Rev-x-229/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 229/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. iz S., koju zastupaju punomoćnici V. M., sin tužiteljice iz S., i G. P., odvjetnik u S., protiv tuženika I. A. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., radi predaje, odlučujući o reviziji tužiteljice i V. M. protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-444/13 od 20. veljače 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-273/13 od 13. ožujka 2013. i rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-444/13 od 20. veljače 2014., u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.

r i j e š i o j e:

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice R. M. izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-444/13 od 20. veljače 2014.

II. Odbija se kao neosnovana revizija V. M. izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-444/13 od 20. veljače 2014.

III. Odbacuje se kao nedopuštena revizija V. M. izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-444/13 od 20. veljače 2014.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu je presudom poslovni broj Pst-273/13 od 13. ožujka 2013. odbio tužbeni zahtjev tužiteljice R. M. kojim je tražila obvezati tuženika, dovesti u prijašnje stanje čest. zgr. 216/3 k.o. S. i predati ju na raspolaganje tužiteljici te se ubuduće kaniti svakog takvog i sličnog pačanja u tu zemlju, te je dovesti u prvobitno stanje da bude ravna zemlja pogodna za obradu kakva je bila prije nego ju je uzurpirao, te porušiti sve suhozide i betonske površine koje je na njoj napravio, kao i zelenilo koje je na njoj posadio. Također je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je traženo obvezati tuženika, dovesti u prvobitno stanje nekretnine označene kao čest. zgr. 216/4, 217/2, 218/5 i čest. zem. 4334, 4339, sve k.o. S. na način da očisti i ukloni betonirane suhozide površine te izraslo zelenje i da čest. zgr. 216/4 prestane obrađivati, čistiti i kositi travu i da na čest. zem. 4339 betonirane skale poruši i dovede u prvobitno stanje tj. ravna zemlja pogodna za obradu kakva je bila prije (točka I. izreke) te je naložio tužiteljici isplatiti tuženiku iznos od 6.875,00 kuna u roku 15 dana (točka II. izreke).

Županijski sud u Splitu je presudom poslovni broj Gžx-444/13 od 20. veljače 2014. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-273/13 od 13. ožujka 2013. dok je rješenjem istog poslovnog broja i datuma odbacio kao nedopuštenu žalbu V. M. izjavljenu protiv iste presude.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja, reviziju su podnijeli tužiteljica i V. M. pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlažu ukinuti obje nižestupanjske odluke i traže da se tuženiku naloži naknaditi im trošak sastava revizije u iznosu 1.500,00 kuna.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Revizija V. M. protiv rješenja nije osnovana, a protiv presude nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor, s obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna te s obzirom na to da se ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U reviziji su tužiteljica i V. M. naznačili slijedeća pitanja:

1. Može li sud u parničnom postupku sukladno Zakonu o parničnom postupku odlučivati izvan granica tužbenog zahtjeva koji je stavljen u postupku, na način da vlastitim činjeničnim konstrukcijama uređuje tužbeni zahtjev?

2. Da li prijedlog postavljen od neuke stranke kojim nedvojbeno i nedvosmisleno predlaže sudu da pristupi parnici kao novi tužitelj (subjektivna preinaka) uz postojećeg tužitelja mora biti nužno izričit?

3. Da li je sud u obrazloženju presude naspram provođenja vještačenja dužan navesti koje činjenice smatra utvrđenim i da li je prihvatio i u kojem dijelu nalaz i mišljenje vještaka?

U odnosu na reviziju tužiteljice

U odnosu na prvo postavljeno pitanje, osim paušalnog pozivanja i citiranja sadržaja odredaba iz čl. 382. st. 2. t. 1., 2., 3. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) tužiteljica nije navela bilo kakve argumente u čemu bi se ogledala različitost pravnih shvaćanja između pobijane presude i bilo koje presude Vrhovnog suda niti je obrazložila zbog čega bi se mogla očekivati različita shvaćanja drugostupanjskih sudova.

Slijedi da tužiteljica u svojoj reviziji nije određeno izložila razloge zbog kojih smatra da bi prvo postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega sadržaj takve revizije u odnosu na spomenuta pitanja ne ispunjava minimum uvjeta propisanih čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost (izvanredne) revizije.

Iz navedenog razloga je revizija tužiteljice u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP, odbačena kao nedopuštena.

Drugo postavljenim pitanjem tužiteljica osporava pravilnost pobijanog rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbačena žalba V. M.. Tim je rješenjem odlučeno samo o žalbi V. M., a nije odlučeno i o njezinoj žalbi pa stoga tužiteljica nema pravni interes za podnošenje revizije protiv tog dijela pobijane odluke.

Stoga je njezina revizija izjavljena protiv rješenja, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP, odbačena kao nedopuštena.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se tuženiku naloži dovesti u prijašnje stanje čest. zgr. 216/3 k.o. S. i predati ih na raspolaganje tužiteljici te se ubuduće kaniti svakog takvog i sličnog pačanja u tu zemlju, te je dovesti u prvobitno stanje da bude ravna zemlja pogodna za obradu kakva je bila prije nego ju je uzurpirao, te porušiti sve suhozide i betonske površine koje je na njoj napravio, kao i zelenilo koje je na njoj posadio. Također je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je traženo obvezati tuženika, dovesti u prvobitno stanje nekretnine označene kao čest. zgr. 216/4, 217/2, 218/5 i čest. zem. 4334, 4339, sve k.o. S. na način da očisti i ukloni betonirane suhozide površine te izraslo zelenje i da čest. zgr. 216/4 prestane obrađivati, čistiti i kositi travu i da na čest. zem. 4339 betonirane skale poruši i dovede u prvobitno stanje tj. ravna zemlja pogodna za obradu kakva je bila prije.

U odnosu na čest. zgr. 216/3 k.o. S. sudovi su utvrdili da je tužiteljica samo jedna od suvlasnica predmetne nekretnine pa da u smislu odredbe čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08) nije ovlaštena tražiti predaju posjeda stvari u njezino vlasništvo već to može činiti samo zajedno s ostalim suvlasnicima odnosno može tražiti da se ispuni svim vjerovnicima zajedno predaja stvari. Obzirom da nije u posjedu predmetne nekretnine, sudovi izražavaju shvaćanje da nije mogla tražiti zabranu uznemiravanja pa je stoga odbijen i taj dio tužbenog zahtjeva. Tek podredno u odnosu na tu nekretninu sudovi spominju i da tužiteljica nije dokazala niti čin smetanja posjeda obzirom da su na tu okolnost provedena dva vještačenja, koja su bila proturječna.

Nadalje, u odnosu na preostale nekretnine sudovi utvrđuju da tužiteljica nije dokazala da bi bila (su)vlasnica ili posjednica predmetnih nekretnina pa stoga odbijaju njezin zahtjev za predaju tih nekretnina tužiteljici u posjed te zaključuju da obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži predaju u posjed tih nekretnina, ista nije u njihovu posjedu te da ne može biti niti uznemiravana.

Iz navedenog slijedi da se treće naznačeno pitanje ne odnosi na pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska presuda, jer vještačenja provedena u ovom postupku nisu bila odlučna prilikom donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, obzirom je tužbeni zahtjev u odnosu na čest. zgr. 216/3 k.o. S. prvenstveno odbijen, jer tužiteljica nije samostalno ovlaštena tražiti predaju posjeda stvari u njezino vlasništvo već to može činiti samo zajedno s ostalim suvlasnicima, a u odnosu na preostale nekretnine tužbeni zahtjev je odbijen, jer tužiteljica nije dokazala da je (su)vlasnica ili posjednica, a kako nije dokazala da je u posjedu bilo koje od spornih nekretnina sudovi odbijaju i njezin zahtjev za zabranom uznemiravanja na istima.

Zbog iznesenog, treće postavljeno pitanje nije odlučno niti o njemu ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari zbog čega to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga je revizija tužiteljice u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, odbačena kao nedopuštena.

U odnosu na reviziju V. M. protiv rješenje

Prema odredbi čl. 400. st. 2. ZPP protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje uvijek je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, neovisno o tome je li riječ o sporu u kojem bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude po odredbi čl. 382. st. 1. ili čl. 382. st. 2. istoga Zakona.

Prema tome, na temelju navedene odredbe protiv pobijanog rješenja o odbacivanju žalbe dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP pa stoga iako V. M. ističe da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je reviziju podnesenu protiv rješenja kojim je njegova žalba odbačena, razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP u povodu revizije, pobijano rješenje ispitano je samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Drugostupanjski sud temelji odluku na shvaćanju da V. M. nije stranka u ovom postupku, jer da iz sadržaja spisa ne proizlazi da je došlo do subjektivne preinake, na način da je kao tužitelj označen i V. M., obzirom da prijedlog za subjektivnu preinaku mora biti izričit i nedvosmislen pa je njegova žalba protiv presude suda prvog stupanja pozivom na odredbu čl. 358. st. 1. u vezi čl. 348. st. 1. i čl. 367. st. 1. ZPP odbačena kao nedopuštena.

Iz sadržaja spisa proizlazi da je postupak pokrenula tužiteljica R. M., tada zastupana po punomoćniku T. T., odvjetniku u S., da je tužiteljica na uviđaju 27. lipnja 2001. opunomoćila svog sina V. M. da je zastupa na uviđaju i u daljnjem tijeku postupka te proizlazi da je u spis nakon toga dostavljena i pisana punomoć kojom je tužiteljica (potpis ovjeren kod javnog bilježnika 28. lipnja 2000.) opunomoćila svog sina da ju može zastupati pred Općinskim sudom u Splitu u ovoj pravnoj stvari (list 47 A).

V. M. u reviziji navodi da iz njegovih podnesaka od 25. svibnja 2011., 17. rujna 2012. i 16. listopada 2012. jasno proizlazi da je on predložio subjektivno preinačenje tužbe tako da on pristupi parnici kao novi tužitelj uz postojeću tužiteljicu, a da je sud rješenjem od 26. veljače 2013. takvu preinaku i dopustio.

Međutim, iz predmetnih podnesaka ne proizlazi da bi revident izričito predložio da pristupi uz tužiteljicu kao novi tužitelj, već upravo suprotno iz podnesaka od 17. rujna 2012. i 16. listopada 2012. proizlazi da je kao tužiteljicu naveo samo R. M., a ne i sebe. Također, okolnost što je kao punomoćnik tužiteljice podneske pisao u prvom licu i po ocjeni ovog suda ne znači da je time predložio da pristupi uz tužiteljicu kao novi tužitelj, jer takav prijedlog treba biti izričit. Ovo tim više što je podneske sastavljene u prvom licu, revident predavao u spis tijekom cijelog postupka (primjerice podnesak od 21. ožujka 2005. na listu 40, podnesak od 10. svibnja 2005. na listu 44, podnesak od 18. svibnja 2007. na listu 52, podnesak od 22. veljače 2010. na listu 69 i mnogi drugi). Osim toga, tekst rješenja suda od 26. veljače 2013. kojim je dopuštena preinaka tužbe, jer je to svrsishodno radi rješenja spora među strankama, protivno shvaćanju revidenta, ukazuje na to da je predmetnim rješenjem dopuštena preinaka tužbe u pogledu tužbenog zahtjeva, a ne i u pogledu parničnih stranaka.

Konačno, revidentu treba reći i da prema odredbi čl. 196. st. 3. ZPP nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegova pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj pa sve i da je revident predložio da pristupi parnici to ne bi bilo moguće bez pristanka tuženika.

Prema tome nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u ovom postupku jedino R. M..

Prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla prava na žalbu, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

Kako V. M. nije bio stranka u postupku, niti ovlašten za podnošenje žalbe u svoje ime protiv prvostupanjske presude, to njegova žalba nije dopuštena (čl. 358. st. 3. ZPP-a) te je drugostupanjski sud tu njegovu žalbu pravilno odbacio kao nedopuštenu prema odredbi čl. 367. st. 1. ZPP-a.

Stoga je njegova revizija izjavljena protiv rješenja, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a u vezi čl. 400. st. 3. ZPP-a, odbijena kao neosnovana.

U odnosu na reviziju V. M. protiv presude

Odredbom čl. 382. ZPP-a je propisano da stranke mogu podnijeti reviziju, a stranke u parničnom postupku su tužitelj i tuženik, odnosno konkretno u ovoj pravnoj stvari R. M. i I. A..

Kako podnositelj revizije V. M. prema navedenoj zakonskoj odredbi nije stranka u postupku to znači da on ne može podnijeti reviziju protiv odluke o glavnoj stvari.

Stoga je njegova revizija izjavljena protiv presude, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP, odbačena kao nedopuštena.

Zagreb, 22. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.