I Kž-125/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 125/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. i 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika R. M., E. P. i A. W., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 07. studenog 2007., broj K-33/05, u sjednici održanoj dana 21. svibnja 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika R. M., E. P. i A. W., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Puli proglasio je krivim optuženike R. M., E. P. i A. W., zbog kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 35. st. 3. Kaznenog zakona, te ih je na temelju istih zakonskih propisa osudio na kazne zatvora, i to optuženika R. M. u trajanju od jedne godine u koju mu je temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 01. listopada do 23. listopada 2001., optuženika E. P. u trajanju od jedne godine u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 11. listopada do 23. listopada 2001., te optuženika A. W. u trajanju od pet godina u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 19. kolovoza 2006. do 10. svibnja 2007., i vrijeme provedeno u pritvoru u Zatvoru u P. od 11. svibnja 2007., pa nadalje.

Temeljem čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a od opt. R. M. je oduzeta pribavljena imovinska korist, mobitel marke „Motorola Startac 70“ s originalnim punjačem, a od opt. A. W. imovinska korist u iznosu od 1.200,00 DEM, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan ispunjenja obveze.

I Kž 125/08-6

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje ZKP) naloženo je optuženiku R. M. da naknadi sudu troškove kaznenog postupka u iznosu od 606,00 kuna i paušal u iznosu od 4.000,00 kuna, dok su temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženici E. P. i A. W. oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici, i to opt. R. M. po branitelju P. J., odvjetniku iz P., zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači izricanjem rada za opće dobro na slobodi, opt. E. P. po braniteljici M. F. G., odvjetnici iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od bilo kakve kazne, odnosno preinači, tako da mu se izrekne uvjetna osuda, te opt. A. W. po branitelju D. Š., odvjetniku iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a njegov je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno da mu se izrekne blaža kazna zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pismenom mišljenju od 20. veljače 2008. broj KŽ-DO-327/08 predložilo da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju. Kod ovog prijedloga ostao je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel koji je nazočio sjednici vijeća.

Kako su branitelji P. J. i D. Š. u svojim žalbama zahtijevali da ih se izvijesti o sjednici vijeća to je i učinjeno, međutim, oni, iako uredno obaviješteni na sjednicu nisu pristupili, pa je ona u smislu odredbe čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njihovoj odsutnosti.

U odnosu na opt. A. W., koji se nalazi u pritvoru, vijeće je ocijenilo da njegova nazočnost nije svrhovita.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

Optuženici E. P. i A. W. navode da se, između ostalog, žale i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, međutim, opt. E. P. tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, a opt. A. W. uvodno citira odredbu čl. 367. ZKP-a, ne naznačujući koja je to konkretna procesna povreda iz tog propisa počinjena.

U obrazloženju žalbe ovaj optuženik ističe da je prema njemu sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu o mjeri pritvora, te da je propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama s obzirom da je bez saslušanja oštećenika i njihovog suočenja neosnovano povjerovao obranama ostalih optuženika koji samo površno poznaju situaciju između njega i oštećenika.

Iz ovih žalbenih navoda proizlazi da se opt. P. niti ne žali iz ove pritvorske osnove, a optuženik W. se u stvari ne žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već zbog

I Kž 125/08-6

toga što je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na vrijeme trajanja pritvora i na biće kaznenog djela.

Dakle, on i u ovom dijelu žalbe presudu zapravo pobija zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, pa će o ovim prigovorima više riječi biti rečeno kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Kraj takvog stanja stvari, ovaj sud drugog stupnja je temeljem čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP- a pobijanu presudu u pogledu procesnih povreda ispitao po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da niti jedna od povreda postupka koje su taksativno navedene u citiranoj zakonskoj odredbi nije počinjena.

Nije osnovana žalba opt. A. W. zbog nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik A. W., naime, smatra da je trebalo na raspravi ispitati oštećenika na sporne okolnosti, te provesti suočenje njega i oštećenika, jer bi se tek tada utvrdilo pravo stanje stvari. On tvrdi da ostala dva optuženika ne znaju činjeničnu situaciju između njega i oštećenika, i stoga sud nije mogao prihvaćajući njihove obrane utvrditi što se uistinu dogodilo.

Prema tome, opt. W. smatra da je činjenično stanje koje je utvrdio sud prvog stupnja nepotpuno, a stoga i pogrešno utvrđeno jer ne odgovara objektivnom stanju stvari.

Međutim, sud prvog stupnja je potpuno opravdano prihvatio obrane opt. R. M. i E. P. koji su priznali krivnju, a u svojim iskazima su u odnosu na sporne a odlučne činjenice gotovo suglasno iskazivali. Oni, doduše, pri tome nastoje donekle umanjiti svoju kaznenu odgovornost, prebacujući veći dio tereta na opt. W., što je sud prvog stupnja uočio, i u tom dijelu njihove obrane nije prihvatio, ali u ostalom dijelu svojih obrana oni iskazuju podudarno kao i oštećenik A. B..

Iz njihovih iskaza je prvostupanjski sud pravilno izveo zaključak da su sva trojica optuženika kao supočinitelji oteli oštećenika u R. te su ga odveli na skrovito mjesto gdje su mu prijetili smrću tražeći od njega da im plati 8.000,00 DEM, a na koncu su ga vezali za drvo špagom i ljepljivom trakom.

Prema tome, sve odlučne činjenice kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 2. u vezi st. 1. KZ-a, a to su protupravno oduzimanje slobode oštećeniku, s ciljem da ga se na taj način prisili da im plati određenu novčanu svotu, pri čemu se oštećeniku prijetilo usmrćenjem ili teškim tjelesnim ozljeđivanjem, su utvrđene.

Optuženik A. W. svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju ove zaključke suda prvog stupnja. Iz njegove žalbe bi se dalo iščitati da je između njega i oštećenika postojao nekakav drugi odnos za koji ostali akteri ne znaju, ali je to u krajnjoj liniji zapravo neodlučno. Naime, one činjenice objektivnog karaktera koje je na temelju iskaza oštećenika i optuženika M. i P., te materijalnih dokaza, utvrdio sud prvog stupnja, a to su, da je protupravno oduzimanje slobode oštećenika izvršeno, da mu se prijetilo smrću i tjelesnim ozljeđivanjem, sve kako bi se došlo do znatne devizne svote novaca, nedvojbeno ukazuju da

I Kž 125/08-6

je namjera svih optuženika bila da počine kazneno djelo otmice, čime su u njihovom postupanju ostvarena sva obilježja kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. u svezi st. 1. KZ-a.

Dakle, pitanje motiva opt. W. da sve ovo organizira, a zbog nekakvih prijašnjih neraščišćenih odnosa sa oštećenikom u ovom postupku uopće nije relevantno, stoga i optuženikovo inzistiranje na detaljnom ispitivanju oštećenika i na njihovom suočenju nije osnovana.

Nije osnovana žalba optuženika A. W. niti u pogledu pravilnosti uračunavanja vremena pritvora u izrečenu kaznu zatvora jer su i te činjenice pravilno utvrđene.

Naime, iz dopisa Suda Bosne i Hercegovine upućenom Ministarstvu pravde te države u vezi postupka izručenja ovog optuženika Republici Hrvatskoj, proizlazi da je 19. kolovoza 2006. A. W., nakon uhićenja, tog dana sproveden u navedeni sud zbog provođenja postupka izručenja, a u vezi kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a.

Dakle, na temelju ovih podataka kao i ostale dokumentacije (list-300, 401-404) sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se u kaznu zatvora izrečenu optuženiku A. W. ima uračunati vrijeme od kada mu je oduzeta sloboda, a to je 19. kolovoza 2006.

Međutim, kako iz podataka koji se nalaze u spisu proizlazi da je opt. A. W. bio u pritvoru, odnosno na izdržavanju kazne u Bosni i Hercegovini, i zbog drugih kaznenih djela, i to upravo u vrijeme dok je trajao postupak izručenja, postoji mogućnost da dostavljeni podaci o pritvoru koji je u vezi s ovim kaznenim djelom nisu posve točni. U tom slučaju će predsjednik prvostupanjskog vijeća, temeljem čl. 158. st. 2. ZKP-a, posebnim rješenjem izvršiti pravilno uračunavanje pritvora i time otkloniti eventualnu pogrešku.

Prema tome, žalba opt. A. W. izjavljena zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

U odnosu na žalbu opt. E. P. zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja treba istaknuti da je on izjavio da se osjeća krivim za kazneno djelo iz optužnice, tako da je, u smislu odredbe čl. 363. st. 7. ZKP-a, takvom optuženiku izrijekom isključena mogućnost pobijanja prvostupanjske presude iz žalbene osnove pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, osim ukoliko bi optuženik tek nakon donošenja presude saznao za dokaze koji isključuju protupravnost ili krivnju.

Međutim, o takvim dokazima se u žalbi opt. P. ne radi, jer on tvrdi da kod njega nije postojala namjera počinjenja predmetnog kaznenog djela i zapravo je na sve ovo nagovoren, što znači da je takova žalba u pogledu činjeničnih prigovora iz izloženih razloga nedopuštena.

Optuženik E. P. uvodno označuje i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona ali ju ne obrazlaže, tako da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, po službenoj dužnosti, i u odnosu na ovog optuženika, kao i u odnosu na optuženike R. M. i A. W., temeljem čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP-a pobijanu presudu ispitao i u pravcu pravilnosti primjene kaznenog zakona, te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

I Kž 125/08-6

Neosnovano se optuženici žale zbog odluke o kazni jer im je sud prvog stupnja, na temelju pravilno utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, koje u smislu odredbe čl. 56. KZ-a utječu na izbor mjere i vrste kazne, izrekao primjerene kazne zatvora.

Oni zapravo u žalbama niti ne iznose nove okolnosti koje bi bile od značaja za odluku o kazni, već ističu iste okolnosti koje je već cijenio sud prvog stupnja, ali smatraju da ih sud nije pravilno valorizirao, jer da je olakotne okolnosti podcijenio, a otegotnim okolnostima da je dao prevelik značaj.

Optuženik R. M. smatra da je bilo mjesta izricanju rada za opće dobro na slobodi jer je u vrijeme počinjenja bio u dobi mlađeg punoljetnika, sa tek navršenih 18 godina, zatim da je od počinjenja kaznenog djela je prošlo šest godina, da je on iskreno priznao počinjenje kaznenog djela, a sada se nalazi u radnom odnosu kojeg zbog izrečene kazne može izgubiti.

Optuženik E. P. također ističe da je on djelo počinio kao mlada osoba tako da bi i uvjetna osuda ostvarila svrhu kažnjavanja posebice kraj činjenice da je priznao počinjenje kaznenog djela i izrazio kajanje.

Optuženik A. W. smatra da mu treba izreći blažu kaznu jer prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio njegovo teško narušeno zdravstveno stanje, sudjelovanje u Domovinskom ratu, odlikovanje i činjenicu da je otac troje djece.

Međutim, i ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud optuženicima izrekao primjerene kazne.

Optuženiku A. W. je potpuno opravdano sud prvog stupnja izrekao strožu kaznu nego li ostaloj dvojici optuženika jer je utvrdio da je on bio idejni začetnik te organizator otmice. Dakle, iako se radi o supočiniteljima, kazne zatvora su po principu individualizacije odmjerene na pravilan način. Optuženicima M. i P. je u dovoljnoj mjeri sud prvog stupnja vrednovao mladost u vrijeme počinjenja kaznenog djela i priznanje, koje međutim nije bilo posve iskreno i vjerodostojno jer su oba ova optuženika u znatnoj mjeri svojim iskazima umanjivala značaj svojih uloga.

Prema tome, kazne zatvora koje su izrečene optuženicima, i to R. M. i E. P. u trajanju od jedne godine, a A. W. u trajanju od pet godina, su potpuno primjerene i blaže kazne ni u kom slučaju ne bi ispunile svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a i opće svrhe kaznenih sankcija iz čl. 6. KZ-a.

Kako je kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a izuzetno pogibeljno kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od deset godina, svrhe kažnjavanja, posebice s aspekta generalne prevencije, ne bi se mogle ostvariti blažim kaznama od izrečenih, a pogotovo ne uvjetnim osudama, odnosno radom za opće dobro na slobodi.

Prema tome, žalbe optuženika zbog odluke o kaznama nisu osnovane.

Optuženik A. W. se neosnovano žali i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi tvrdeći da je sud prvog stupnja zbog nedostatka pouzdanih podataka trebao oštećenika uputiti na parnicu.

I Kž 125/08-6

Međutim, pravilno je sud prvog stupnja od ovog optuženika temeljem čl. 82. KZ-a oduzeo imovinsku korist u iznosu u 1.200,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti jer je na temelju iskaza optuženika M. i P., te oštećenika utvrdio da je opt. W. zadržao taj novac samo za sebe.

Kako oštećenik niti u kaznenoj prijavi (list 48-49), niti u svom iskazu (list 37-39) nije postavio imovinski zahtjev u smislu odredbe čl. 129. ZKP-a to je sud prvog stupnja od optuženika W. pravilno oduzeo novčani iznos koji je pribavljen kaznenim djelom.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe optuženika nisu osnovane, valjalo ih je temeljem čl. 387. ZKP-a, kao neosnovane odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu, 21. svibnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Žarko Dundović, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.