Rev-2659/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2659/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S UDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š., kojeg zastupa D. Z., dipl. prvnik iz Š., protiv tuženih S. i V. M., koje zastupa staratelj za poseban slučaj Z. V., odvjetnica u Š., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 12. rujna 1994. godine br. Gž-334/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 23. ožujka 1994. godine br. P-690/92, u sjednici vijeća održanoj dana 21. studenoga 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev na otkaz stanarskog prava tuženima za stan u Š., uz nalog da taj stan slobodan od osoba i stvari predaju tužitelju. Odlučeno je da tuženici naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 3,40 kn.

Ta je presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Šibeniku od 12. rujna 1994. godine br. Gž- 334/94.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju su izjavili tuženici iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlozi u bitnom svode se na ponavljanje tvrdnja iznesenih u postupku da su tuženici korištenje spornog stana napustili zbog poznatih okolnosti postojanja ratnih neprilika u Š. kojem je stalno prijetila opasnost od granatiranja i činjenice da je postojao znak opće opasnosti koji je trajao sve do 1993. godine. Zato su se tuženici smjestili u roditeljsku kuću prvotuženika u Đ., koje

je bilo okupirano, zbog čega više i nije bilo moguće vratiti se u Š. i koristit sporni stan, pa zbog toga, po mišljenju revidenata nije ni bilo uvjeta za podnošenje tužbe, a iznesene činjenice su po njihovom shvaćanju opravdani razlozi za nekorištenje stana.

U postupku je utvrđeno da tuženici zajedno sa svojim članovima obitelji ne koriste sporni stan od mjeseca kolovoza 1991. godine, da su se od tada smjestili u obiteljsku kuću oca prvotuženika u Đ., koje su bile pod okupacijom i da tuženici prema trećoj osobi koja se sada nalazi u spornom stanu nisu poduzeli nikakove aktivnosti kojima bi prema toj osobi zaštitili svoja prava na stan.

Kraj takovog stanja stvari treba istaći na temeljne revizijske prigovore, da dragovoljni odlazak na okupirano područje i tim u svezi nemogućnost povratka nije opravdani razlog za nekorištenje stana. Okolnosti na koje revidenti upozoravaju postojale su već u trenutku odlaska tuženika na okupirano područje.

S obzirom na istaknuta utvrđenja nižestupanjski sudovi su i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe prihvatili (čl. 99. st. 1. ZSO).

Kako u provedenom postupku nema onih povreda postupka na koje su tuženici opisno upozorili budući da su odluke sudova jasne i razumljive, a razlozi u tim odlukama ne proturječe stanju predmeta i kad u provedenom postupku nema ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je reviziju tuženih kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 21. studenoga 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.