Kzz-6/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-6/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću – sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. B. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 9. svibnja 2000. godine, br. DOKZ-72/00 podignutom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Križevcima od 22. listopada 1999. godine, br. K-77/99 i presuda Županijskog suda u Koprivnici od 31. siječnja 2000. godine, br. Kž-3/00, u sjednici održanoj 8. kolovoza 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Križevcima od 22. listopada 1999. godine, br. K-77/99 i presuda Županijskog suda u Koprivnici od 31. siječnja 2000. godine, br. Kž-3/00 povrijeđen zakon u odredbi čl. 368. toč. 1. ZKP u korist okr. B. Ž..

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Križevcima od 22. listopada 1999. godine, br. K-77/99, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Koprivnici od 31. siječnja 2000. godine, br. Kž-3/00, okr. B. Ž. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ.

Protiv te presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu čl. 368. toč. 1. ZKP i predložio da se ta zakonitosti zbog povrede kaznenog zakona iz odredbe

povreda utvrdi. U zahtjevu za zaštitu zakonitosti državni odvjetnik navodi da je okr. B. Ž. pravomoćnom presudom neosnovano oslobođen optužbe, jer su i prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno zaključili da okrivljenik time, što je od drugih osoba (D. B. i M. M.) kupio putne isprave, nije počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Državni odvjetnik je u pravu kada u zahtjevu tvrdi da je pravomoćnom presudom povrijeđen kazneni zakon iz odredbe čl. 368. toč. 1. ZKP u korist okrivljenika i to u pitanju da li je djelo, za koje je okr. B. Ž. optužen, kazneno djelo.

Protivno stajalištu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, postupanje okrivljenika – nabava putnih isprava od drugih osoba, predstavlja preinačenje isprava u smislu odredbe čl. 311. st. 1. KZ, koje time postaju lažne isprave. Njegovo činjenje sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ. Iz sadržaja njegove odredbe je razvidno da se to kazneno djelo može počiniti na više načina. Jedan od načina počinjenja je i nabava lažne ili preinačene isprave radi uporabe.

Naime, u konkretnom slučaju putovnicama, nabavljenim od drugih osoba, više se ne dokazuju one činjenice, koje je imao u vidu izdavatelj putovnica, nego se dokazuju druge činjenice, tj. lažno se dokazuje identitet osoba kojima nadležno tijelo nije ni izdalo te javne isprave. Za ostvarenje bića kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ, je dovoljna i sama radnja nabave lažne ili preinačene isprave radi uporabe, dok do njihove uporabe ne treba ni doći. S obzirom da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio kako je okrivljenik zaista postupio na način opisan u optužnici, tj. da je nagovorio D. B. da izvadi putovnicu te mu je nakon toga predao, a okrivljenik je platio i troškove izdavanja, a također da je od M. M. kupio putovnicu za iznos od 500,00 kn, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da se u činjenju okrivljenika ne stječu bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ. Isto tako, pogrešno je stajalište drugostupanjskog suda, kako nabava putnih isprava u konkretnom slučaju može predstavljati samo pripremnu radnju za izvršenje inkriminiranog kaznenog djela, kao i da se uslijed toga, ne može raditi niti o pokušaju počinjenja kaznenog djela. Naime, sadržaj i smisao zadnje rečenice odredbe čl. 311. st. 1. KZ nedvojbeno ukazuje da su bitna obilježja tog kaznenog djela ostvaruju već samo nabavom putovnica radi uporabe.

Budući da su niži sudovi pogrešno zaključili kako inkriminirana radnja okrivljenika nije kazneno djelo te ga slijedom toga prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 354. toč. 1. ZKP oslobodio optužbe, a drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu, počinili su povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP u vezi s čl. 311. st. 1. i 2. KZ, na koju državni odvjetnik osnovano ukazuje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Kako je ovaj Vrhovni sud ustanovio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, ali s obzirom da je podignut na štetu okrivljenika, trebalo je na temelju odredbe čl. 422. st. 2. ZKP utvrditi samo da postoji povreda zakona u korist okrivljenika, ne dirajući pravomoćnu presudu te je presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 8. kolovoza 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.