Rev-1149/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1149/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, V., koju zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik iz V., protiv tuženice Protestantske reformirane crkvene općine T., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik iz O., radi brisanja prava vlasništva i priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-2651/05-3 od 21. ožujka 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-592/05 od 16. lipnja 2005., u sjednici održanoj 18. lipnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica vlasnica nekretnina kč. br. 50 i kč. br. 1264 upisanih u zk. ul. br. 56, k. o. T., u naravi Crkva, kuća, dvorište i oranica u selu, površine 6595 m2 te oranica Konopljište površine 21334m2 i da je tuženica, tvrdeći da je pravni slijednik tužiteljice, na temelju nepodobnih isprava rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima broj Z-5293/01 stekla pravo vlasništva na tim nekretninama pa da je Zemljišno-knjižni odjel toga suda dužan nakon pravomoćnosti presude brisati tuženicu kao vlasnicu nekretnina.

Istom presudom odbijen je i supsidijarni zahtjev da je tuženica dužna priznati tužiteljici pravo vlasništva na opisanim nekretninama i izdati joj tabularnu ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos prava vlasništva na tim nekretninama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica je podnijela odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo pa nije osnovan revizijski (određeno naveden) razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužbeni zahtjev za brisanje upisa u zemljišne knjige prema obrazloženju prvostupanjske presude odbijen je u suštini zbog toga što je upis izvršen rješenjem broj Z- 5293/01 od 6. prosinca 2001., a ova brisovna tužba je podnesena 29. ožujka 2005., dakle, nakon isteka roka od tri godine u smislu odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine» broj 91/96, 114/01, 100/04. i 107/07. – dalje: ZZK). Osim toga, tužiteljica nije bila upisana kao vlasnica nekretnina «neposredno nakon osporavane promjene» i zbog toga nema pravo na brisovnu tužbu (nije aktivno legitimirana). Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženica (Protestantska reformirana crkvena općina T.) osnovana je oko 1551., a djelovala je u različitim vjerskim zajednicama, ali uvijek kao pravna osoba s pravom posjedovanja vlastite imovine. Svoj sadašnji naziv ima nakon što je crkveni odbor 4. prosinca 2001. donio odluku o promjeni naziva. Ta promjena naziva upisana je i u zemljišnoj knjizi rješenjem broj: Z-5293/001 od 6. prosinca 2001. Upisom koji se osporava nije, dakle, došlo do promjene vlasnika nekretnina nego je samo promijenjen dotadašnji naziv upisanog vlasnika pravne osobe. Iz povijesnog zemljišno-knjižnog izvatka proizlazi da je u zemljišnoj knjizi vlasnikom nekretnina uvijek bila upisana crkvena općina, odnosno župa, bez obzira što je kroz povijest mijenjala nazive.

Odbijen je i supsidijarni tužbeni zahtjev da je tuženica dužna izdati tužiteljici tabularnu ispravu zbog toga što tužiteljica nema nikakve pravne osnove za isticanje takvog zahtjeva.

Ta utvrđenja i razloge prvostupanjskog suda prihvatio je i drugostupanjski sud. Činjenice koje je tužiteljica isticala tijekom postupka i koje ponavlja u reviziji u suštini se svode na to:

- da je tužiteljica crkvena organizacija koja kontinuirano djeluje na području Republike Hrvatske preko 400 godina te je 4. srpnja 2003. zaključila ugovor s Vladom Republike Hrvatske,

- da je u Zaključku Vlade Republike Hrvatske od 23. prosinca 2004. navedeno da se crkva ili vjerska zajednica koja se izdvojila iz crkve ima smatrati novom crkvom,

- da se 13. lipnja 2001. dio vjernika tužiteljice u župi T. na čelu s pastorom-župnikom J. M. odmetnuo od svoje postojeće crkve (tužiteljice) te su oformili novu crkvu pod nazivom «Protestantska crkvena općina T.»,

- da su nakon osnivanja nove crkve dva crkvena vijećnika, koji su prešli u novu crkvu, napisali odluku o promjeni naziva crkve, prešućujući da se radi o novoj crkvi, te su imovinu tužitelja uknjižili na novu crkvu,

- da su prema čl. 4. Ustava Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj pojedine župe upravna tijela – pravne osobe, a o otuđenju crkvenih nekretnina odobrenje daje Sinodalno vijeće (čl. 14. Ustava), odnosno odluka o prodaji nekretnina crkvene općine pravovaljana je ako je ono odobri (čl. 31. Ustava),

- da je biskup E. L., koji je na čelu Sinoda (saslušan kao svjedok u parnici broj: P262/05) iskazao da se crkvene župe tretiraju kao pravne osobe unutar crkvene hijerarhije te mogu koristiti nekretnine, a ne i raspolagati imovinom crkve,

- da je odredbom čl. 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica («Narodne novine» br. 83/02) određeno da vjerske zajednice slobodno i samostalno određuju unutrašnju organizaciju svojih tijela upravljanja, hijerarhiju, organizacijske oblike i slično, pa tužiteljica zaključuje da se otuđenje imovine treba izvršiti kako to određuju njezini zakonski akti.

Neosnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica koje je navela sama tužiteljica. Prvostupanjski sud je rješenjem Z-5293/01 od 6. prosinca 2001. dozvolio upis u zemljišnim knjigama promjene naziva imena vlasnika «Reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj Župa T.» u «Protestantska reformirana crkvena općina T.». Prema tada važećoj odredbi čl. 11. Zakona o vjerskim zajednicama («Narodne novine» broj 14/78) vjerske zajednice odnosno određene njihove organizacije imaju svojstvo građanske pravne osobe. Jednako tako prema sada važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, na koji se u reviziji poziva tužiteljica, vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica neprofitne su pravne osobe (čl. 6. st. 3.). Posebnost vjerskih zajednica ogleda se, dakle, u tome da pravnu osobnost imaju i organizacijski oblici koji prema unutarnjem pravu vjerske zajednice i njenim aktima imaju pravnu osobnost. Tužiteljica i ne osporava da je Župa T., odnosno crkvena općina T. imala svojstvo pravne osobe i da je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica spornih nekretnina, U rješenju Z-5293/01 od 6. prosinca 2001. navedeno je da je kao vlasnik bila upisana Reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj Župa T., što tužiteljica ne dovodi u pitanje. Prema odredbi čl. 129. st. 1. ZZK nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Tužiteljica nije bila nositelj knjižnoga prava, nego je to bila Župa T., pa joj stoga njezino knjižno pravo nije povrijeđeno i slijedom toga nema pravo tražiti brisanje uknjižbe i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnoga stanja.

Neosnovan je i podredni (supsidijarni) tužbeni zahtjev da je tuženica dužna izdati tužiteljici tabularnu ispravu. To bi naime podrazumijevalo da se je tuženica pravnim poslom obvezala izdati takvu ispravu tužiteljici. Vlasništvo nekretnine pravnim poslom stječe se u smislu odredbe čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01. i 79/06) upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Tužiteljica nije navela da postoji pravni posao temeljem kojeg bi tuženica bila dužna dati takvo očitovanje ( izdati tabularnu ispravu).

Ostali navodi u reviziji nisu relevantni. Neodlučno je za ishod ovog spora je li se tuženica na zakonit način izdvojila iz Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. Treba reći da prema članku 15. Ustava Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj odluke o otuđenju nekretnina nisu pravovaljane bez odobrenja Sinodalnog vijeća. Tuženica međutim nije otuđila nekretnine, nego je podnijela zahtjev za upis u zemljišne knjige promjene svoga naziva kao vlasnika. Člankom 17. toga Ustava propisano je da ukoliko neka crkvena općina istupi ili izjavi neovisnost, njenom pokretnom i nepokretnom imovinom raspolaže ZC odnosno Sinodalno vijeće. To može upućivati na to da bi tužiteljica imala pravo prema tuženici istaći kondemnatorni tužbeni zahtjev na trpljenje, tj. da je tuženica dužna trpjeti upis u zemljišnoj knjizi prava vlasništva kojeg je tužiteljica stekla po internom crkvenom pravu u trenutku istupanja tuženice. Međutim, to nije predmet spora u ovoj parnici, jer je tužiteljica podnijela brisovnu tužbu (nije istaknut zahtjev na trpljenje) a njezino knjižno pravo nije povrijeđeno pa tužbeni zahtjev nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije. Supsidijarni kondemnatorni tužbeni zahtjev da je tuženica dužna izdati tabularnu ispravu također nije osnovan jer takvu obvezu tuženica nije preuzela.

Zbog tih razloga revizija tužiteljice je temeljem čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Odluka o parničnom trošku u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 18. lipnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.