Rev-1034/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1034/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HPT I. d.d. iz B. nm koga zastupa punomoćnik B. H., odvjetnica iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Vladin ured za prognanike – Republički fond “Kralj Zvonimir”, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženici protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 21. listopada 1997. godine broj Gž-3583/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 12. veljače 1997. godine broj P- 5463/1996,

u

sjednici

održanoj

dana

27. lipnja 2001. godine

p r e s u d i o je:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom, odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženica obvezana isplatiti tužitelju iznos od 563.617,11 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos počev od 23.11.1995. godine, pa do isplate, a po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 57.010,00 kn.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude preinače u smislu revizijskih navoda, a podredno predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna stranka u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizijskih navoda i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, dok se državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj revizija.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, koji je kao hotelsko- turistička tvrtka osiguravao hotelski smještaj prognanika po nalogu tuženice, koja je tužitelju platila troškove smještaja, ali je s isplatom kasnila, tako da utuženo potraživanje tužitelja predstavlja obračun dospjelih neisplaćenih zateznih kamata, nakon što je plaćen dug po osnovu glavnog potraživanja tužitelja.

Tuženica je tijekom ranijeg postupka osporavala da bi se radilo o vjerovničko- dužničkom odnosu između parničnih stranaka, a niži sudovi su polazeći od tumačenja propisa na koje se poziva revident (Uredba o statusu prognanika i izbjeglica “Narodne novine” br. 64/91, te kasnije Zakon o statusu prognanika i izbjeglica – “Narodne novine” br. 96/93) po nalaženju ovog Vrhovnog suda pravilno zaključili, da time što je tuženik Vladin ured za prognanike ovlašten određivati u kojim smještajnim kapacitetima (hotelima, odmarilištima itd) koji ne moraju biti u vlasništvu Republike Hrvatske će biti smješteni prognanici i time što se propisana naknada za smještaj prognanika isplaćuje na teret sredstava tuženika –fonda K.Z. prema računu osoba koje osiguravaju smještaj samo potvrđuje, da se radi o obveznopravnom odnosu stranaka u kojem je tužitelj vjerovnik, a tuženica dužnik, po osnovu novčanog potraživanja.

Kako ranije citirani propisi kojima su regulirani status prognanika ili izbjeglica ne sadrže posebne odredbe koje bi sankcionirali posljedice docnje dužnika, ovdje tuženice, sa ispunjenjem njegove novčane obveze prema vjerovniku, ovdje tužitelju, to su niži sudovi pravilno na sporni odnos primijenili propis čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj odredbi dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

Tijekom postupka utvrđeno je, da polazeći od dospijeća svakog pojedinog potraživanja tužitelja koje je po tuženici plaćeno za zakašnjenjem, ukupan iznos dospjelih neisplaćenih zateznih kamata iznosi upravo dosuđeni iznos od 563.617,11 kn, pa su stoga niži sudovi polazeći od odredbe čl. 277. st. 1. ZOO u svezi čl. 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate, pravilno primijenili materijalno pravo u odluci kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, te su temeljem odredba čl. 279. st. 2. ZOO tužitelju osnovano priznali na dosuđeni iznos neisplaćene zatezne kamate kao glavnice, daljnje zatezne kamate tekuće počev od dana podnošenja tužbe sudu u ovoj pravnoj stvari.

Revizijski prigovori tuženice izneseni u pravcu da navodno između parničnih stranaka postoji sporazum prema kojem bi tuženica bila dužna plaćati tužitelju troškove smještaja prema pritjecanju novčanih sredstava u njezin fond K.Z., a ne prema dospijeću pojedinog računa tužitelja, predstavlja iznošenje takvih novih činjenica tek u reviziji, koje se ne mogu s uspjehom prvi puta iznositi u reviziji (čl. 387. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP), pa stoga ovaj revizijski sud nije bio ovlašten pri odlučivanju o reviziji razmatrati spomenute revizijske navode.

Kako dakle, ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a niži sudovi nisu počinili ni onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 27. lipnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.