I Kr-292/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IKr-292/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Kocijaničić Erike, Frančula mr. Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Klarić-Baranović Senke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv os. R.D. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. i dr. KZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne dostavljenom uz prijedlog Županijskog suda u Rijeci od 25. kolovoza 1994. K-8/92, Kv-277/94, u sjednici održanoj 15. studenoga 1994.,

r i j e š i o j e:

Odbija se zahtjev os. R.D. za izvanredno ublažavanje kazne.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom što je čine presuda Okružnog suda u Rijeci od 28. svibnja 1992. K-8/92, preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. siječnja 1994. IKž-519/92-3 R.D. je zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZRH (sada čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Prema podacima u spisu krivičnog predmeta osuđenik nije nastupio na izdržavanje kazne zatvora.

Nakon pravomoćnosti presude osuđenik je po branitelju D.V., odvjetniku iz R., 18. srpnja 1994. podnio zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne i predložio da se kazna izvanredno ublaži, tako da mu se izrekne uvjetna osuda (čl. 400. st. 1. ZKP).

Sud prvog stupnja je nakon provedenih izvida i saslušanja državnog odvjetnika pismeno 25. kolovoza 1994. K-8/92, Kv-277/14, predložio da se zahtjev osuđenika odbije (čl. 401. st. 4. ZKP).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je pismeno 10. listopada 1994. Ktr-533/94 predložio da se zahtjev osuđenika odbije (čl. 401. st. 5. ZKP).

Zahtjev nije osnovan.

U zahtjevu se kao nove okolnosti ističu pogoršanje zdravstvenog stanja osuđenika, invaliditet njegove majke i učešće osuđenika u domovinskom ratu.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, međutim, istaknute okolnosti nisu takve da bi one, da su postojale i da je sud za njih znao pri izricanju presude, očito dovele do blaže osude.

Naime, iz medicinske dokumentacije koja je priložena uz zahtjev (list 105 i 106) proizlazi da se osuđenik na pregled u Kliniku za psihijatriju javio prvi puta 28. kolovoza 1990., a potom 25. svibnja 1994. i da je postavljena dijagnoza karakterne neuroze, a nije priložena nikakva dokumantacija iz koje bi proizlazilo da se zdravstveno stanje osuđenika značajnije pogoršalo. Iz rješenja SIZ MIORH-a (list 107 i 108) proizlazi da je osuđenikova majka R.T. zbog tjelesnog oštećenja V stupnja nastalog u djetinjstvu i smanjenja sposobnosti za rad priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena na poslovima materijalnog knjigovođe od 26. travnja 1986. Iz izvješća socijalnog radnika (list 111-112) proizlazi da osuđenik živi s majkom u zajedničkom domaćinstvu i to u konfornom društvenom stanu veličine 56m5 i to od njene plaće u iznosu od 1.000,00 Kn, a zbog problema sa srcem, disanjem i tlakom da joj je potrebna tuđa pomoć tijekom ljetnih mjeseci. Najzad iz dopisa Ministarstva obrane Republike Hrvatske (list 110) proizlazi da je osuđenik kao dragovoljac bio u postrojbama HV od 26. studenoga 1991. do 2. siječnja 1992. na ratištu u Lici.

Iznijeti dokazi i podaci, međutim, ne ukazuju na takve zdravstvene poteškoće osuđenika i njegove majke, niti na tako loše socijalne prilike osuđenikove porodice koje bi imale takav značaj kao olakotne okolnosti da bi očito dovele do blaže osude, dok preostala okolnost da je osuđenik dragovoljno učestvovao u domovinskom ratu kroz vrijeme nešto duže od mjesec dana, iako bez sumnje olakotna, sama za sebe još uvijek nema dovoljan značaj da bi ona, da je sud za nju znao prilikom izricanja presude, očito dovela do blaže osude. Najzad, okolnost da osuđenikova majka u ljetnom periodu treba pomoć druge osobe predstavlja ujedno i činjenicu koja može imati značaja na samo izdržavanje kazne zatvora prema propisima o izvršenju krivičnih sankcija.

Kako slijedom iznijetih razloga nisu ispunjeni uvjeti za izvanredno ublažavanje kazne po čl. 399. ZKP odlučeno je kao u izreci (čl. 401. st. 6. ZKP).

U Zagrebu, 15. studenoga 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Klarić-Baranović Senka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)