Croatian Supreme Court dismisses appeal on lease rent dispute due to lack of procedural error and material law violation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the appellant's appeal as unfounded. The lower courts correctly rejected the tenant's request for rent payment and the landlord's claim for increased rent based on a valid lease agreement. The court ruled that neither procedural violations nor errors in applying the law regarding lease terms justified the appeal.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama: An appeal is inadmissible if the lower court's judgment does not contain a significant violation of procedural rules or a misapplication of material law regarding lease agreements.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Rev 79/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenković, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmann i Stanislava Plazonić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. export-import R., protiv tuženika B. S. - P., koga zastupa B.Š., odvjetnik u P., radi 65.867 HRD spp, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 25. veljače 1992. br. Pž-223/92 kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu od 23. svibnja 1991. br. P-2641/90, u sjednici održanoj dana 14. listopada 1993.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 65.867,40 HRD spp i kojom je naprotiv naloženo tužitelju da na ime naknade parničnog troška plati tuženiku iznos od 8.309,50 HRD.
Protiv ove pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda.
Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) - dalje: ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Suprotno revizijskim prigovorima u pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti i drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju tužitelj, prema sadržaju svoje revizije posebno ističe. Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužitelja. Bio je to dužan samo u odnosu na one njegove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.
Nije prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP koju revident također posebno ističe.
Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U redovnom je postupku utvrđeno:
- da je tužitelj kao zakupodavac temeljem ugovora o zakupu od 23. ožujka 1987. (list 14 - 16) predao u zakup tuženiku kao zakupcu poslovni prostor u svojoj poslovnoj jedinici P. u površini od 260 m5 za ugovorenu zakupninu za 1987. u iznosu od 520.000 tadašnjih dinara mjesečno i to na određeno vrijeme od pet godina;
- da su se stranke sporazumjele da će za daljnje razdoblje trajanja zakupa povećanje zakupnine biti regulirano posebnim dodatnim ugovorima temeljnom ugovoru o zakupu;
- da su parnične stranke sporazumno povećavale zakupninu u razdoblju od 1. siječnja 1988. do 30. lipnja 1989. (dodaci ugovoru o zakupu - list 17-20), stim da je posljednja ugovorena zakupnina za isti poslovni prostor i to za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 1989. iznosila 3,683.680 tadašnjih dinara mjesečno;
- da daljnje povećanje zakupnine koju je tužitelj zatražio od tuženika počevši od 1. srpnja 1989. tuženik kao zakupac nije prihvatio već da je nastavio plaćati potonje navedeni iznos te ga usklađivati s Odlukom Skupštine općine Ploče o visini zakupnine poslovnog prostora istog karaktera.
Tužitelj u ovom sporu traži razliku između zakupnine koju je na navedeni način plaćao tuženik počevši od 1. srpnja 1989. i zakupnine koju potražuje tužitelj prema priloženim računima, pozivajući se pri tome na četvrti dodatak ugovoru o zakupu, koji tuženik nije potpisao, jer nije prihvatio po tužitelju zatraženo povećanje zakupnine, na način da se visina zakupnine revalorizira svaki mjesec prema tržnoj vrijednosti objekta.
Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su takav tužbeni zahtjev odbili.
Prema, naime, odredbama čl. 9. st. 1. i čl. 46. st. 2. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine", br. 52/71) visina zakupnine za poslovne prostorije određuje se sporazumom zakupodavca i zakupca, a u slučaju kad se takav sporazum ne postigne zakupodavac koji nije zadovoljan visinom zakupnine ima zbog toga razloga pravo otkazati zakup poslovnih prostorija.
Prema tome tužitelj ne može osnovano tražiti veću zakupninu od one o kojoj je između stranaka postignut sporazum niti da visinu zakupnine utvrdi sud, kako su to nižestupanjski sudovi pravilno zaključili.
Treba naglasiti još i to da zakupodavac ne može osnovano tražiti povišenje ugovorenog iznosa zakupnine ni radi bitno promijenjenih okolnosti, kao npr. radi višestrukog povećanja cijena poslovnog prostora poslije zaključenja ugovora o zakupu.
Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, stoga, na temelju čl. 395. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 14. listopada 1993.
Predsjednik vijeća:
II Rev 79/92
Đorđe Bjegović v.r.