Court dismisses tort claim for off-road vehicle damage, ruling no insurance liability exists outside traffic use.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal dismissed the plaintiff's appeal against the lower court's partial rejection of a tort claim. The plaintiff sought damages for property damage caused by a truck used off-road, arguing the defendant's liability insurance should cover the loss. The court held that since the vehicle was not being used for its primary business of transporting goods or on public roads, it did not constitute 'use of a motor vehicle' under the relevant tort law. Consequently, the insurance company was not liable, and the claim was rejected based on the lack of legal standing and applicable statutory definitions.
Legislator headnote
AI generatedčl. 77. st. 1. i čl. 78. st. 1. ZOO; čl. 173. do 177. ZOO; čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP; čl. 154. st. 1. ZPP; Tarif o nagradama i naknadi troškova: Liability insurance for motor vehicles does not cover damage caused when the vehicle is used outside of traffic or for purposes other than its primary business of transport.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
20 Gž-2894/14-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borellia 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz G., OIB: …., zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. D. Š. & Š. iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima iz Z.O.U. B. Š., T. Z. –J. i A. J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4955/09 od 1. kolovoza 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. rujna 2015. godine,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja D. S. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4955/09 od 1. kolovoza 2014. godine u dijelu pod toč. II., III., IV. i V. izreke.
2. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4955/09 od 1. kolovoza 2014. godine u dijelu pod toč. I. izreke tako da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja D. S. koji glasi:
„Tuženik C. O. d.d. Z., OIB:… dužan je tužitelju D. S. iz G., OIB:… platiti iznos od - 9.420,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate,
- plaćati mu mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći i njege počev od 01. srpnja 2014. godine u iznosu od 135,00 kn s dospijećem svakog pojedinog iznosa mjesečne rente do 10-og u mjesecu za tekući mjesec i sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa,
- s osnova izgubljene zarade platiti mu iznos od 123.084,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 1.847,87 kn od 15. 08. 2007. godine do isplate,
- 1.289,15 kn od 15. 09. 2007. godine do isplate,
- 1.231,43 kn od 15. 10. 2007. godine do isplate,
- 881,08 kn od 15. 11. 2007. godine do isplate,
- 670,81 kn od 15. 12. 2007. godine do isplate,
- 508,76 kn od 15. 01. 2008. godine do isplate,
- 963,91 kn od 15. 02. 2008. godine do isplate,
- 1.078,75 kn od 15. 03. 2008. godine do isplate,
- 1.595,00 kn od 15. 04. 2008. godine do isplate,
- 492,02 kn od 15. 05. 2008. godine do isplate,
- 1.091,02 kn od 15. 06. 2008. godine do isplate,
- 1.651,37 kn od 15. 07. 2008. godine do isplate,
- 3.169,83 kn od 15. 08. 2008. godine do isplate,
- 3.087,02 kn od 15. 10. 2008. godine do isplate,
- 1.276,62 kn od 15. 11. 2008. godine do isplate,
- 1.320,34 kn od 15. 12. 2008. godine do isplate,
- 1.975,08 kn od 15. 01. 2009. godine do isplate,
- 836,31 kn od 15. 02. 2009. godine do isplate,
- 777,27 kn od 15. 03. 2009. godine do isplate,
- 1.479,69 kn od 15. 04. 2009. godine do isplate,
- 1.335,25 kn od 15. 05. 2009. godine do isplate,
- 1.682,24 kn od 15. 06. 2009. godine do isplate,
- 1.344,47 kn od 15. 07. 2009. godine do isplate,
- 1.749,36 kn od 15. 08. 2009. godine do isplate,
- 1.947,48 kn od 15. 09. 2009. godine do isplate,
- 2.027,40 kn od 15. 10. 2009. godine do isplate,
- 2.294,42 kn od 15. 11. 2009. godine do isplate,
- 1.747,80 kn od 15. 12. 2009. godine do isplate,
- 1.810,17 kn od 15. 01. 2010. godine do isplate,
- 1.720,86 kn od 15. 02. 2010. godine do isplate,
- 1.519,32 kn od 15. 03. 2010. godine do isplate,
- 1.778,31 kn od 15. 04. 2010. godine do isplate,
- 1.977,65 kn od 15. 05. 2010. godine do isplate,
- 1.909,85 kn od 15. 06. 2010. godine do isplate,
- 2.072,56 kn od 15. 07. 2010. godine do isplate,
- 1.713,22 kn od 15. 08. 2010. godine do isplate,
- 1.852,21 kn od 15. 09. 2010. godine do isplate,
- 1.947,15 kn od 15. 10. 2010. godine do isplate,
- 1.710,85 kn od 15. 11. 2010. godine do isplate,
- 1.826,62 kn od 15. 12. 2010. godine do isplate,
- 1.217,12 kn od 15. 01. 2011. godine do isplate,
- 1.399,66 kn od 15. 02. 2011. godine do isplate,
- 1.277,77 kn od 15. 03. 2011. godine do isplate,
- 1.510,67 kn od 15. 04. 2011. godine do isplate,
- 1.462,15 kn od 15. 05. 2011. godine do isplate,
- 1.507,60 kn od 15. 06. 2011. godine do isplate,
- 1.837,04 kn od 15. 07. 2011. godine do isplate,
- 1.451,23 kn od 15. 08. 2011. godine do isplate,
- 1.641,61 kn od 15. 09. 2011. godine do isplate,
- 1.419,69 kn od 15. 10. 2011. godine do isplate,
- 1.325,26 kn od 15. 11. 2011. godine do isplate,
- 1.518,92 kn od 15. 12. 2011. godine do isplate,
- 1.390,84 kn od 15. 01. 2012. godine do isplate,
- 1.681,22 kn od 15. 02. 2012. godine do isplate,
- 1.304.57 kn od 15. 03. 2012. godine do isplate,
- 1.379,75 kn od 15. 04. 2012. godine do isplate,
- 1.346,75 kn od 15. 05. 2012. godine do isplate,
- 1.526,23 kn od 15. 06. 2012. godine do isplate,
- 1.650,79 kn od 15. 07. 2012. godine do isplate,
- 1.392,48 kn od 15. 08. 2012. godine do isplate,
- 1.509,26 kn od 15. 09. 2012. godine do isplate,
- 1.267,11 kn od 15. 10. 2012. godine do isplate,
- 1.494,90 kn od 15. 11. 2012. godine do isplate,
- 1.529,71 kn od 15. 12. 2012. godine do isplate,
- 1.305,85 kn od 15. 01. 2013. godine do isplate,
- 1.646,69 kn od 15. 02. 2013. godine do isplate,
- 1.282,91 kn od 15. 03. 2013. godine do isplate,
- 1.465,61 kn od 15. 04. 2013. godine do isplate,
- 1.480,78 kn od 15. 05. 2013. godine do isplate,
- 1.695,71 kn od 15. 06. 2013. godine do isplate,
- 1.268,38 kn od 15. 07. 2013. godine do isplate,
- 1.437,19 kn od 15. 08. 2013. godine do isplate,
- 1.369,38 kn od 15. 09. 2013. godine do isplate,
- 1.287,56 kn od 15. 10. 2013. godine do isplate,
- 1.439,78 kn od 15. 11. 2013. godine do isplate,
- 1.242,16 kn od 15. 12. 2013. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 01. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 02. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 03. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 04. 2014. godine do isplate,
-1.323,17 kn od 15. 05. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 06. 2014. godine do isplate,
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01. srpnja 2011. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 06. 2014. godine pa nadalje plaćati mu iznos od 1.323,17 kn mjesečno sa zateznim kamatama tekućim od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, sve u roku od 15 dana.“
3. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4955/09 od 1. kolovoza 2014. godine u dijelu pod toč. VI. izreke tako da se nalaže tužitelju D. S. da tuženiku C. O. d.d. Z. naknadi parnični trošak u visini od 8.606,50 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan. 4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja D. S. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
„I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Tuženik C. O. d.d. Z, OIB:… dužan je tužitelju D. S. iz G., OIB:… platiti iznos od - 9.420,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate,
- plaćati mu mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći i njege počev od 01. srpnja 2014. godine u iznosu od 135,00 kn s dospijećem svakog pojedinog iznosa mjesečne rente do 10-og u mjesecu za tekući mjesec i sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa,
- s osnova izgubljene zarade platiti mu iznos od 123.084,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 1.847,87 kn od 15. 08. 2007. godine do isplate,
- 1.289,15 kn od 15. 09. 2007. godine do isplate,
- 1.231,43 kn od 15. 10. 2007. godine do isplate,
- 881,08 kn od 15. 11. 2007. godine do isplate,
- 670,81 kn od 15. 12. 2007. godine do isplate,
- 508,76 kn od 15. 01. 2008. godine do isplate,
- 963,91 kn od 15. 02. 2008. godine do isplate,
- 1.078,75 kn od 15. 03. 2008. godine do isplate,
- 1.595,00 kn od 15. 04. 2008. godine do isplate,
- 492,02 kn od 15. 05. 2008. godine do isplate,
- 1.091,02 kn od 15. 06. 2008. godine do isplate,
- 1.651,37 kn od 15. 07. 2008. godine do isplate,
- 3.169,83 kn od 15. 08. 2008. godine do isplate,
- 3.087,02 kn od 15. 10. 2008. godine do isplate,
- 1.276,62 kn od 15. 11. 2008. godine do isplate,
- 1.320,34 kn od 15. 12. 2008. godine do isplate,
- 1.975,08 kn od 15. 01. 2009. godine do isplate,
- 836,31 kn od 15. 02. 2009. godine do isplate,
- 777,27 kn od 15. 03. 2009. godine do isplate,
- 1.479,69 kn od 15. 04. 2009. godine do isplate,
- 1.335,25 kn od 15. 05. 2009. godine do isplate,
- 1.682,24 kn od 15. 06. 2009. godine do isplate,
- 1.344,47 kn od 15. 07. 2009. godine do isplate,
- 1.749,36 kn od 15. 08. 2009. godine do isplate,
- 1.947,48 kn od 15. 09. 2009. godine do isplate,
- 2.027,40 kn od 15. 10. 2009. godine do isplate,
- 2.294,42 kn od 15. 11. 2009. godine do isplate,
- 1.747,80 kn od 15. 12. 2009. godine do isplate,
- 1.810,17 kn od 15. 01. 2010. godine do isplate,
- 1.720,86 kn od 15. 02. 2010. godine do isplate,
- 1.519,32 kn od 15. 03. 2010. godine do isplate,
- 1.778,31 kn od 15. 04. 2010. godine do isplate,
- 1.977,65 kn od 15. 05. 2010. godine do isplate,
- 1.909,85 kn od 15. 06. 2010. godine do isplate,
- 2.072,56 kn od 15. 07. 2010. godine do isplate,
- 1.713,22 kn od 15. 08. 2010. godine do isplate,
- 1.852,21 kn od 15. 09. 2010. godine do isplate,
- 1.947,15 kn od 15. 10. 2010. godine do isplate,
- 1.710,85 kn od 15. 11. 2010. godine do isplate,
- 1.826,62 kn od 15. 12. 2010. godine do isplate,
- 1.217,12 kn od 15. 01. 2011. godine do isplate,
- 1.399,66 kn od 15. 02. 2011. godine do isplate,
- 1.277,77 kn od 15. 03. 2011. godine do isplate,
- 1.510,67 kn od 15. 04. 2011. godine do isplate,
- 1.462,15 kn od 15. 05. 2011. godine do isplate,
- 1.507,60 kn od 15. 06. 2011. godine do isplate,
- 1.837,04 kn od 15. 07. 2011. godine do isplate,
- 1.451,23 kn od 15. 08. 2011. godine do isplate,
- 1.641,61 kn od 15. 09. 2011. godine do isplate,
- 1.419,69 kn od 15. 10. 2011. godine do isplate,
- 1.325,26 kn od 15. 11. 2011. godine do isplate,
- 1.518,92 kn od 15. 12. 2011. godine do isplate,
- 1.390,84 kn od 15. 01. 2012. godine do isplate,
- 1.681,22 kn od 15. 02. 2012. godine do isplate,
- 1.304.57 kn od 15. 03. 2012. godine do isplate,
- 1.379,75 kn od 15. 04. 2012. godine do isplate,
- 1.346,75 kn od 15. 05. 2012. godine do isplate,
- 1.526,23 kn od 15. 06. 2012. godine do isplate,
- 1.650,79 kn od 15. 07. 2012. godine do isplate,
- 1.392,48 kn od 15. 08. 2012. godine do isplate,
- 1.509,26 kn od 15. 09. 2012. godine do isplate,
- 1.267,11 kn od 15. 10. 2012. godine do isplate,
- 1.494,90 kn od 15. 11. 2012. godine do isplate,
- 1.529,71 kn od 15. 12. 2012. godine do isplate,
- 1.305,85 kn od 15. 01. 2013. godine do isplate,
- 1.646,69 kn od 15. 02. 2013. godine do isplate,
- 1.282,91 kn od 15. 03. 2013. godine do isplate,
- 1.465,61 kn od 15. 04. 2013. godine do isplate,
- 1.480,78 kn od 15. 05. 2013. godine do isplate,
- 1.695,71 kn od 15. 06. 2013. godine do isplate,
- 1.268,38 kn od 15. 07. 2013. godine do isplate,
- 1.437,19 kn od 15. 08. 2013. godine do isplate,
- 1.369,38 kn od 15. 09. 2013. godine do isplate,
- 1.287,56 kn od 15. 10. 2013. godine do isplate,
- 1.439,78 kn od 15. 11. 2013. godine do isplate,
- 1.242,16 kn od 15. 12. 2013. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 01. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 02. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 03. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 04. 2014. godine do isplate,
-1.323,17 kn od 15. 05. 2014. godine do isplate,
- 1.323,17 kn od 15. 06. 2014. godine do isplate,
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01. srpnja 2011. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 06. 2014. godine pa nadalje plaćati mu iznos od 1.323,17 kn mjesečno sa zateznim kamatama tekućim od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 9.420,00 kn ukupno, a do zatraženog novčanog iznosa od 168.000,00 kn ukupno zahtjev na ime nematerijalne štete tužitelja odbija se kao neosnovan.
III. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 123.084,02 kn ukupno, a do zatraženog novčanog iznosa od 272.628,05 kn ukupno zahtjev na ime materijalne štete (dospjeli iznosi tuđe pomoći i njege i izgubljena zarada) tužitelja odbija se kao neosnovan.
IV. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 135,00 kn, a do zatraženog iznosa od 270,00 kn na ime mjesečne rente na ime tuđe pomoći i njege počev od 01. srpnja 2014. godine pa ubuduće, zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.
V. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 1.323,17 kn, a do zatraženog iznosa od 2.646,34 kn mjesečno na ime izgubljene zarade počev od 01. srpnja 2014. godine pa ubuduće, zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.
VI. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.800,00 kuna u roku od 15 dana.“
Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:
„I. Oslobađa se tužitelj od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.
II. OD Š. & Š., iz Z., priznaje se pravo na naknadu troškova delegacije predmeta u iznosu od 10.385,70 kn, a koji će se trošak isplatiti na teret državnog proračuna, u roku od 15 dana na račun kod PBZ Zagreb d.d. br. 2340009-1110270743.“
Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II., III., IV., V. i VI. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U žalbi ističe kako je sud pogrešno utvrdio njegov doprinos za nastanak štetnog događaja u omjeru od 50%.
Na okolnost nastanka štetnog događaja da su provedeni dokazi saslušanjem svjedoka N. D. i D. N., kao i saslušanje tužitelja. Isti smatra kako je do štetnog događaja došlo nakon što je on stupio u kontakt sa svjedocima D. i N. te je nastavio kretanje prema vagonima koje je trebao pregledati nakon izvršenog utovara sukladno Uputi 253 za pregledače vagona i Uputi 162 o prijevozu robe. Činjenica da vozilo kojim je upravljao svjedok N. nije bilo ograđeno prilikom utovara ukazuje na činjenicu da je tužitelj zaobilazio vozilo na primjerenoj udaljenosti i da je započeo obilazak kamiona prije nego što je započeo utovar što da je bitna razlika u odnosu na situaciju da je utovar već započeo.
Tu odlučnu činjenicu tj. da utovar nije započeo i da je tužitelj obilazio vozilo na primjereni način sud nije cijenio. Pored toga, svjedok N. započeo je radnju istovara trupaca a da se prethodno nije uvjerio da na siguran način može izvršiti navedenu operaciju što ukazuje na to da je isti postupao krajnje nepažljivo zbog čega je i došlo do nastanka štetnog događaja. Štetni događaj da je posljedica obavljanja opasne djelatnosti i da se radi o objektivnoj odgovornosti tuženika pri čemu je na njemu i teret dokazivanja odgovornosti tužitelja.
U tom smislu tuženik da nije priložio niti jedan adekvatan dokaz (očevid, prometno – tehničko vještačenje ili vještačenje po vještaku zaštite na radu) pa da temeljem provedenih dokaza proizlazi odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja u cijelosti. Bez provedenih vještačenja sudu nije moglo biti poznato da li je svjedok N. prilikom pretovara mogao vidjeti tužitelja te sud nije mogao analizirati iskaze svjedoka i tužitelja bez uporišta u vještačenju. Pad trupca da je posljedica nepravilnog pretovara te je to isključivi razlog štetnog događaja radi čega je sud nepravilno ocijenio suodgovornost tužitelja u visini od 50%.
U pogledu visine pretrpljene štete ističe da se sud nije pridržavao Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske te ukoliko je smatrao da postoje razlozi da se visina štete dosudi u iznosu nižem od navedenih kriterija to da je trebao posebno obrazložiti radi čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
2. toč.
11. Zakona o parničnom postupku, kao i pogrešna primjena materijalnog prava. Glede zatražene naknade s osnova fizičkih boli žalitelj smatra da je sud prilikom dosuđivanja visine naknade trebao uzeti u obzir lokalitet ozljede, pretrpljene bolove u trenutcima neposredno nakon nezgode te boli i neugodnosti za vrijeme liječenja. Ovaj vid štete da je dosuđen strogo po Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iako je sudska praksa zauzela stav kako ti kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Stoga da je sud trebao tužitelju dosuditi cjelokupni zatraženi iznos na ime pretrpljenih fizičkih boli posebno uzevši u obzir činjenicu da je vještak dr. I. B. utvrdio kako tužitelj bolove lakšeg intenziteta osjeća trajno osobito pri fizičkom naprezanju koje je bitno reducirano. Glede pretrpljenog straha sud da je trebao cijeniti sve okolnosti a ne samo uzeti u obzir posljedični strah tužitelja za ishod liječenja i zbog zadobivenih ozljeda. Tijekom cijelog liječenja da je trpio strah koji je postao još veći s obzirom na opsežnu medicinsku dokumentaciju i to kao strah u pogledu neizvjesnog ishoda liječenja.
Što se tiče troškova parničnog postupka sud da nije priznao trošak sastava tužbe od 18. lipnja 2009. godine, podneska od 10. siječnja 2013. godine te predujma za troškove financijskog vještačenja od 23. siječnja 2014. godine u iznosu od 3.000,00 kn što je sve zatraženo u troškovniku te koji troškovi su bili opravdani, a posebno financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine materijalne štete. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.
Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.
Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i VI. izreke žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
U žalbi ističe da je sud odbio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije smatrajući da je teretno vozilo u trenutku nezgode bilo u uporabi te da je štete pokrivena osiguranjem od autoodgovornosti. Takav zaključak da je netočan i neprihvatljiv jer da se u konkretnom slučaju ne može tražiti naknada štete temeljem ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti. Nije prijeporno da je tužitelj ozlijeđen prilikom pada trupca sa prikolice teretnog vozila u trenutku kada je to vozilo bilo parkirano u neposrednoj blizini vagona na kolodvoru te se vršio pretovar trupaca sa prikolice u vagone.
I iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je izvor ozljede sredstvo za vertikalni prijenos tereta a način nastanka ozljede pad predmeta na radnika uslijed poremećaja u tehnološkom procesu rada. Nema dvojbe da u konkretnom slučaju priključno vozilo nije bilo u uporabi u smislu u kojem je pozitivnim propisima predviđeno uporaba motornog vozila budući da to vozilo nije bilo u pokretu ni u funkciji kretanja po cesti već je služilo kao nosač tereta i platforma na kojoj se nalazio teret s koje se isti prekrcavao u željezničke vagone pa da se radi toga ne može govoriti o šteti koja je nastala pri uporabi vozila.
Zakon o obveznim odnosima iz 1991. godine koji se primjenjuje u konkretnom slučaju da je regulirao odgovornost za štetu izazvanu motornim vozilom u pokretu, dok je Zakon o osiguranju iz 1997. godine definirao motorno vozilo kao vozilo na motorni pogon koje se kreće javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koje podliježe obvezi registracije po propisima o cestovnom prometu. Osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornog vozila od odgovornosti za štetu trećim osobama pokriva štetu nastalu uporabom motornog vozila kako je to utvrđeno ugovorom o osiguranju i čl.
1. Uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti. Notorno je da se motorno vozilo upotrebljava radi kretanja te se i u sudskoj praksi vozilom u uporabi smatra vozilo koje se kreće cestom kad je u funkciji prijevoznog sredstva ili eventualno i za vrijeme stajanja na cesti samo ako je stajanje trenutno te također u funkciji putovanja. U konkretnoj situaciji da se nedvojbeno ne radi o vozilu u pokretu niti o trenutnom zaustavljanju vozila te se ne radi o padu predmeta s vozila tijekom njegovog kretanja ili zaustavljanja, odnosno, ne radi se o padu predmeta zbog uporabe vozila što bi bilo pokriveno Ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti.
Radi se o vozilu koje je predstavljalo samo platformu sa koje se prekrcavao teret i koje ni na koji način nije bilo u uporabi tj. u funkciji motornog vozila. Stoga da ne može postojati odgovornost tuženika za nastanak predmetne nezgode te je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje, za nastanak predmetne nezgode u cijelosti je odgovoran sam tužitelj koji se krajnje neoprezno i protivno izričitim upozorenjima te pravilima zaštite na radu kretao između vagona i prikolice za vrijeme vršenja pretovara znajući da se isti u tom času vrši pa je i zbog ovog razloga tužbeni zahtjev valjalo odbiti.
Pogrešna je odluka suda o visini naknade dosuđenoj s osnove nematerijalne štete, kao i rente s osnova tuđe pomoći budući da svoju odluku sud prvog stupnja temelji na nalazima i mišljenjima stalnih sudskih vještaka dr. I. B. i dr. V. Š., a na koje je tuženik imao brojne argumentirane i konkretne primjedbe i prigovore koji nisu otklonjeni. Sud da je odbio prijedlog tuženika za provođenjem vještačenja te time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.
1. u svezi s čl. 250. do 261., kao i one iz čl. 354. st.
2. toč.
6. i 11. Zakona o parničnom postupku jer je na taj način tuženik onemogućen u raspravljanju. Sve ovo da je rezultiralo ostvarenjem i žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Sud da nema dovoljno stručnog znanja iz medicinske znanosti da bi mogao odbiti sve tuženikove prigovore na nalaz koji je ostao nejasan i koji je u suprotnosti s postojećom medicinskom dokumentacijom i ima nedostatke koji nisu otklonjeni saslušanjem vještaka radi čega je sukladno odredbi čl. 261. st.
3. Zakona o parničnom postupku morao zatražiti mišljenje drugih vještaka. Tuženik ponavlja da je ocjena vještaka po svim vidovima štete neprihvatljiva i nerealna, da se ne temelji na medicinskoj dokumentaciji i utvrđenim objektivnim činjenicama, kao i da je u suprotnosti sa ustaljenom praksom. Stupanj smanjenja životnih aktivnosti od čak 60% utvrđuje se kod daleko težih ozljeda od onih koje je imao tužitelj te vještaci nisu dovoljno akceptirali brojne zdravstvene probleme koje je tužitelj imao od ranije, posebno degenerativne promjene kralješnice, a koje su utjecale na njegovu radnu i životnu sposobnost.
Nije uzeta u obzir ni naknada koju tužitelj prima s osnova tjelesnog oštećenja temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 10. travnja 2009. godine koja se morala uračunati u naknadu s osnova duševnih boli radi umanjenja životnih aktivnosti. Glede rente na ime tuđe pomoći i njege tuženik tvrdi da je zaključak vještaka kako je tužitelju potrebna trajna tuđa pomoć u trajanju od pola sata dnevno pogrešan i medicinski neutemeljen. Postavlja se pitanje kakva se to pomoć može pružiti u pola sata, a osim toga po nalazu samih vještaka tužitelj je pokretan, sposoban sam zadovoljiti sve osnovne životne potrebe i sam se brinuti o svemu uz pojačane napore a što je valorizirano kroz smanjenje životnih aktivnosti.
Nije utvrđeno da li tužitelj ima pravo na naknadu za tuđu pomoć od nadležnog HZMO-a ili HZZO-a te da li istu ostvaruje i u kom iznosu jer bi u tom slučaju to trebalo uračunati u eventualnu pripadajuću štetu po ovoj osnovi. Što se tiče izgubljene zarade sud dosuđuje naknadu za mjesec srpanj 2007. godine u iznosu od 1.847,87 kn iako je tuženik dokazao da je za taj mjesec isplatio naknadu izgubljene zarade u mirnom postupku. Kako nisu provedeni svi predloženi dokazi to da je tuženiku onemogućeno raspravljanje. Posebno se to odnosi na knjigovodstveno vještačenje glede primanja ostvarenih prije nezgode jer je tuženik prigovarao da podaci o ostvarenim primanjima radnika komparanta koje je vještak koristio sadrži u sebi ne samo plaću za redovno radno vrijeme, već i plaću za prekovremeni rad, rad noću, nedjeljom i praznikom iako je upitno i ničim dokazano da bi i tužitelj ostvarivao ta primanja.
Ta odlučna činjenica da se mogla razjasniti utvrđivanjem plaće tužitelja i komparanta u razdoblju prije nezgode, a vještak da nije odgovorio na ove primjedbe niti je sud proveo potrebne dokaze koje je tuženik predložio. Tužitelju da se dosuđuje naknada s osnova izgubljene zarade te renta nakon umirovljenja u punom iznosu jer sud smatra da postoji kauzalna veza između umirovljenja i nezgode. Ova odluka da je u suprotnosti s rješenjem HZMO-a od 1. srpnja 2010. godine kojim se tužitelju priznaje pravo na invalidsku mirovinu u kojem je decidirano utvrđeno da je do tužiteljeve nesposobnosti za rad tj. umirovljenja došlo zbog ozljede na radu u omjeru od 60% te zbog bolesti u omjeru od 40%.
Pitanje uzroka i razloga umirovljenja u ovom postupku predstavlja prethodno pitanje o kojem je svoju pravomoćnu odluku donijelo za to nadležno upravo tijelo pa je po odredbi čl.
12. Zakona o parničnom postupku parnični sud time vezan. Stoga, pod pretpostavkom osnovanosti zahtjeva uopće, sud da je tužitelju mogao dosuditi samo 60% iznosa utvrđenog gubitka na zaradu nakon umirovljenja koliko je isti posljedica nezgode jer tuženik ne može odgovarati za onaj dio koji je rezultat ranijih bolesti tužitelja. Pogrešna da je i odluka o troškovima postupka jer se u obrazloženju presude navodi da tuženik nije popisao svoj trošak iako ga je zatražio u podnesku od 12. lipnja 2014. godine pa je stoga odluku valjalo temeljiti na čl. 154. st.
2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.
U odgovoru tužitelja na žalbu tuženika ističe se da su navodi neutemeljeni. Glede prigovora pasivne legitimacije tužitelj smatra kako je sud prvog stupnja ovaj prigovor pravilno odbio kao neosnovan te da je pravilno stajalište kako je teretno vozilo bilo u uporabi u trenutku nezgode i da je korišteno upravo u svrhu za koju je kupljeno (pretovar), kao i da je motor radio. Štetom koja je nanesena uporabom motornog vozila smatra se i šteta koja je trećoj osobi prouzročena padom stvari s motornog ili priključnog vozila. Zakon ne definira što je uporaba vozila no upravo tu prazninu treba tumačiti kako je to sud u ovoj presudi napravio gledajući svrhu za koju je vozilo namijenjeno. Na činjenicu suodgovornosti i tužitelj da je izjavio žalbu te ostaje kod svih prigovora istaknutih u njoj. Na ročištu na kojem su bili vještaci kako bi odgovorili na pitanja tuženika nitko od zastupnika tuženika se nije pojavio što bi bilo jako korisno jer bi se onda moglo iste upitati koje su to nelogičnosti u njihovom nalazu i mišljenju. Rješenje HZMO-a od 10. travnja 2009. godine tuženik da je pogrešno pročitao jer se u rješenju navodi kako je tjelesno oštećenje uzrokovano ozljedom na radu te da osiguraniku ne pripada pravo na naknadu. U svezi rente za tuđu pomoć ističe se kako je to utvrđeno od strane vještaka dok su stranke cijenu sata od 18,00 kn učinile nespornom. Dokaz u pravcu toga da li je tužitelj primao naknadu za tuđu pomoć da predstavlja predlaganje novih dokaza što u žalbi nije dopušteno. Glede izgubljene zarade navodi da nakon nezgode tužitelj nije bio radno sposoban te odlazi u invalidsku mirovinu što je sud jasno i ispravno obrazložio u presudi (teorija adekvatnog kauzaliteta). Također, da je točno kako tuženik nije u posebnom troškovniku popisao trošak. Predlaže da mu se obistini trošak na ime sastava odgovora na žalbu.
Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.
Suprotno navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 250. do 261. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) budući da se sud prilikom odbijanja dokaznih prijedloga poslužio svojim ovlaštenjem iz čl. 220. st. 2. istog Zakona, tj. da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Posljedično tome, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP budući da odbijanje dokaznih prijedloga ne bi predstavljalo onemogućavanje stranke da raspravlja pred sudom već ovlaštenje suda sukladno odredbama ZPP.
Nadalje, ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuju žalbe.
Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
Stoga žalbe tužitelja i tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi nematerijalnu štetu po osnovi pretrpljenih fizičkih boli, pretrpljenog straha, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i za naruženje u visini od 168.800,00 kn sa zateznim kamatama od 24. srpnja 2007. godine do isplate, materijalnu štetu po osnovi tuđe pomoći i njege u visini od 26.460,00 kn po osnovi dospjelih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći i njege počev od 1. srpnja 2014. godine u iznosu od 270,00 kn s dospijećem svakog pojedinog iznosa do 10. u mjesecu za tekući mjesec i sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te po osnovi izgubljene zarade iznos od 246.168,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kao i po toj osnovi iznos od 2.646,34 kn mjesečno od 1. lipnja 2014. godine pa nadalje.
Iz činjeničnog supstrata tužbe, za koji je sud vezan u smislu odredbe čl. 186. ZPP, proizlazi kako tužitelj navodi da se dana 23. prosinca 2005. godine oko 10,15 sati na ranžirnom željezničkom kolodvoru u G. dogodila nezgoda kada je tužitelj obavljao pregled kompozicije vagona i prolazio pored teretnog vozila obvezno osiguranog kod tuženika registarske oznake GS … kojim je upravljao D. N. na način da je isti vršio pretovar trupaca u vagone ali je tom prilikom zbog nepažnje istog drveni trupac pao s vozila na tužitelja uslijed čega je tužitelj zadobio ozljede.
U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaja bio pregledavač vagona u Hrvatskim željeznicama, kao i da je vozilo s kojeg je pao trupac bilo osigurano kod tuženika.
Temeljna pitanja ovog spora su:
- da li je vozilo registarske oznake GS …bilo u uporabi i
- da li tuženik kao osiguravatelj vozila može odgovarati sukladno odredbama čl. 173. do 177. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08 i 125/11).
Naime, prvostupanjski sud smatra da bi bila riječ o vozilu u uporabi jer da iz iskaza saslušanih svjedoka N. D. i D. N., kao i stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je teretno vozilo registarskih oznaka GS … (u naravi kamion sa spojenom dizalicom koja se pokreće snagom motora kamiona) bilo u uporabi u trenutku nezgode, da se koristila upravo u svrhu za koju je kupljeno (pretovar tereta) te da je motor kamiona radio odnosno bio upaljen s obzirom da dizalica s kojom su se podizali trupci ne može raditi pri ugašenom motoru.
Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud izgubio iz vida činjenicu da je teretno vozilo GS …u naravi kamion sa spojenom dizalicom što upućuje na zaključak da bi se upotrebljavao kako za prijevoz tereta, tako i za pretovar tj. riječ je o vozilu koje služi za više namjena.
Prema odredbi čl. 77. Zakona o osiguranju (Narodne novine, broj 9/94, 20/97, 50/99, 116/99 i 11/02 – dalje ZO) propisano je da je vlasnik odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.
S pravom tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika ističe da ZO ne definira pojam uporabe vozila, ali nije u pravu kada smatra da tu prazninu treba tumačiti kako je to sud u ovoj presudi napravio.
Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu uporabe vozila ima slijedeća stajališta:
- smatra li se neko vozilo u pogonu (uporabi ili ne) ovisi o utvrđenim činjenicama svakog konkretnog slučaja o čemu onda ovisi i primjena materijalnog prava iz čl. 178. st. 1. ZOO i čl. 77. te čl. 78. ZO u prosudbi kriterija odgovornosti za naknadu štete koje takvo vozilo počini (presuda poslovni broj Rev-2002/11 od 28. studenoga 2012. godine),
- da ZO ne definira pojmove uporabe i držanja motornog vozila pa da ovu pravnu prazninu valja tumačiti pomoću društvenog cilja tog propisa. Prema odredbi čl. 78. st. 1. ZOO motorna i priključna vozila u smislu tog Zakona su sva vozila na motorni pogon koja se kreću javnim putem i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu registraciji po propisima o cestovnom prometu. Dakle, definirajući pojam motornog i priključnog vozila i obvezujući vlasnike motornih i priključnih vozila na sklapanje ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu nastalu uporabom takvih vozila, zakonodavac da ima u vidu štete koje mogu izravno i neizravno nastati uporabom vozila u odvijanju prometa, koje u širem smislu, mogu nastati i od zaustavljenog motornog vozila. Međutim, do konkretnog štetnog događaja došlo je prilikom popravljanja vozila, dakle, izvan odvijanja prometa pa da se takva šteta ne može smatrati štetom nastalom uporabom i držanjem motornog vozila osiguranog kod tuženika (presuda poslovni broj Rev-x-1182/11 od 6. ožujka 2012. godine),
- da se štetom koja je nanesena uporabom motornog vozila smatra i šteta koja je trećoj osobi prouzročena padom stvari s motornog ili priključnog vozila. Pogrešno da je pozivanje drugostupanjskog suda na odredbu čl. 178. ZOO jer ta zakonska odredba regulira pitanje odgovornosti u slučaju nezgode izazvane sudarom dvaju ili više vozila u pokretu do kojega može doći na razne načine (frontalnim sudarom, naletom na vozilo i dr.) kada postoji uzročna veza između vožnje jednog i nezgode drugog vozila u pokretu i kada vozač u pokušaju izbjegavanja sudara s drugim vozilom sleti s ceste (na primjer: prometne nezgode izazvane zasljepljivanjem svjetlima vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i sl.). Međutim, u tom predmetu da se ne radi o prometnoj nezgodi u smislu odredbe čl. 178. ZOO već da je prednik tužiteljice stradao popravljajući motorno vozilo koje je bilo zaustavljeno uslijed kvara tj. bilo je izvan pogona pa da se zato ne radi o uporabi motornog vozila u smislu odredbe čl. 77. ZOO radi čega se šteta koje su tužiteljice pretrpjele ne može smatrati štetom nastalom od uporabe motornim vozilom (presuda Rev-x-153/11 od 4. rujna 2012. godine) i
- da kada je ugovoreno osiguranje od automobilske odgovornosti onda time nije obuhvaćena šteta koja nastane u obavljanju osnovne djelatnosti traktora na oranicama i sl., već samo šteta koja nastane iz sudjelovanja traktora u prometu, odnosno uporabom traktora kao motornog vozila. Za štetu izvan prometnice, odnosno kad vozilo nije u uporabi u smislu odredbe čl. 77. st. 1. i čl. 78. st. 1. ZOO nema odgovornosti osiguratelja (presuda poslovni broj Rev-2760/00 od 7. listopada 2003. godine).
S obzirom na činjenicu da je u konkretnom slučaju kamion služio za iskrcaj tereta, da se nalazio uz željezničku prugu tj. izvan prometnice te da se nije upotrebljavao za osnovnu djelatnost (a to je prijevoz robe odnosno obavljanje prometa glede čega je s tuženikom zaključen i ugovor o osiguranju sukladno ZO) to znači da je tuženik s pravom isticao prigovor promašene pasivne legitimacije radi čega ovaj drugostupanjski sud nalazi da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu.
Ovo stoga što na strani tuženika ne postoji odgovornost jer nije riječ o šteti koja je nastala kao posljedica uporabe vozila, a posebno ne može doći u obzir odgovornost tuženika temeljem odredbe čl. 173. do 177. ZOO jer je tuženik osiguravajuće društvo čija je to osnovna djelatnost, a nije imatelj opasne stvari u smislu tih odredbi ZOO.
Dakle, kako tuženik u ovoj pravnoj stvari ne bi bio pasivno legitimiran te kako je riječ o materijalno-pravnom prigovoru koji ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva to znači da nisu pravno odlučni žalbeni navodi tužitelja, kao ni tuženika u preostalom dijelu. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkama 1. i 2.
Također je po odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.
Tužitelju ne pripada pravo na naknadu parničnog troška jer je u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u cijelosti izgubio parnicu pa time nije uspio u sporu.
Posljedično tome, ne pripada mu ni zatraženi trošak po osnovi sastava odgovora na žalbu (toč. 4. izreke ove drugostupanjske odluke).
U odnosu na trošak tuženika prije svega valja istaći da spisu predmeta ne prileži podnesak istog od 12. lipnja 2014. godine pa je stoga pravilno prvostupanjski sud u pobijanoj odluci naveo da tuženik nije popisao trošak.
S obzirom na izneseno, tuženiku je u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12 i 103/14 ) priznato na ime sastava žalbe 312,5 bodova tj. 3.125,00 kn, PDV na prednji iznos te plaćena pristojba na žalbu u visini od 4.700,00 kn što ukupno iznosi 8.606,50 kn (toč. 3. izreke ove drugostupanjske odluke).
Prvostupanjsko rješenje koje nije pobijano žalbom ostaje neizmijenjeno.
U Zadru, 9. rujna 2015. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Mirjana Macura