Rev-151/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 151/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Karlovac, zastupane po Javnom pravobraniteljstvu općine Karlovac, protiv tuženih S.N. -B. i M.N. -B., oboje iz K., B. …, sada nepoznata boravišta, koje zastupa staratelj za poseban slučaj J.D., odvjetnica u K., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 7. listopada 1992. godine posl. br. Gž 446/92, kojom je odbijena žalba tuženih kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 2. srpnja 1992. godine posl. br. P 416/92, u sjednici održanoj dana 23. veljače 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženih S.N. -B. i M.N. -B. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 2. srpnja 1992. godine posl. br. P 416/92 suđeno je:

"Usvaja se otkaz stanarskog prava tuženima N. -B.S. i N. -B.M., slijedom čega su tuženi dužni iseliti iz stana K., B. …, ranije L.R. …, te taj stan predati u posjed tužitelju Općini Karlovac slobodan od osoba i stvari, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.800.- HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Karlovcu od 7. listopada 1992. godine posl. br. Gž 446/92 odbijena je žalba tuženih kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) te predložili da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženih sud prvog stupnja dostavio je primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u izjašnjenju na izjavljenu reviziju pobija osnovanost navoda revizije uz prijedlog da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 213. st. 1. toč. 2. spomenutog zakona. Ovo iz razloga što su tuženi nepoznata boravišta time da im je postavljen staratelj za poseban slučaj koji ih zastupa u postupku pred nižim sudovima a nisu dokazane činjenice koje bi bile osnovom za donošenje odluke o prekidu postupka. Ničim dokazane hipotetičke tvrdnje koje staratelj ponavlja i u reviziji, ne predstavljaju valjanu osnovu za donošenje rješenja o prekidu postupka pozivom na odredbu čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP.

Također ne postoji ni bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13. spomenutog zakona jer, suprotno navodima revizije, pobijana presuda sadrži razloge o svim pravno odlučnim činjenicama tako da se pravilnost presude može valjano ispitati. Također ne postoji ni proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude.

Zbog navedenih razloga u postupanju nižih sudova nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidenata da se pobijana presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su tuženici nositelji stanarskog prava na spornom stanu a da je tužitelj davatelj stana na korištenje,

- da su tuženici napustili sporni stan u VIII. mjesecu 1991. godine te da sporni stan koristi kao privremeni korisnik spornog stana prognanik iz Slunja,

- da tuženici od VIII. mjeseca 1991. godine nisu dolazili u sporni stan niti su zahtijevali od privremenog korisnika da uđu u stan a nisu ni tražili od nadležnih organa da privremeni korisnik iseli iz stana i omogući tuženicima korištenje spornog stana,

- da tuženici nisu dokazali da postoje opravdani razlozi za nekorištenje spornog stana.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osovanim tužbeni zahtjev.

Prema odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86 i 37/88 - dalje: ZSO) stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi njegova porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju, prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci. Kako je u ovoj pravnoj stvari pred nižim sudovima utvrđeno da tuženici kao nositelji stanarskog prava ne koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a tuženici nisu dokazali postojanje opravdanog razloga za nekorištenje stana, to su se ostvarili razlozi za otkaz stanarskog prava. Korištenje stana od strane novih korisnika stana ne predstavlja opravdan razlog za nekorištenje stana po tuženicima. Naime, tuženici nisu poduzimali protiv sadašnjih korisnika stana potrebne mjere da bi im se omogućilo korištenje stana a korištenje stana po drugim korisnicima nije razlog zbog kojeg nositelji stanarskog prava nisu koristili sporni stan za stanovanje. Pritom valja još navesti da je za primjenu čl. 101. ZSO nositelj stanarskog prava trebao dokazati da je promijenio prebivalište u zemlji i da zbog nemogućnosti zamjene stana stanuje u mjestu novog prebivališta kao podstanar ili na osnovu ugovora o najmu. U ovoj pravnoj stvari nije dokazano da tuženici ne koriste sporni stan zbog nastupanja okolnosti koje su odlučne za primjenu odredbe čl. 101. ZSO pa ovaj sud ocjenjuje da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za otkaz stanarskog prava tuženicima temeljem čl. 99. st. 1. spomenutog zakona.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi na koje revidenti upućuju u reviziji, to je revizija tuženih temeljem čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 23. veljače 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.