I Kž-1204/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1204/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene, kao predsjednika vijeća, te mr. Zmajević Branka, Primorac Vladimira, Mikor Milivoja i Potrebica Ante, kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. T.H. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 3. studenog 1992. V-K- 116/91-16, u sjednici održanoj 26. svibnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

I. Uvažavaju se djelomično žalbe javnog tužitelja i opt. T.H., te se pobijana presuda: a) preinačuje u odluci o kazni i opt. T.H. za krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH, zbog kojeg

na kaznu zatvora u

je tom presudm oglašen krivim, na temelju čl. 168. st. 2. KZRH osuđuje trajanju od tri godine,

b) preinačuje u odluci o mjeri sigurnosti, tako da se optuženiku izriče mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "C" kategorije u trajanju od dvije godine.

II. U ostalom dijelu žalbe javnog tužitelja i opt. T.H. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. T.H. zbog krivičnog djela teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 168. st. 2. KZRH, primjenom čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 68. st. 1. OKZRH optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija u trajanju od dvije godine.

Protiv te presude žalbe su podnijeli javni tužitelj i optuženik.

Javni tužitelj se žali zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i mjeri sigurnosti, tako da se optuženiku izrekne stroža kazna i mjera sigurnosti u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i mjeri sigurnosti, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni i mjeri sigurnosti, tako da se optuženiku izrekne blaža kazna i mjera sigurnosti u skladu s žalbenim navodima.

Javni tužitelj Hrvatske, vraćajući spise, prema čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se uvaži žalba javnog tužitelja zbog odluke o kazni i žalba optuženika zbog odluke o mjeri sigurnosti.

Na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti jedinstva Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/91) optuženik i njegov branitelj nisu obaviješteni o sjednici vijeća.

Žalbe javnog tužitelja i optuženika djelomično su osnovane.

Nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

U odnosu na tu žalbenu osnovu, optuženik prvo iznosi tvrdnju, da presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama. Zatim ističe, kako na strani 5. pobijane presude postoji kontradiktoran zaključak, odnosno da se najprije ističe, kako je optuženik ostvario sva obilježja krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH, što je po žalitelju suprotno konačnom zaključku suda prvog stupnja, "da je rezultat situacije ugrožavanja sigurnosti, u subjektivnom smislu kod optuženika obuhvaćen nehatnim ponašanjem". Time se želi ukazati, da su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da je izreka pobijane presude proturječna razlozima, odnosno da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP.

Ovi prigovori nisu osnovani.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, u obrazloženju pobijane presude, dao je razumljive razloge, bez međusobnih proturječja, za sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne odluke u ovom krivičnom predmetu, pri čemu se posebice ističe, da je sud prvog stupnja korektno obrazložio zbog čega je optuženik krivično odgovoran i da se radi o umišljajnom obliku krivnje, odnosno sud prvog stupnja na 5. stranici pobijane presude protivno žalbenom prigovoru pravilno i bez proturječja zaključuje, u skladu s obrazloženjem pobijane presude u cijelosti, da je optuženik manifestirao pristanak samo na ugrožavanje prometa, odnosno da je samo smrt oštećenika pripisana njegovom nehatu.

Prema tome, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, bez nejasnoća i proturječja, pa stoga nije učinjena istaknuta bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 376. st. 1. toč. 11. ZKP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik kad presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u žalbi ne poriče utvrđenje suda prvog stupnja, da je kritičnog dana vozio u alkoholiziranom stanju, pri utvrđenoj koncentraciji alkohola od 1,48‰ apsolutnog alkohola u krvi, neregistriranim teretnim vozilom, na koje je stavio registarske tablice s osobnog automobila.

Ono što optuženik žalbenim navodima čini spornim, to je njegova tvrdnja, da sud prvog stupnja nije pouzdano utvrdio, kako je došlo do prometne nezgode, te da usprkos konzumiranja alkohola nije bio nesposoban, posebice ne očito nesposoban za sigurnu vožnju, pa je u žalbi predložio ponovno toksikološko vještačenje i određivanje rekonstrukcije događaja.

Suprotno takvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom krivičnom predmetu, pa tako i one koje se optuženikovom žalbom osporavaju.

Prigovor žalitelja, da je nepravilno utvrđena optuženikova očita nesposobnost za sigurnu vožnju, a u svezi s tim i uzročna veza optuženikove vožnje pod utjecajem alkohola s prometnom nezgodom - kraj pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja, da je optuženik, prema nalazu i mišljenju vještaka toksikologa ing. K.Z. (list 43), bio apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje vozilom - nije osnovan, pogotovo što je optuženik, prema suglasnim iskazima saslušanih svjedoka T.D. i K.S., koji su kritičnog dana vozili iza optuženika i načinom vožnje prije i u vrijeme prometne nezgode, potvrdio da je bio očito nesposoban za sigurnu vožnju. Naime, svjedoci T.D. i K.S., koji su vozili iza optuženika, iskazali su suglasno i decidirano (list 24/II i 30/II), da su se bojali preteći teretno vozilo kojim je upravljao optuženik, jer je optuženik vozio sredinom kolnika, prelazeći povremeno s lijeve na desnu stranu kolnika, pri čemu je sjekao zavoje, kao i u trenutku prometne nezgode, kad je prešao na lijevu stranu kolnika, gdje je došlo do sudara s vozilima iz suprotnog pravca, koji su se kretali pravilno svojom desnom stranom. Takvi iskazi svjedoka T.D. i K.S., kojima je

đaju (list

sud prvog stupnja s pravom poklonio vjeru, potkrijepljeni su i zapisnikom o uvi 5/II), skicom (list 7) i fotoelaboratom iz kojih proizlazi, da su i svi materijalni tragovi na lijevoj strani kolnika, gledajući iz pravca kretanja optuženika. Prema tome, tvrdnje iznesene u žalbi optuženika ne mogu se prihvatiti kao pravilne, jer su suprotne rezultatima raspravljanja, pa u tom pravcu Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, uvažava u cijelosti logične i uvjerljive razloge navedene u pobijanoj presudi, pa je suvišno izvoditi novo toksikološko vještačenje i rekonstrukciju događaja, kako to predlaže žalitelj.

Iz svega izloženog proizlazi, protivno žalbenim navodima, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovoj krivičnoj stvari i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, kada je djelo optuženika pravno označio kao krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZRH u svezi s čl. 164. st. 1. KZRH, pa je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

Nije osnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona.

Povredu krivičnog zakona optuženik obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava na činjenično stanje kakvo je po njegovoj subjektivnoj ocjeni trebalo biti utvrđeno, pa kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, nije učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4. ZKP.

Međutim, osnovana je žalba javnog tužitelja zbog odluke o kazni.

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, sud prvog stupnja precijenio je značaj olakotnih okolnosti (neosuđivanost, obiteljske prilike, korektno držanje pred sudom, priznanje izvršenja djela i krivične odgovornosti u završnoj riječi i žaljenje zbog posljedica koje su nastupile), dok je s druge strane podcijenio društvenu opasnost izvršenog krivičnog djela, te stupanj krivične odgovornosti optuženika, na što s pravom ukazuje u žalbi javni tužitelj.

Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, s obzirom na značaj olakotnih okolnosti, u odnosu na značaj i društvenu opasnost djela i počinitelja, za ostvarivanje ciljeva generalne i specijalne prevencije, ukazuje se kao primjerena i adekvatna stroža kazna zatvora u trajanju od tri godine, jer se blažom kaznom, osobito ne onom koju je izrekao sud prvog stupnja ne bi ostvarile svrhe iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. OKZRH.

Iz razloga zbog kojih je uvažena žalba javnog tužitelja, žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana.

Nadalje, u pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o mjeri sigurnosti, dok žalba javnog tužitelja zbog te žalbene osnove nije osnovana.

Premda je u ovom slučaju sud prvog stupnja pravilno ocijenio, da optuženikov način vožnje opravdava, protivno žalbenom prigovoru javnog tužitelja i optuženika, da ga se baš za vrijeme od dvije godine isključi kao vozača motornog vozila, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, način izvršenja djela upućuje da je optuženiku trebalo izreći mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, ne svih kategorija, kako je to neosnovano i na štetu optuženika izrekao sud prvog stupnja, već samo "C" kategorije, na što s pravom ukazuje u žalbi optuženik.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, uvažavanjem žalbe optuženika preinačio pobijanu presudu u odluci o mjeri sigurnosti kao u izreci ove presude pod I. b).

S obzirom na sve izloženo, o žalbi javnog tužitelja i optuženika, na temelju čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. svibnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Drakulić Milena v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni

voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)