Croatian Supreme Court dismisses appeal on unjust enrichment due to invalid oral construction contract.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment ordering payment of unjust enrichment. The court found that while the oral construction contract was invalid under the Obligations Act, the money transferred remained without legal basis. Consequently, the lower courts correctly applied the unjust enrichment provision to order restitution.
Legislator headnote
AI generatedčl. 630. st. 2. ZOO; čl. 70. ZOO; čl. 137. ZOO; čl. 210. ZOO; čl. 382. ZPP; čl. 393. ZPP: An oral construction contract is void due to lack of written form, but funds transferred under such a void contract constitute unjust enrichment and must be returned.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 116/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. i H. B., oboje iz Nj., koje zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u P., protiv tuženika H. B.B. iz P., OIB …, kojega zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1283/12-2 od 25. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-188/11-65 od 29. veljače 2012., u sjednici vijeća od 24. studenoga 2015.
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužiteljima isplatiti iznos od 92.032,54 EUR s pripadajućom zateznom kamatom te im naknaditi troškove postupka u iznosu od 56.580,00 kn (toč. I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu kamata i troškova postupka preko dosuđenog (toč. II. i III. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška postupka (toč. IV. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i, u pobijanom dijelu (toč. I. i IV. izreke), potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, koji zahtjev tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo
- da su s tuženikom dana 2. studenoga 2000. sklopili ugovor o građenju za izgradnju stambenog objekta na dijelu (570/17768) k.č.br. 3643/1 k.o. P. kojim je tuženik preuzeo obvezu izgraditi objekt po "sistemu ključ u ruke" za iznos od 178.000 DEM do najkasnije kraja svibnja 2001.;
- da su istoga dana tužitelji kao kupci, s B. M. i B. D., suvlasnicima kčbr. 3643/1 k.o. P. - nekretnine na kojoj je trebalo izvršiti građenje, sklopili preliminarni ugovor za kupnju nekretnine;
- da su B. M. i B. D. nekretninu koja je bila predmet predugovora, sada kao novoformiranu kčbr. 3643/23 k.o. P., preko tuženika kao posrednika, prodali dana 12. rujna 2003. V. Š. zajedno sa zgradom koja je na nekretnini građena po tuženiku;
- da su tužitelji u ispunjenju svoje ugovorne obveze tuženiku isplatili 154.468,00 DEM;
- da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu.
Nižestupanjski sudovi prihvativši činjenične tvrdnje tužbe, ali i tvrdnje tuženika utvrdili su i
- da su tužitelji i prije prodaje kčbr. 3643/1 k.o. P. V. Š. odustali od izgradnje na toj nekretnini jer su htjeli da se njihova obiteljska stambena zgrada izgradi na većoj površini;
- da su zbog toga tužitelji tuženiku izdali specijalnu punomoć (list 50 spisa) kojom su ovlastili tuženika da ih zastupa u postupku kupoprodaje dijela kčbr. 3645/1 k.o. P. površine 1.000 do 2.000 m2, a na kojoj nekretnini bi tuženik za njih izgradio stambeni objekt;
- da je tuženik na dijelu kčbr. 3643/1 površine približno 1035 m2, koji nije bio ni parceliran, ni urbaniziran poduzeo određene građevinske radove,
- da tuženik nije dokazao koje troškove je vezano na te radove imao i njihovu visinu zaključuju da je ispunjenje ugovora o građenju postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna niti jedna ni druga ugovorna stranka, zbog čega se na temelju odredbe čl. 137. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), gase obveze i jedne i druge ugovorne strane, pa tužitelji, kao strana koja je u ispunjenju svoje obveze dala ukupan iznos od 154.468,00 DEM, imaju pravo zahtijevati vraćanje danog prema pravilima o stjecanju bez osnove. Pritom, zbog nedokazanosti opsega i visine danog po tuženiku u ispunjenju njegove ugovorne obveze, nisu prihvatili zahtjev tuženika za prebijanje danog, odnosno za smanjenje njegove obveze vraćanja primljenog. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik ničim ne obrazlaže pa ispitujući reviziju sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP, ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.
U smislu odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga revizijski razlozi tuženika kojima, uz tvrdnju da je od primljenog novca po preliminarnom ugovoru isplatio cijenu zemljišta B. M. i B. D., osporava potpunost i pravilnost činjeničnog stanja u pogledu opsega vraćanja, kao nedopušteni nisu cijenjeni.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 137. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) smatrajući da je u konkretnim okolnostima nastupila tek djelomična nemogućnost ispunjenja ugovora zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna strana, pa da na odnose stranaka treba primijeniti odredbu čl. 137. st. 2. ZOO. Budući da prema navedenoj odredbi u slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a tužitelji ugovor nisu raskinuli, smatra da nije došlo do stjecanja bez osnove.
Iz utvrđenja nižestupanjskih presuda proizlazi da je ugovor o građenju od 2. studenoga 2000., koji se odnosio na izgradnju stambenog objekta na točno određenoj nekretnini (kasnije formiranoj kao k.čb.r. 3643/23) raskinut jer je nekretnina prodana trećoj osobi za koju je tuženik sagradio stambeni objekt, a za novac, koji je tuženik tužiteljima trebao vratiti nakon raskida ugovora, da su ugovorne strane sporazumno smatrale da je dan u ispunjenju ugovorne obveze tužitelja po novom, usmenom ugovoru o građenju.
Ugovor o građenju prema odredbi čl. 630. st. 2. ZOO, mora biti sklopljen u pisanoj formi, u protivnom, sukladno odredbi čl. 70. ZOO, nema pravni učinak.
Stranke su ugovor o gradnji na drugoj nekretnini sklopile usmeno, čime ugovor nije bio sklopljen u propisanoj formi, pa sukladno odredbi čl. 630. st. 2. u vezi čl. 70. ZOO, ugovor ne proizvodi pravne učinke.
U situaciji kad je slijedom navedenog ugovor ništav, nema mjesta primjeni odredaba o nemogućnosti ispunjenja za koje ne odgovara ni jedna strana (čl. 137. st. 1. ZOO), kako to smatraju nižestupanjski sudovi, ali ni o djelomičnoj nemogućnosti ispunjenja (čl. 137. st. 2. ZOO), kako to smatra tuženik.
Međutim, u konačnici, iako ne iz razloga navedenih u nižestupanjskim presudama, s obzirom da je sporni iznos predan u ispunjenju obveze iz ništavog ugovora, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik predani novac drži bez pravne osnove te su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 210. ZOO kada su tuženika obvezali na isplatu iznosa od 92.032,54 EUR.
Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 24. studenoga 2015.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.