Rev-1108/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1108/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić – Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P., J. P. i J. P. iz N. G., koga zastupaju odvjetnici odvjetničkog ureda N. M. i dr. i N. G., protiv tuženika Ž. K. iz N. G., koga zastupa A. F., odvjetnik u P., Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo, građansko upravni odjel u Novoj Gradiški, radi naknade štete, rješavajući reviziju drugotuženika Republike Hrvatske izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 29. lipnja 1998. godine broj Gž-123/98-2, kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški, od 02. prosinca 1997. godine broj P-16/96-19 (P-150/97) ispravljene rješenjem istog suda od 26. siječnja 1998. godine broj P-16/96-24, u sjednici održanoj dana 04. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija drugotuženika Republike Hrvatske se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Požegi od 29. lipnja 1998. godine broj Gž-123/98-2, i presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški, od 02. prosinca 1997. godine broj P-16/96-19 (P-150/97) u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev prema drugotuženiku, kao i u odluci o parničnim troškovima prema drugotuženiku, te se sudi:

Tužitelji se odbijaju sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete prema drugotuženiku Republici Hrvatskoj. Tužitelji su dužni drugotuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 52.600,00 kuna u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Ispravljenom prvostupanjskom presudom obvezni su tuženici solidarno platiti prvotužitelju na ime nematerijalne štete 551.600,00 kuna, plaćati mu rentu zbog gubitka zarade u iznosu 3.500,00 kuna mjesečno, rentu na ime tuđe pomoći i njege 3.500,00 kuna mjesečno, od 16. rujna 1995. godine, na ime naknade za ortopedska pomagala 164.984,54 kune, a drugo i treće tužiteljima na ime nematerijalne štete 70.000,00 kuna svakome, sve sa zateznim kamatama i naknaditi im parnične troškove u iznosu od 117.548,57 kuna, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.

Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda, a djelomično preinačena, tako da je tužbeni zahtjev prvotužitelja na ime nematerijalne štete prihvaćen do iznosa od 493.000,00 kuna sa zateznim kamatama, te su tuženici dužni tužiteljima naknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 26.001,25 kuna, a tužitelji su dužni drugotuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 10.510,00 kuna, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja naime nematerijalne štete odbijen, a u preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen prema drugotuženiku Republici Hrvatskoj, pravovremeno, dopušteno i potpuno reviziju izjavljuje drugotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev prema drugotuženiku, te drugotuženiku dosudi naknada svih parničnih troškova.

U odgovoru na reviziju tužitelji su osporili osnovanost revizijskih navoda i predložili da se revizija odbije kao neosnovana, a nadležni državno odvjetnik se o reviziji nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Utvrđeno je da je prvotuženik Ž. K. presudom vojnog suda u Zagrebu od 29. kolovoza 1994. godine broj K-488/93, proglašen krivim što je 06. lipnja 1993. godine oko 1,30 sati u N. G., nalazeći se na „ljetnoj pozornici“ na kojoj se nalazio veći broj gostiju, izvadio pištolj marke „TTC2“ tvornički broj E – 115323 vlasništvo njegovog oca, ne izvadivši metak iz cijevi, iako je pištolj prethodno repetirao, svjestan da se oko njega nalazi mnogo gostiju, pristajući da ugrozi njihov fizički integritet, povukao okidač, te iz pištolja ispalio jedan metak čije je zrno je pogodilo prvotužitelja nanijevši mu ustrijelnu ranu lopatične regije s oduzetošću donjih ekstremiteta, koja ozljeda je teške naravi.

Utvrdivši da je prvotuženik tada imao svojstvo vojne osobe, nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe čl. 48. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 23/95, 53/95) obvezali i drugotuženika na naknadu štete tužiteljima iz predmetnog štetnog događaja, naglasivši da se pod štetom u vršenju vojne službe smatraju i štete koju vojne osobe učine izvan radnog vremena, da je odredbom čl. 3. Propisnika o vojnoj stezi („Narodne novine“ broj 24/92) određeno da se povredom vojne stege smatraju postupci vojnih osoba protivno tom Propisniku, da je toč.7. istog Propisnika propisano da je povreda vojne stege izvršenje kaznenog djela za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti, a toč. 8. da je povreda vojne stege svako drugo protupropisno postupanje kojim se šteti ugledu oružanih snaga.

Prihvatljiv je zaključak nižestupanjskih sudova da je prvotuženik ozlijedivši prvotužitelja na navedeni način prekršio propise o vojnoj stezi, no kršenje propisa o vojnoj stezi nije pretpostavka odgovornosti drugotuženika za naknadu štete koju počini vojna osoba trećim osobama.

Prema odredbi čl. 218. st. 1. Zakona o oružanim snagama („Narodne novine“ broj 52/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje – za štetu što ju vojna osoba u vezi s obavljanjem službe počini trećoj osobi odgovara društveno politička zajednica (u konkretnom slučaju Republika Hrvatska). Dakle, prouzročenje štete trećoj osobi u obavljanju vojne službe je pretpostavka odgovornosti Republike Hrvatske za takvu štetu.

U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi štetu prvotuženik prouzročio u obavljanju vojne službe ili u vezi s vojnom službom. Do štetnog događaja došlo je tijekom noći na „ljetnoj pozornici“ u N. G., a nije utvrđeno da bi prvotuženik tom prilikom obavljao kakvu vojnu službu. Čak štoviše, drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude istaknuo da šteta u konkretnom slučaju nije počinjena u obavljanju službe.

Kako nisu ostvarene pretpostavke odgovornosti drugotuženika za predmetnu štetu, nižestupanjski su sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava djelomično prihvatili tužbeni zahtjev prema drugotuženiku.

S obzirom da je ostvaren revizijski razlog – pogrešna primjena materijalnog prava, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP), te kako revident nije obrazložio u čemu nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valjalo je prihvaćanjem revizije djelomično preinačiti nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva prema drugotuženiku (čl. 395. st. 1. ZPP).

S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio nižestupanjske presude odlučio je o troškovima cijelog postupka u odnosu na tužitelje prema drugotuženiku (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP). Tužitelji su dužni drugotuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 52.600,00 kn, jer je drugotuženik imao priznatih troškova radi sastava odgovora na tužbu, žalbe i revizije, te zastupanja ukupno u navedenom iznosu.

U Zagrebu, 04. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.