I Kž-210/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 210/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Svedrović Marijana, Primorac Vladimira i Husinec Augusta kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. D. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. siječnja 1991. K-79/90, u sjednici održanoj 23. siječnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o j e :

I. Uvažava se djelomično žalba optuženika, preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se optuženik S. D. za kriv. djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ za koje je tom presudom oglašen krivim na temelju čl. 35. st. 1. KZH primjenom čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom dijelu žalba opt. S. D. odbija se kao neosnovana i u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je opt. S. D. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio kriv. djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ za koje mu je prvostepeni sud na temelju čl. 35. st. 1. KZH primjenom čl. 42 t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZJ izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Ujedno je optuženiku izrečena i mjera sigurnosti obaveznog liječenja od alkoholizma iz čl. 65. KZJ i oduzimanja predmeta (džepnog noža) iz čl. 69. KZJ.

I Kž 210/1991-3

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja I. T., odvjetnika iz T..

Optuženik se, prema sadržaju žalbe, žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili preinači na način, da se optuženik oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske vraćajući spise stavio je u smislu čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća ovog drugostepenog suda održana je bez prisutnosti optuženika i njegovog branitelja, koji su u žalbi tražili da budu obaviješteni o sjednici,kako bi istoj mogli prisustvovati, na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br.73/91) kojim je odredjeno da se čl.371. st.1., 2. i 4. ZKP ne primjenjuje.

Žalba optuženika djelomično je osnovana.

U žalbi se ne navodi o kakvoj bi se bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka radilo, medjutim, kako se u žalbi govori o "nepravilnosti rada suda" zbog toga što je odredio psihijatrijsko vještačenje optuženika prije nego li je saslušao svjedoke, čime je "ovo krivično djelo prejudicirano", moglo bi se zaključiti, da žalitelj misli da postoji relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP, tj. da je sud u toku glavne rasprave nepravilno primijenio neku odredbu Zakona o krivičnom postupku, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

U konkretnom slučaju prvostepeni sud, medjutim, nije "nepravilno" postupio kad je odlučio da se nad optuženikom provede psihijatrijsko vještačenje prije saslušanja svjedoka, jer je raspolagao podacima o sklonosti optuženika alkoholu, a sigurno je izgled i ponašanje optuženika na raspravi ukazivalo da postoji sumnja, da je optuženik u vrijeme učinjenja djela bio barem smanjeno uračunljiv (čl. 258. ZKP).

Osim toga, raspravno vijeće prvostepenoga suda može na prijedlog stranaka, a može i samo odlučiti, da se izvedu odredjeni dokazi, a dokazi se izvode onim redom, koji utvrdi predsjednik vijeća (čl. 322. st. 3., 4. i 5. ZKP).

Prema tome, prvostepeni sud nije ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st.2. ZKP, a niti neku drugu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP, kad ispituje prvostepenu presudu.

Za napomenuti je da je u konkretnom slučaju zaista

I Kž 210/1991-3

bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje optuženika, jer iz nalaza i mišljenja vještaka P. doc. dr. R. proizlazi, da je kod optuženika dijagnosticiran poremećaj ličnosti, alkoholizam i organski psihosindrom, a zaključak je vještaka da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv.

U svom ostalom dijelu žalba optuženika je po svojem sadržaju žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Osnovno, na čemu optuženik u svojoj žalbi inzistira je, da on nije imao niti motiva niti namjere oštećenog P. Z., kojega od ranije nije poznavao, lišiti života. Kod toga žalitelj posebno ističe krajnju kontradiktornost u iskazima saslušanih svjedoka, posebno kontradiktornost iskaza svjedoka danih u istrazi i na glavnoj raspravi.

Što se tiče iskaza saslušanih svjedoka, oni su suglasni u svim bitnim činjenicama i okolnostima pod kojim je djelo učinjeno. Nema isto tako bitnih razlika izmedju onoga što su svjedoci iskazivali u istrazi i na glavnoj raspravi. Analizom i usporedbom iskaza svjedoka, lako je uočljivo da postoje razlike u njihovim iskazima o nevažnim pojedinostima, npr. kojim redom su svjedoci, optuženik i oštećenik izlazili iz Društvenog doma Dobrovoljnog vatrogasnog društva u B., a takve su prirode i izvjesne razlike u iskazima svjedoka danim u istrazi i na glavnoj raspravi.

Prema obrani optuženika i iskazu oštećenika, oni su se poznavali po vidjenju, a oštećenik je čak znao u kojem dijelu sela stanuje optuženik, kao što je znao i to da je optuženik sklon bezrazložnom vrijedjanju i napadima na osobe iz svoje okoline. Optuženik je konačno, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zelini od 12. ožujka 1986. godine br. K-119/86 osudjen zbog kriv. djela nasilničkog ponašanja iz čl. 198. st. 1. KZH, jer je 7. siječnja 1986. godine izazivao fizički sukob s jednom osobom u gostionici K. u Zelini, a potom je vrijedjao i fizički napao organe unutarnjih poslova koji su došli intervenirati.

Kada se radi o agresivnim osobama, kakav je, očito, optuženik, ne mora postojati unaprijed odredjen motiv za učin bilo kojeg krivičnog djela protiv života i tijela. Netrpeljivost, koja kod agresivnih osoba dolazi naročito do izražaja, može dovesti do toga da učinilac pristane u odredjenom trenutku, da neku osobu liši života, posebno ako je u alkoholiziranom stanju, što je bio slučaj i sa optuženim S. D..

Stoga je u pravu prvostepeni sud kada je utvrdio, da je optuženik upotrijebivši nož prilikom fizičkog napada na oštećenika i ubodom noža u desnu stranu grudnog koša, dakle u onaj dio tijela gdje se nalaze vitalni organi, učinio pokušaj ubojstva s eventualnim umišljajem.

Stoga sve razloge koje je u tom pogledu dao prvostepeni sud u pobijanoj presudi, prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja izjavljena u korist optuženika u smislu čl. 379. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, ovaj drugostepeni sud je ispitivao drugostepenu presudu u tom pravcu i našao da je kazna izrečena optuženiku prestroga.

I Kž 210/1991-3

Prvostepeni sud je pri izricanju kazne primijenio odredbe o ublažavanju kazne, zbog toga što je djelo optuženika ostalo u pokušaju, a bitno smanjenu uračunljivost je ocijenio kao posebno olakotnu okolnost. Ovaj drugostepeni sud nalazi, da su sve okolnosti po svojoj kvaliteti i značaju takve prirode, da bi trebale više utjecati na visinu kazne. Stoga je optuženiku ovom presudom izrečena kazna od jedne godine i šest mjeseci za koju ovaj drugostepeni sud nalazi da će postići svoju svrhu.

Ispitujući da li postoje zakonski uvjeti za izricanje mjere sigurnosti obaveznog liječenja od alkoholizma iz čl. 65.

KZH ovaj drugostepeni sud nalazi, da je prvostepeni sud ispravno utvrdio kako je optuženik zbog ovisnosti o stalnoj upotrebi alkohola učinio kriv. djelo i da postoji opasnost da zbog toga i nadalje čini krivična djela, pa su, dakle, stoga postojali svi zakonski uvjeti za izricanje ove mjere. To se isto odnosi i na izrečenu mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta (jednog džepnog noža) iz čl. 69. KZJ.

Zbog svega navedenog trebalo je na temelju čl. 384. i čl. 387. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. siječnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.