u odnosu na opt. B.D. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na opt. I.B. preinači na način da mu se izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, a u odnosu na opt. B.D. i djelo pod točkom 3 izreke pobijane presude ukine i u tom djelu predmt vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP predložio je pismeno, da se žalba opt. I.B. odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži na način kako je to predloženo u ovoj žalbi.

Žalba opt. I.B. je neosnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

U odnosu na žalbe opt. I.B. i državnog odvjetnika zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka

Opt. I.B. navodi u svojoj žalbi da je sud prvoga stupnja ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. i 11. ZKP, odnosno, da je presudu donio sud koji zbog svoje nenadležnosti nije mogao suditi u ovoj stvari i da je izreka presude proturječna razlozima presude.

Tako opt. I.B. smatra da je on još uvijek pripadnik hrvatske vojske, jer njemu nije nikada formalno uručena odluka o prestanku aktivne službe u hrvatskoj vojsci, iako je postojala takva namjera, pa zbog toga smatra da je stvarno nadležan sud za njegovo suđenje bio Vojni sud u Splitu a ne redovi sud - Okružni sud u Splitu.

I Kž 995/93.

Ovu dvojbu, da li su optuženici I.B. i B.D. u vrijeme izvršenja djela bili pripadnici hrvatske vojske, u vrijeme podizanja optužnog akta riješio je sud prvoga stupnja još u istrazi. Istražni sudac je od Ureda za obranu, Službe motrenja i obavješćivanja općine Sinj dobio radne ocjene za oba optuženika iz kojih slijedi, da su opt. I.B. i opt. B.D. demobilizirani 15. studenog 1992. godine (list 59 i 60 spisa), a optužnica je kod Okružnog suda u Splitu podignuta 23. veljače 1993. godine, dakle, kada optuženici više nisu imali svojstvo vojne osobe. Opt. I.B. znao je da je demobiliziran, jer je istražnom sucu prilikom prvog ispitivanja 16. studenog 1992. izjavio: "... nas obojica smo demobilizirani 15. studenog 1992. i to neovisno o ovom incidentu" (list 14/2 spisa).

To što optuženici eventualno nisu dobili odluku o demobilizaciji, nije od značaja, obzirom na utvrđenje suda prvog stupnja da su prije podizanja optužnog akta bili civilne osobe, pa je prema čl. 4. st. 2. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu službene vlasti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 81/92) bio nadležan Okružni sud u Splitu.

Proturiječnost između izreke i razloga pobijane presude opt. I.B. vidi u tome što je u opisu djela u toč. 1 pobijane izreke navedeno da se oštećeni B.M. vratio na mjesto događaja dvadesetak minuta nakon prve prepirke s optuženicima, dok je u obrazloženju pobijane presude, na strani 13 i 14, navedeno da se oštećenik vratio desetak minuta kasnije. Ova razlika je za žalitelja , kako ističe, vrlo značajna, jer prama nalazu neuropsihijatrijskog vještaka U. prof. dr. B., on je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, i to uslijed straha kojega je kod njega izazvao oštećenik kada je otpuženicima prilikom prvog susreta prijetio bombom. Ako se drugi susret između optuženika i oštećenika zbio deset minuta nakon prvoga, a ne nakon dvadeset minuta onda je intenzitet straha bio puno veći, a o tome ovisi prosudba, prema njegovom mišljenju, o stupnju njegove uračunljivosti.

Točno je da postoji razlika u pobijanoj presudi o kojoj se govori u žalbi opt. Ivančevića, što se može protumačiti pogreškom kod izrade nacrta presude, međutim, taj vremenski razmak između prvog i drugog susreta optuženika i oštećenika, kada su optuženici pucali, a optuženi I. počinio krivično djelo ubojstva je vrlo mali, bez obzira da li se radi o an za prosudbu o intenzitetu straha o kojoj govori desetak ili dvadestak minuta i zato neodluč

neuropsihijatrijski vještak. Osim toga, vremenski razmak o kojemu je riječ nije odlučna činjenica, da bi opće moglo biti govora o proturiječnosti između izreke i razloga presude kao bitnoj povredi odredaba krivičnoga postupka.

Državni odvjetnik ističe u žalbi, da je sud prvoga stupnja po njegovoj ocjeni ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. i 11. ZKP, a iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da ističe i ovakvu povredu postupka iz toč. 5, bez obzira što je povezuje s povredom postupka iz toč. 9. st. 1. ovog zakonskog članka.

Nije prihvatljivo stajalište državnog odvjetnika izneseno u obrazloženju ove žalbe, da je sud prvoga stupnja svojom odlukom u pogledu djela iz toč. 3. izreke pobijane presude i krivičnog djela iz čl. 50. st. 1. KZRH optužbu prekoračio, te da je izreka presude u pogledu ovog istog djela nerazumljiva i proturječna razlozima presude.

Vezano za događaj koji je predmet optužbe sud prvoga stupnja u bitnome ne korigira opis djela iz optužnice kada umjesto riječi "ciljajući u njega" u opis djela iz toč. 3. izreke

I Kž 995/93.

pobijane presude stavljena "pucajući u smjeru kretanja njegovog automobila", (i pravno označivši inkriminirano ponašanje opt. B.D. kao krivično djelo iz čl. 50. st. 1. KZRH (bio je optužen za krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH kao suizvršitelj s optuženim I.B. ). Time je sud prvoga stupnja donio odluku u odnosu na djelo koje je predmet optužbe u smislu čl. 336. st. 1. ZKP, pa postoji objektivni identitet između optužbe i presude.

Izreka pobijane presude u pogledu ovog djela potpuno je jasna, jer sadrži sve činjenice i okolnosti koje čine obilježje djela (čl. 341. st. 1. toč. 1. ZKP) a u razlozima su jasno i potpuno navedeni razlozi o činjeničnom utvrđenju suda prvog stupnja pa između izreke i razloga presude ne postoji nikakva proturječnost.

Ostvarena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 5. ZKP u pogledu krivičnog djela iz čl. 50. st. 1. KZRH, opisanog pod toč. 3) izreke pobijane presude u odnosu na opt. B.D., jer je za djelo iz čl. 50. st. 1. KZRH ovlašteni tužitelj privatni tužitelj. No u odnosu na ovo djelo i činjenično stanje je za sada pogrešno i nepotpuno utvređno, o čemu će niže biti više riječi.

Prema tome sud prvog stupnja nije ostvario bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje ukazuju žalbe opt. I.B., i državnog odvjetnika osim one iz čl. 354. st. 1. toč. 5. ZKP (opt. B.D. ), a niti neku drugu takvu povredu postupka na koju u smislu čl. 366. ZKP sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti kada po žalbama ispituje pobijanu presudu. Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja u pogledu djela iz toč. 1. optužnice, odnosno točke 3) izreke pobijane presude koje se odnosi na opt. B.D. pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Osnovno je pitanje u pogledu ovog krivičnog djela što se tiče opt. B.D., da li je on zajedno s opt. I.B. pucao u automobil oštećenika, kada je automobil bio od njih udaljen tridesetak metara i pri tome ispalio najmanje dva hica pristajući da pogodi i liši života oštećenika. Zbog toga državni odvjetnik s pravom u svojoj žalbi ističe da iz nalaza vještaka za balistiku proizlazi, da se putanja drugog i trećeg zrna koja su pogodila automobil oštećenika križaju, što upućuje na zaključak (ili bi moglo upućivati na zaključak) da su ta dva hica ispaljena od strane dvojice strelaca.

I zaista, prema zapisniku o kriminalističko-tehničkom pregledu automobila oštećenika (list 37 do 43 spisa) i u njemu prikazanog tlocrta i lokocrta automobila oštećenika (list 42 spisa) pravci kretanja drugog i trećeg zrna koja su pogodila automobil oštećenika se križaju. Iako se ovi pravci križaju pod oštrim kutem oni ipak upućuju na jedan od mogućih zaključaka da su na oštećenika pucale dvije osobe.

Vještak za balistiku se o ovoj činjenici nije izričito izjasnio, ni u pismenom nalazu i mišljenju, a niti u dopuni svog nalaz na glavnoj raspravi. Stoga će sud prvog stupnja morati od vještaka za balistiku prilikom ponovljenog suđenja zatražiti, da se određeno izjasni, da li je treće zrno (drugo zrno je pogodilo oštećenika i ispaljeno je iz puške iz koje je pucao opt. I.B. ) moglo biti ispaljeno iz puške iz koje je pucao opt. B.D., i to sve obzirom na mjesto i položaj u kome se ovaj optuženik nalazio prilikom pucanja i konfiguraciju terena po kojemu

I Kž 995/93.

se kretao automobil oštećenika.

Tek nakon ovakve dopune nalaza i mišljenja vještaka za balistiku sud prvog stupnja će moći donijeti zaključak, vodeći računa i o ostalim izvedenim dokazima i obrani opt. B.D., da li je ovaj optuženik pucao u oštećenika i time počinio krivično djelo zbog kojega je optužen.

Na žalbu opt. I.B. zbog pogrešno utrđenog činjeničnog stanja

Optuženi I.B. u svojoj žalbi ne pobija činjenično utvrđenje suda prvoga stupnja da je opt. B.M. u prvom susretu s optuženicima imao u ruci bombu i da je smrtonosni hitac ispaljen iz njegove puške nakon što se ovaj oštećenik udaljavao automobilom od njih dok su oni stajali uz cestu u selu B. koja na tom mjestu čini dosta oštar zavoj.

Predmet pobijanja ove žalbe jest utvrđenje suda prvoga stupnja da je oštećenik kada je došao po drugi put svojim automobilom, nakon kraće prepirke, prvi počeo pucati u pravcu optuženika i da je opt. I.B. bio prisiljen odgovoriti na isti način.

Zbog toga ovaj žalitelj ne prihvaća ocjenu suda prvoga stupnja o iskazima svjedoka P.J. i I.J., oca opt. I., a također ne prihvaća u cjelosti niti nalaz i mišljenje vještaka za balistiku, te pokušava dovesti u pitanje pozitivnu ocjenu koju je sud prvoga stupnja dao iskazu svjedoka P.D., jednog od temeljnih dokaza u ovom krivičnom predmetu.

Tako opt. I. u žalbi ističe da je sud prvoga stupnja iskaz P.J. okarakterizirao "osebujnim" zbog toga što je ovaj svjedok u svom iskazu spominjao i takve okolnosti koje se objektivno nisu mogle dogoditi i koje nije spominjao nitko od saslušanih svjedoka pa niti optuženici, kako to ističe sud prvoga stupnja. Tako se u ovoj žalbi u tom pravcu ističe: "Kada se analizira iskaz ovog svjedoka mora se priznati da je njegov iskaz na glavnoj raspravi bio ponešto drugačiji i to u masu novih detalja koji doista nije isticao ranije". No unatoč tome ovaj žalitelj inzistira na iskazu ovog svjedoka i to zato što je ovaj svjedok u istrazi i na glavnoj raspravi jednako iskazivao da je oštećenik prvi počeo pucati iz pištolja prema optuženicima.

Iz ovakvih navoda žalitelja proizlazi da je jasno izgleda i njemu da se iskaz ovog svjedoka zaista ne može drukčije ocjeniti nego li je to učinio sud drugoga stupnja.

Isti je slučaj i sa iskazom svjedoka I.J. koji je za vrijeme inkriminiranog događaja bio u gostionici i koji je čuo, kako tvrdi, najprije nekoliko tiših pucnjeva (to bi trebali biti hitci iz malokalibarskog pištolja), a zatim desetak jačih pucnjeva. Iskaz ovog svjedoka sud prvoga stupnja ne prihvaća ne zato što je otac optuženika, već suprostavljajući ga drugim izvedenim dokazima zaključuje da mu ne može povjerovati u pogledu utvrđenja da li je i oštećenik pucao. S druge pak strane ova žalba prigovara iskazu svjedoka P.D., kojemu je sud, kako je već rečeno, vjeruje. Iskazu ovog svjedoka zamjera se što je prema njemu optuženik vozio automobil bijele boje, dok se zapravo radi o automobilu crvene boje i što je u istrazi naveo da se na mjestu događaja zadržao jednu sekundu, a na glavnoj raspravi pet minuta. Konačno, ovaj žalitelj navodi, da je ovaj svjedok u istrazi iskazao da je oštećenik B.M. izišao iz automobila prije pucanja, a na glavnoj raspravi da nije izišao iz automobila.

U prvom redu ovi potonji navodi žalbe nisu točni, jer tako nešto ovaj svjedok nije

I Kž 995/93.

iskazivao, niti u istrazi a niti na glavnoj raspravi, a osim toga, ovaj svjedok izričito u svom iskazu navodi da oštećenik nije pucao. Što se tiče razlika u pogledu boje automobila i koliko dugo se oštećenik prepirao sa optuženicima, te su razlike nevažne i nebitne obzirom da se odnose na okolnosti koje svakom svjedoku mogu promaći osobito ako je bio skoncentriran na bitno u jednom događajnju, a o čemu ovaj svjedok vrlo određeno, sigurno i jednako iskazuje. To se u prvom redu odnosi na položaj optuženika, jer prema njegovom iskazu opt. I.B. je pucao iz stojećeg položaja u automobil oštećenika kada mu je ovaj bio okrenut zadnjom stranom odlazeći u pravcu T., pa, dakle, nije pucao u ležećem položaju, kako tvrdi u svojoj obrani ovaj optuženik.

Što se pak tiče godina ovog svjedoka (imao je 73 godine u vrijeme saslušanja) one nisu odlučne za ocjenu njegovog iskaza tim više što je sud prvoga stupnja vrlo određeno i iscrpno ocjenio čak i ponšanje ovog svjedoka prilikom davanja iskaza, kada je s povišenim glasom i s čuđenjem odgovarajući na pitanje predsjednika vijeća, izjavio da ne pripada ni jednoj od sukobljenih strana u selu.

Jedna od karakteristika žalbe opt. I. je da on ponavlja prigovore i pitanja koje je njegova obrana isticala u tijeku postupka, što svakako nije, niti može biti loše, ali je isto tako činjenica da je sud prvoga stupnja na sva takva pitanja dao odgovor u obrazloženju pobijane presude. Tako recimo, ispravno sud prvoga stupnja objašnjava zbog čega kod oštećenika B.M. nije izvršen test tzv. parafinske rukavice radi utvrđenja da li je i na njegovim rukama bilo tragova sagorjelog i nesagorjelog baruta od pucanja, jer su svi prisutni koji su ga pronašli ranjenog, uključivši i policiju, bili zauzeti time da mu pomognu, nastojeći ga čim prije odvesti u bolnicu.

Kašnjenje s uviđajem, koji je obavljen dan kasnije, svakako je propust, ali ipak ne takav da bi bitno utjecao na valjanost ovog dokaza, tim prije što su svi drugi izvedeni dokazi i veliki trud suda prvoga stupnja da valjano ocjeni te dokaze u pravcu zaključivanja da li je određena činjenica dokazana ili nije proizvela valjane rezulatate u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja.

ahure od metaka ispaljenih iz puške s kojom je pucao Na licu mjesta nisu pronađene č

optuženi B.D., a zbog čega nisu nađene može se samo pretpostavljati, što naravno nemože biti podloga za bilo kakav zaključak. A što se tiče tri pronađene čahure koje su ispaljene iz malokalibarskog pištolja logično je da na osnovu mjesta pronalaska tih čahura i samih tih čahura vještak za balistiku nije mogao ništa određeno navesti, jer vještaku nisu bile poznate karakteristike pištolja iz kojega je pucano, a što bi bilo važno za utvrđenje skojeg mjesta su ispaljeni meci kojima ove čahure pripadaju. Pronalaska ovih čahura na licu mjesta žalba opt. I. daje značaj objektivne činjenice za koju on kaže da je treba imati u vidu kod izvođenja zaključka da li je oštećenik pucao na optuženike.

Iako smatra da oštećenja nađena na zidiću ispred zgrade gdje se nalazi gostionica nisu odlučna u žalbi opt. I. . ipak ističe da je balistički vještak, koji je bio prisutan uviđaju, mišljenja da se radi o malim okruglim oštećenjima sivkaste boje, koja bi mogla potjecati od olova zrna ispaljenog iz pištolja, pa nije moguće isključiti da su nastali tako da je oštećenik pucao prema optuženicima, a zrna ispaljena iz njegovih pištolja udarila u spomenuti zidić. U pogledu ovih oštećenja sud prvog stupnja je sa sigurnošću utvrdio da nisu mogla

I Kž 995/93.

nastati od pucanja oštećenika kako to optuženici tvrde u svojim obranama, jer je upravo iz obrana optuženika od kuda je navodno oštećenik pucao i iz kojeg položaja isključena i teoretska mogućnost da su ta oštećenja nastala od pucanja oštećenika. Ta oštećenja mogla bi prema balističkom vjetšaku nastati jedino ako je pucano pod kutem od devedeset stupnjeva što je isključeno upravo prema obranama optuženika. Konačno, za napomenuti je, da se radi o grubom i nedorađenom zidu s puno ovakvih i sličnih "oštećenja".

Uz sve izvedene dokaze iz kojih je sud prvoga stupnja izveo zaključak da oštećenik nije pucao prema optuženicima značajno je i to što u automobilu oštećenika nije pronađen pištolj.

Ostali navodi u žalbi opt. I., koji se odnose na položaj optuženika kada su pucali (sud prvoga stupnja utvrdio je da su bili u stojećem položaju, a na osnovu nalaza balističkog vještaka isključuje se ležeći položaj), kakav je bio smjer kretanja projektila i smjer prostrijelnog kanala nađenog u tijelu oštećenika, kao i utvrđenje koliko su metaka isplili svaki od optuženika, u toj mjeri je iscrpno obrazloženo u pobijanoj presudi da nema potrebe ponavljati što je u njoj navedeno.

Ovo je ujedno prilika da se posebno istakne da je su prvoga stupnja savjesno i temeljito ocjenio sve provedene dokaze i da je za činjenično utvrđenje dao više nego opširne i valjane razloge.

Ono što je osnovno u pogledu djela iz točke 1 izreke pobijane presude je čvrsto utvrđenje suda prvoga stupnja da je opt. I.B. ispalio najmanje četiri hica ciljajući u automobil oštećenika u vrijeme kada se ovaj kretao prema T. i svojom zadnjom stranom bio okretnut ovom optuženiku. Jedno zrno ispaljeno iz puške opt. I. nakon što je probilo lim automobila i prošlo kroz unutrašnjost automobila pogodilo je oštećenika u leđa, zadavši mu prostrelnu

čeno,

povredu s oštečenjem unutarnjih organa koje su dovele do njegove smrti. Kako je već re ovo osnovno utvrđenje žalba opt. I.B. ne pobija a niti može pobijati, pa svi navodi žalbe o okolnostima kao što je npr. smjer gibanja zrna koje je pogodilo oštećenika kao i strijelni kanal koji je išao odozdo prema gore i da li je optuženik stajao ili ležao trebali bi dovesti u pitanje zaključak suda prvog stupnja, da oštećenik nije pucao u optuženike. Međutm, ako bi i pretpostavili da je oštećenik zaista najprije pucao iz malokalibarskog pištolja, ostaje činjenica da je automobil oštećenika pogođen s četiri zrna i to isključivo u njegov zadnji dio, znači kada se udaljavao od opt. I., pa dakle, niti u tom slučaju opt. I. ne bi potupao u nužnoj obrani, jer je upravo on u svojoj obrani naveo, da je prvi hitac ispalio kada je automobil bio od njega udaljen trideset metara, drugi šezdeset metara, treći devedeset mjetara i četvrti sto metara.

U žalbi opt. I. se samo usput dodiruje da je "otvrorena mogućsnost kvalifikacije" njegovog djelovanja po čl. 34. st. 1. KZRH i to u smislu da bi se možda radilo o ubojstvu na mah, pa se upravo radi toga navodi i mišljenje vještaka za neuropsihijatriju U. prof. dr. B. o njegovom promjenjenom afektivnom stanju nastalim pod utjecajem afekta straha. Ako bi se utvrdilo da je oštećenik pucao prema optuženicima onda bi taj afekt bio snažniji i doveo bi ako ništa drugo do bitne smanjene uračunljivosti, bi bila važna olakotna okolnost. Na ove navode žalbe je do sada praktički odgovoreno, a sud prvoga stupnja je i u ovom pravcu dao valjane razloge.

I Kž 995/93.

U pogledu djela iz toč. 2 izreke pobijane presude, kojega je opt. I.B. počinio šest dana prije djela iz toč. 1 izreke, kada je teško tjelesno povrijedio oštećenog B.I., brata oštećenog B.M., kojega je lišio života, žalba ovog optuženika, ističe samo to, da je sud prvoga stupnja izveo pogrešan činjenični zaključak u pogledu njegove svjesti da svojim postupanjem može dovesti do nanaošenja teške tjelesne povrede oštećeniku. Ovo se u žalbi navodi bez ikakvog posebnog obrazloženja očito zato jer iz svih provedenih dokaza jasno proizlazi da je otpuženik sa svješću i voljom vrlo snažnim udarcem šake nanio oštećeniku tušku tjelesnu povredu (višestruki prijelom donje čeljusti). Sigurno je da je povređivanje B.I., utjecalao na ponašanje oštećenog B.M. i da je zbog toga prijetio optuženicima, kako je to utvrdio sud prvog sutupnja, prilikom prvog njihovog susreta, što se također ističe u žalbi opt. I..

U skladu sa dosad navedenim valja zaključno reći, da je sud prvoga stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu oba djela zbog kojega je opt. I.B. oglašen krivim i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjen krivični zakon. Na žalbe državnog odvjetnika i opt. I.B. zbog odluke suda o kazni

U pravu je državni odvjetnik kada se žali i obrazlaže da je otp. I.B. trebalo izreći kaznu zatvora u duljem trajanju, dok je žalba ovog optuženika i iz tog žalbenog razloga neosnovana.

Naime, sud prvoga stupnja je u odnosu na opt. I.B. pravilno utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kazne (čl. 37. st. 1 OKZRH). To se odnosi na olakotne okolnosti, njegovu mladost, neosuđivanost, te okolnost da je bio pripadnik hrvatske vojske i da je krivično djelo ubojstva počinio u stanju smanjene uračunljivosti, te otegotne okolnosti da se potpuno bespotrebno umiješao u sukob kojega je oštećeni B.I. imao sa svjedokom R.S. - djelo iz točke 2 izreke pobijane presude - a u drugom slučaju da je pokazao bezobzirnu upornost ispaljujući više hitaca u pravcu oštećenog B.M., te okolnost da su ovakva djela u zadnje vrijeme na području općine S. vrlo učestala.

Međutim, sud prvoga stupnja nije pravilno vrednovao sve ove okolnosti, suprotno tvrdnji optuženika, što se posebno odnosi na otegotne okolnosti koje su vrlo značajne, jer upravo one ukazuju na veći stupanj krivične odgovornosti ovog optuženika. Upravo zato je valjalo opt. I.B. utvrditi kazne zatvora za svako djelo posebno u duljem trajanju, kao u izreci ove odluke a u skladu s tim i izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju za koje ovaj Vrhovni sud kao sud drugoga stupnja nalazi da će postići svhru kažnjavanja predviđenu u čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH, a to je upravo kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina.

Upravo iz razloga iz kojih je uvažena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, žalba opt. I. ocijenjena je neosnovanom.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 377. st. 1., 375. st. 1. i 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. ožujka 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

I Kž 995/93.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)