Croatian Supreme Court partially allows appeal against dismissal, rejecting invalidity of redundancy program due to lack of statutory standing.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the appeal against a final judgment dismissing employees' claims to reinstate them and invalidate a redundancy program. While the court found the appeal regarding the redundancy program inadmissible because employees lack standing to challenge such programs directly, it rejected the appeal on other grounds due to procedural defects and lack of evidence for procedural violations. Consequently, the lower court's dismissal of the redundancy program claim was set aside, but the dismissal of the reinstatement claims remained in force.
Legislator headnote
AI generatedčl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa; čl. 394. st. 2. Zakona o parničnom postupku: Employees cannot seek annulment of a redundancy program as they lack statutory standing, which is limited to final decisions of competent bodies within the organization.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-3333/1995-2
R J E Š E N J E
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.M. iz S., H. …, I.U. iz P.D., M.D. iz S., H. …, A.R. iz S., M. …, M.B. iz S., J. …, D.K. iz S., P.M. …, sve zastupa punomoćnik J.Đ., dipl. pravnik iz SSSH-OSP S., protiv tuženika A. d.o.o. Z., H. …, kojeg zastupa punomoćnik F.V., dipl. pravnik, radi poništenja odluka, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 24. svibnja 1995. godine, br. Gž- 936/95., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 7. prosinca 1994. godine, br.IV P-908/93, u sjednici održanoj dana 18. studenog 1997. godine,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se djelomično revizija tužitelja, ukidaju se nižestupanjske presude u toč. VII kojim je odbijen zahtjev za poništenje Programa rješavanja viška radnika tuženika i u tom dijelu se tužba odbacuje. Odbacuje se revizija tužitelja A.R. (dopuna revizije) kao nepravovremena.
p r e s u d i o j e:
U preostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja za poništenje odluka o prestanku radnog odnosa i vraćanje tužitelja na radno mjesto vozača cestovnih motornih vozila, a odbijen je i zahtjev za poništenje Programa rješavanja viška radnika kod tuženika.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače, ili da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženik je osporio njene navode i predložio da se revizija odbije.
Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija tužitelja je djelomično osnovana i to u dijelu kojim se pobija toč. VII presude, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje Programa rješavanja viška radnika kod tuženika.
Tužitelji ne mogu tražiti poništenje Programa rješavanja viška radnika jer im to ovlaštenje ne daje odredba čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91. - dalje ZOPRO), prema kojoj se sudska zaštita može tražiti samo protiv konačne odluke nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva odnosno prigovora. Stoga je u tom dijelu tužba nedopuštena, te je analognom primjenom čl. 394. st. 2. ZPP odlučeno kao u zreci.
Revizija tužitelja A.R., nazvana dopunom revizije, nije pravovremena. Naime, punomoćnik tužitelja je primio prijepis presude suda drugog stupnja dana 10. srpnja 1995. godine, a ovaj tužitelj je reviziju izjavio dana 16. travnja 1996. godine. Kako se u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. - dalje ZPP), revizija može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude, ova revizija je izjavljena nakon proteka zakonskog roka, zbog čega je o njoj odlučeno na temelju čl. 392. ZPP.
U preostalom dijelu revizija nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.
O ostalim bitnim povredama revizijski sud vodi računa samo ako se na njih revident konkretno poziva, pa kako se u reviziji ne navodi koju su bitnu povredu učinili nižestupanjski sudovi, niti navodi revizije opisno ukazuju na neku od bitnih povreda parničnog postupka, ovaj sud nalazi da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Suprotno tvrdnji revidenta, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženik zbog smanjenog opsega poslova donio Program rješavanja viška radnika (u daljnjem tekstu Program), u čijem donošenju je sudjelovao sindikat tuženika, da je Program objavljen na oglasnoj ploči, te da su temeljem tog Programa donesene dana 20. srpnja 1993. godine i 2. rujna 1993. godine odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljima.
Neosnovano revidenti smatraju da zbog toga što je u donošenju Programa sudjelovao sindikat tuženika, pobijane odluke nisu zakonite. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da time nije povrijeđena odredba čl. 24. st. 2. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92. - pročišćeni tekst, dalje ZRO).
Odredba čl. 26. ZRO propisuje dužnost poslodavca pismeno obavijestiti radnike o Programu rješavanja viška radnika, što podrazumijeva ovlaštenje poslodavca odabrati način obavještavanja. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik to učinio objavljivanjem na oglasnoj ploči, čime je ispunjena obveza iz čl. 26. ZRO.
Navodi revizije osporavaju i primjenu kriterija iz čl. 25. st. 3. ZRO. Ova odredba ne regulira način primjene kriterija, te ni jednom od njih ne daje prednost, pa je autonomno pravo tuženika da u okviru navedenih kriterija ocijeni za kojim je radnikom trajno prestala potreba. To što je posebno razrađen kriterij uspješnosti u radu ne znači da tuženik nije uzeo u obzir i druge kriterije. Osim toga revidenti niti ne tvrde da postoje okolnosti koje bi ih dovele u povoljniji položaj u odnosu na radnike za čijim radom nije trajno prestala potreba.
Stoga ovaj sud nalazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, pa je u preostalom dijelu odlučeno kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 18. studenog 1997.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent
(Štefica Klepac)