Rev-948/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 948/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Vesne MiloŠević, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja i protutuženika J. L. iz B., koga zastupa G. Ž., odvjetnik iz O., protiv tuženika i protutužitelja Č. Ž. iz O., koga zastupa D. V., odvjetnik iz O., radi utvrđenja i dr. rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 2. svibnja 1991. br. Gž-1525/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 20. rujna 1990. br. P-374/89, u sjednici održanoj dana 9. srpnja 1992.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da su bez pravne važnosti pismeni sporazumi stranaka od 9. rujna 1971. godine i 15. travnja 1972. godine i da je tuženi dužan predati tužitelju u posjed spornu vikendicu, a udovoljeno je protutužbenom zahtjevu tuženog kojim traži da se utvrdi da je tužitelj izdao tuženom "izjavu" od 15. studenog 1972. godine prema kojoj je spornu vikendicu svojim sredstvima sagradio tuženi i da se tužitelj bez prava na naknadu odriče zemljišta. Tužitelj je obvezan da tuženom naknadi parnični trošak.

Protiv presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se presuda preinači, tako da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odbije protutužbeni zahtjev i obveze tuženog da naknadi tužitelju parnični trošak cijelog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim traži da se utvrdi da su bez pravne važnosti pismeni sporazum i utanačenje zaključeni između stranaka 9. rujna 1971. godine i 15. 4. 1972. godine i da je tuženi dužan predati tužitelju spornu vikendicu u posjed, a udovoljeno je protutužbenom zahtjevu tuženog kojim traži da se utvrdi da je tužitelj izdao tuženom ispravu pod nazivom "izjava" od 15. studenog 1972. godine prema kojoj je tužitelj odustao od zajedničke gradnje vikendice, i da je tuženi svojim sredstvima izgradio taj objekt na k.č. br. 1/296, k.o.

C. i da se odriče prava na zemljište bez ikakve naknade, jer je utvrđeno da su stranke od nadležne općine ishodile pravo sukorištenja zemljišta radi zajedničke izgradnje sporne vikendice i da je tužitelj odustao od gradnje, a svoja prava na započetom objektu prepustio je tuženom za ugovorenu naknadu;i da su stranke svoje međusobne obveze u vezi sporne vikendice podmirile, tako da tužitelj nema više nikakvih prava na vikendicu. Naime, sporazumom od 9.9.1971. godine tužitelj istupa iz ortakluka stranaka o izgradnji zajedničke vikendice i sva svoja prava na nedovršenom objektu prepušta tuženom uz naknadu da mu plati 50.000 ondašnjih dinara i da vrati tužiteljev dug banci u iznosu od 32.000 ondašnjih dinara, tužitelj se obvezao,da će izdati tuženom tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva te ishoditi rješenje nadležnog organa da tuženi ima isključivo pravo korištenja zemljišta.

Sporazumom od 15. 4. 1972. godine, tuženi se obvezao da će vratiti Kanalizaciji O. dug tužitelja od 30.000 ondašnjih dinara, na račun potraživanja kojeg tužitelj ima prema tuženom. Tužitelj tvrdi da tuženi nije izvršio preuzete obveze iz "utanačenja" i "sporazuma", pa i da je to dokazao, to ne bi bio razlog za utvrđenje "pravne nevažnosti" tih isprava kako on to traži tužbom u ovom sporu već bi to bio razlog za traženje ispunjenja, odnosno raskid i dr. Naime, neispunjenje obveze jedne od ugovornih stranaka nije razlog za ništavost pravnog posla, kako to očito pogrešno smatra revident.

Inače je utvrđeno da su navedeni "sporazum" i "utanačenje" odraz prave volje stranaka, zbog čega je tužitelj pravilno odbijen s tužbenim zahtjevom. Za izjavu od 15. 11. 1972. godine, za koju tužitelj tvrdi da nije poznavao sadržaj te isprave kad ju je potpisivao, utvrđeno je da je tužitelj, koji nije neuka stranka, svoj potpis na toj ispravi ovjerio i na sudu i da on to ne bi učinio da nije znao sadržaj isprave te da je isprava izdata kad je tuženi podmirio svoje obveze, zbog čega je pravilno udovoljeno protutužbenom zahtjevu.

Kad je kraj takvog stanja stvari.odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom, a udovoljeno je protutužbenom zahtjevu, pravilno je primjenjeno materijalno pravo, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 53/91).

U Zagrebu, 9. srpnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.