Rev-745/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. W. iz O., koju zastupa D. M., odvjetnik iz O., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, zastupan po DP Osječko-baranjske županije, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice na presudu Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2072/99 od 21. listopada 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 06. rujna 1999. godine, broj: P-597/98, u sjednici održanoj dana 05. ožujka 2002. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-745/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijanu presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-745/00-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. W. iz O., koju zastupa D. M., odvjetnik iz O., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, zastupan po DP Osječko-baranjske županije, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice na presudu Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2072/99 od 21. listopada 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 06. rujna 1999. godine, broj: P-597/98, u sjednici održanoj dana 05. ožujka 2002. godine,
r i j e š i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:
“Tužiteljica M.W. iz A., odbija se s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:
“Nalaže se tuženom Ministarstvu obrane Republike Hrvatske da isplati tužiteljici za fizičke boli iznos od 7.000,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 5.000,00 kn, za umanjenje životnih i radnih aktivnosti iznos od 20.000,00 kn, za duševne boli zbog naruženosti iznos od 3.000,00 kn, za uništenu odjeću iznos od 800,00 kn, te za tuđu pomoć i njegu iznos od 2.000,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.”
Tužiteljica M.W. iz A., s boravištem u O. dužna je naknaditi tuženiku Ministarstvu obrane Republike Hrvatske prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.”
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i rješenjem ukine u cijelosti presudu drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
Na reviziju nije odgovoreno.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.
Revizija je neosnovana.
Ispitujući pobijanu presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.
O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija bez obzira da li je riječ o onim apsolutnim ili relativno bitnim revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na takve povrede u reviziji određeno i konkretno poziva.
Nije ostvarena bitna povreda ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. na koju ukazuje revident, jer nižestupanjske presude sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude o ovom prijeporu i razlozi navedeni u obrazloženju nižestupanjskih presuda nisu u proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Revident ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a revizija se ne može izjaviti.
Dakle, nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U ovom stadiju postupka je prijeporno tko je odgovoran za prometnu nezgodu koja se dogodila 03. lipnja 1997. godine iz koje je tužiteljici koja je u času nezgode upravljala biciklom proizišla materijalna i nematerijalna šteta, a dosljedno iznijetom da li su se ispunile pretpostavke po kojima bi tužena bila u obvezi tužiteljici naknaditi štetu.
Nižestupanjski sudovi utvrđuju:
- da je dana 03. lipnja 1997. godine došlo do prometne nezgode u O. na raskrižju R. i Z. ulice u kojoj je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede;
- do nezgode da je došlo kada je tužiteljica krećući se biciklom u zabranjenom smjeru, tj. u smjeru u kojem promet nije dopušten udarila u vozilo osigurano kod tuženika;
- tužiteljica da je mogla uočiti nailazak vozila, a vozač vozila da nije imao razloge gledati na lijevu stranu, zbog obavještenosti prometnim znakovima da je promet iz tog smjera vožnje tužiteljici izričito zabranjen;
- zbog smanjene preglednosti uzrokovane parkiranim vozilima pozornost vozača vozila da je trebala biti usmjerena u desno ovo i zbog vozila koja je s te strane trebao propustiti;
- vozač vozila da se kretao malom brzinom, tj. od 5 do 10 km/h, s time da se u raskrižju bio i zastavio.
S obzirom na iznijeta utvrđenja nižestupanjski sudovi su i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda pravilno zaključili da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastalu joj štetu, i pravilno su primijenili materijalno pravo kad su odbili njen tužbeni zahtjev. Naime, odredbom čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), je propisano da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Tako je u nazočnom slučaju utvrđeno da je nezgoda iz koje je tužiteljici proizišla šteta nastala isključivo radnjom i propustom tužiteljice, to se njeno traženje da joj tuženik naknadi nastalu štetu pokazuje neosnovanim.
Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Iz iznijetih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 05. ožujka 2002. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.