I Kž-512/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 512/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. O., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. prosinca 2007. broj K-155/06, u sjednici održanoj 17. veljače 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića i branitelja optuženika Z. G., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. A. O. kao neosnovane i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim A. O., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, u daljnjem tekstu: KZ), uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) tog Zakona izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, na koju je, temeljem čl. 67. KZ-a primijenio uvjetnu osudu tako da je izvršenje kazne odgodio na vrijeme od dvije godine.

Temeljem čl. 132. st. 1. i 2. KZ-a sud je oštećeniku dosudio dio imovinsko-pravnog zahtjeva u iznosu od 275.868,95 kn, dok ga je sa viškom zahtjeva uputio na parnicu.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kn, dok ga je temeljem čl. 122. st. 4. istog Zakona oslobodio dužnosti naknade preostalih troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

I Kž 512/08-5

Protiv ove presude podnijele su žalbe obje stranke.

Državni odvjetnik pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se ona u tom dijelu preinači na način da se optuženiku izreče stroža kazna.

Optuženik je podnio žalbu putem svog branitelja Z. G., odvjetnika iz Z., a presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik je, putem branitelja, podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojoj predlaže da se ta žalba odbije kao neosnovana, a da se prihvati njegova žalba.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1012/08 od 5. lipnja 2008., predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženo način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća obaviješteni su on i njegov branitelj. Optuženik nije pristupio na sjednicu vijeća, pa je ona, temeljem čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti njegovog branitelja koji je u cijelosti ostao kod žalbe i žalbenih prijedloga, te prijedloga iz odgovora na žalbu i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika mr. Milojka Vučkovića koji je ostao kod pismenog mišljenja i predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati i preinači pobijana presuda u odluci o sankciji, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika iz svih žalbenih osnova, osim zbog odluke o kazni

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a time "što presuda ne sadrži jasne razloge o subjektivnom odnosu počinitelja prema primarnoj posljedici kaznenog djela" i da je izreka presude proturječna obrazloženju i nerazumljiva.

Što se tiče prve tvrdnje valja reći da ona nije osnovana.

Na str. 21 presude sud navodi dokaze na temelju kojih utvrđuje da je optuženik putem krivotvorenih računa podizao gotovinu na blagajni koju je zadržao za sebe, da je kao odgovorna osoba i ekonomist po struci bio svjestan da postupa protivno pravilima poslovanja i da je sve te radnje i poduzeo u namjeri da si pribavi imovinsku korist, u čemu je i uspio. Prema tome sud je naveo jasne razloge o tome da je optuženik postupao s namjerom, da je bio svjestan protupravnosti svog postupanja, pa uz nespornu činjenicu da njegova ubrojivost nije

I Kž 512/08-5

bila tijekom postupka upitna, presuda sadrži razloge o svim obilježjima na kojima se temelji krivnja optuženika.

Obrazlažući tvrdnju da je izreka presude proturječna obrazloženju i nerazumljiva, žalitelj prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, jer navodi da sud, obrazlažući odluku "zašto je zaključio da se radi o težem obliku kaznenog djela", za koje je optuženika proglasio krivim se, doduše poziva na nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke, a da pritom "prosto eliminira" nalaz A. Č. od 4. lipnja 1999. u kome je vještak naveo da se ne može utvrditi stvarni iznos potrošene reprezentacije u hotelu I. i u prodavaonici K., jer restoran hotela nije sačuvao diskete na kojima je evidentiran dnevni promet, a tvrtka K. ne raspolaže Z-trakama blagajne prodavaonice na Meštrovićev trgu u Z., na koju se odnose sporni računi. Ovo je tipičan prigovor činjeničnom stanju, a ne bitna povreda odredaba kaznenog postupka, na koju se poziva žalitelj.

Ovaj je sud, stoga, ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, pa niti onu iz toč. 11. čl. 367., jer je izreka presude potpuno jasna i razumljiva, u obrazloženju su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su logični i jasni, a interpretacija sadržaja provedenih dokaza u skladu je sa sadržajem kako on proizlazi iz sudskih zapisnika i ostalih materijalnih dokaza.

Neosnovana je tvrdnja optuženika da je sud iz provedenih dokaza izveo pogrešne činjenične zaključke na kojima temelji odluku o njegovoj odgovornosti, pri čemu, u biti, ponavlja obranu da iza računa, koji nisu originalni jer ih je on napisao, stoje stvarno izvršeni troškove reprezentacije, ponavlja tvrdnje iz obrane o razlozima zbog kojih je stvarne troškove prikazivao na više računa i zaključuje da njegovu obranu potvrđuju svi saslušani svjedoci, kako osobe iz oštećene tvrtke tako i djelatnici hotel I., te poslovođe i prodavačice iz prodavaonice K. na koju glase računi za robu u vrijednosti od 46.608,95 kn. Ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja vrlo temeljito proveo sve dokaze koji su mu stajali na raspolaganju i koji se odnose na inkriminirane postupke optuženika. Ispitao je dva knjigovodstvena vještaka i to A. Č., koji je dao nalaz i mišljenje tijekom istrage, na koji se poziva žalitelj, a kako taj vještak nije bio u mogućnosti učestvovati u daljnjem postupku vještačenje je povjereno drugom vještaku dipl. oec S. D., koja se u cijelosti suglasila sa nalazom i mišljenjem prethodnog vještaka, ali je dala i dopunu nalaza i mišljenja u prvom postupku, nakon što je izvršila uvid u "Knjigu evidentiranih pečata" tvrtke K., a nalaz i mišljenje je dopunila u postupku nakon ukidnog rješenja ovog suda broj IKž-112/05-5 od 18. travnja 2006.

Vrlo temeljito i s potrebnom kritičnošću sud je analizirao svaki pojedini dokaz sam za sebe i uspoređujući obranu optuženika i iskaze svjedoka međusobno te sa nalazima i mišljenjima ispitanih vještaka i materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, osnovano je zaključio da obrana optuženika nije prihvatljiva o čemu je u presudi vrlo opširno naveo logične i uvjerljive razloge na str. 19 i 20, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Prilikom ocjene dokaza pravilno je sud prvog stupnja pošao od nesporne činjenice, koja proizlazi iz obrane optuženika, da 229 računa hotela I. i 75 računa prodavaonice K. nisu ispostavili djelatnici tih trgovačkih društava, već ih je pisao on i to račune koji se odnose na

I Kž 512/08-5

usluge restorana na blanketima računa koje je dobio u restoranu, a račune koji se odnose na troškove u prodavaonici K. na računima koji mu je, ovjerene štambiljima, izdala poslovođa prodavaonice, na kojima je bio napisan samo ukupni iznos računa, dok je on dodao tekst "pića po izboru" ili "roba po izboru" kao i da je optuženik tim računima pravdao gotovinu koju je podigao na blagajni oštećene tvrtke putem tzv. bona, koji bi se, nakon što je predao račune, uništio. Iako je optuženik tijekom postupka tvrdio da je prilikom predaje inkriminiranih računa šefu računovodstva K. B. pokazivao specifikaciju troškova koji se pokrivaju pojedinim računom, takvih specifikacija nema u knjigovodstvenoj dokumentaciji, pa optuženik iskazuje da ih je bacio "u cilju zaštite poslovnih partnera" koje je častio ili im davao poklone.

Točno je da su svjedoci koji su radili u oštećenoj tvrtci i to J. R., blagajnica, M. V., tajnica, N. B., financijski likvidator, D. T., predsjednik nadzornog odbora i K. B., rukovoditelj knjigovodstva, te M. B., konobar u restoranu hotela I. i T. Č., pomoćnik direktora tog hotela, potvrdili obranu optuženika da je on često vodio poslovne partnere na ručkove ili večere u restoran tog hotela, ali niti jedan od njih ne potvrđuje obranu da se upravo inkriminirani računi odnose na troškove vezane uz poslovne partnere. Financijski likvidator, svjedokinja B. navela je da je parafirala račune na kojima nije bila navedena specifikacija troškova ako joj je optuženik rekao da su računi u redu, pa je ona, ocjenjujući da se radi o nalogu direktora takve račune i likvidirala stavljajući na njih svoj paraf, a blagajnica, svjedokinja R. je pravdala takvim računima isplaćenu gotovinu ne razmišljajući je li optuženik stvarno bio sa poslovnim partnerima u restoranu ili nije. Svjedoci M. B. i T. Č., koji potvrđuju obranu optuženika u onom dijelu u kojemu tvrdi da je u restoranu tražio račune bez specifikacije i više računa na manje iznose, navodeći da su slične zahtjeve postavljale i druge poslovne osobe koje su dolazile na poslovne ručkove i večere, određeno tvrde da računi koji su im predočeni nisu izdani u restoranu hotela, jer nisu napisani na kompjutorima kojima su se služili za evidenciju blagajne iako su napisani na blanketima hotela, ali obojica navode da su ti blanketi bili dostupni i drugim osobama, a ne samo konobarima.

Što se tiče računa koji se odnose na prodavaonicu Kraš, žalitelj se poziva na iskaze svjedokinja I. V. i S. V.-C., prodavačice u prodavaonici i poslovotkinje prodavaonice N. K., ističući da iz njihovih iskaza proizlazi da je kupovao u prodavaonici pića i bombonjere, ali prelazi preko dijela iskaza u kojima one tvrde da su mu uvijek izdavale račune sa specifikacijom kupljene robe i preko nesporne činjenice da računi, koji su predmetom ovog postupka, nisu ovjereni pečatom prodavaonice već pečatom skladišta ambalaže, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja S. D. koja je izvršila uvid u Knjigu evidentiranih pečata tvrtke K.

Da je svjedokinja N. K. izdavala optuženiku, na njegov zahtjev, račune na kojima je bila naznačena samo ukupna cijena kupljene robe, a optuženik pred njom dopisivao tekst "roba prema izboru" kao što tvrdi u obrani, ne bi bilo nikakvog razloga da se ti računi ne ovjere pečatom prodavaonice.

Kada žalitelj tvrdi da se niti iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenih vještaka ne može zaključiti da troškovi navedeni u inkriminiranim računima nisu učinjeni, on se poziva samo na dio nalaza i mišljenja vještaka A. Č. i to pismenog nalaza od 2. lipnja 1999. u kojem je vještak naveo da se ne može provjeriti je li u dane koji su navedeni na računima, a radilo se o 39 datuma u inkriminiranom razdoblju, konzumirana hrana i piće jer vještak nije raspolagao disketama dnevnog prometa restorana hotela I., a ne može se utvrditi ni je li temeljem računa

I Kž 512/08-5

koji se odnose na prodavaonicu K. u navedenim danima podignuta roba, jer nisu sačuvane Z- trake blagajne, a taj dio nalaza i mišljena prihvatila je i vještak S. D.. Međutim, žalitelj svjesno prelazi preko dopune nalaza i mišljenja oboje vještaka. Tako je vještak Č., nakon što je pregledao "Trgovačku knjigu" za inkriminirano razdoblje, koju mu je stavila na raspolaganje tvrtka K. t. d.o.o. i dokumentaciju blagajne restorana K. koja je pribavljena od hotela I. naveo da po datumima računa i usporedbom sa dokumentacijom blagajne restorana K. u tom restoranu nije konzumirana hrana čija je vrijednost navedena u računima, a za trgovinu K. naveo je da u trgovačkoj knjizi nisu evidentirani pojedini utršci, pa se i dalje ne može izjasniti da li su na navedene dane učinjeni troškovi koji su prikazani u računima.

Isto tako vještak D. je u ponovljenom postupku, pregledavajući dokumentaciju oštećene tvrtke koja je još uvijek sačuvana, utvrdila da inkriminirani računi predstavljaju samo dio troškova reprezentacije koja je evidentirana u bilanci tvrtke M. e. za 1996. godinu, a iz kartice reprezentacije za tu istu godinu navela je da su u hotelu I. i K. d.o.o. plaćeni i drugi iznosi, osim iznosa navedenih na inkriminiranim računima (list 385 spisa).

Prema tome, ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da sud prvog stupnja utvrđuje da su računi, koji su obuhvaćeni ovim postupkom, fiktivni samo zbog toga što ih je on naknadno napisao ili dopisao, ispuštajući iz vida da iz svih provedenih dokaza proizlazi da se računi odnose na stvarne plaćene troškove, što je rezultiralo i pogrešnim zaključkom suda da je on tim računima prikrivao da je novac, koji je podigao na blagajni zadržao za sebe. Ovo utvrđenje suda, suprotno tvrdnji žalitelja, rezultat je temeljite analize svih provedenih dokaza, a ne selektivnog odabira dokaza, ili pak korištenja samo dijelova pojedinih dokaza, kao što se tvrdi u žalbi, te logičnog zaključivanja suda koje je sud jasno obrazložio. To utvrđenje, na kojima se temelji odluka o odgovornosti optuženika, nije dovedeno u sumnju tvrdnjama žalitelja da su tijekom 1995. i 1996. provedene dvije revizije poslovanja oštećene tvrtke, od dviju različitih revizorskih kuća, koje nisu našle nepravilnosti u poslovanju, a niti tvrdnjom da optuženik nije bio ograničen u trošenju sredstava za reprezentaciju. Optuženiku nije stavljeno na teret, niti je proglašen krivim da je za reprezentaciju potrošio iznose koji su veći od predviđenog plana troškova za tu namjenu, već je proglašen krivim da je novac, koji je podigao na blagajni, zadržao za sebe, a taj postupak prikrivao predajom računa koji su predmetom ovog postupka.

Ovaj sud, stoga, ocjenjuje da je činjenično stanje, na kojemu se temelju odluka o odgovornosti optuženika, pravilno utvrđeno.

Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona žalitelj i opet prigovora utvrđenom činjeničnom stanju i navodi da nije bio ograničen u trošenju sredstava za reprezentaciju, da su učinjeni troškovi opravdani, jer je poslovanje tvrtke u 1995. i 1996. bilo uspješno, pri čemu se poziva i na nalaze i mišljenja knjigovodstvenih vještaka u odnosu na rezultate poslovanja.

O povredi kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a, na koju žalba upire, radi se samo onda kada sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje primjeni zakon koji se ne može primijeniti.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđene činjenice pravilno primijenio zakon kada je radnje koje je optuženi počinio pravno označio kao kazneno djelo iz

I Kž 512/08-5

čl. 337. st. 4. KZ-a, a ispitujući pobijanu presudu i u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a i utvrdio je da sud prvog stupnja nije počinio ni druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika koje su propisane u čl. 368. toč. 1., 2., 3., 5. i 6. ZKP-a.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženiku izrečena preblaga kaznena sankcija, a niti optuženik kada tu sankciju ocjenjuje prestrogom.

Pobijajući u tom dijelu presudu državni odvjetnik u žalbi naglašava samo otegotne okolnosti, tvrdi da je na strani optuženika egzistentna samo jedna olakotna okolnost, pa da nije bilo zakonske osnove da mu se kazna izreče primjenom propisa o ublažavanju kazne i zaključuje da se uvjetnom osudom ne može postići opća svrha kažnjavanja, dok optuženik akcentira utvrđene olakotne okolnosti, naglašava da je sud pogrešno ocijenio da je on svojim postupanjima pridonio propasti oštećenika, što nije u skladu sa provedenim dokazima pa i utvrđenjem suda i da je poslovanje tvrtke u vrijeme dok je on bio direktor bilo pozitivno. Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno vrednovao sve okolnosti koje u smislu čl. 56. KZ-a utječu na izbor vrste i mjere kaznene sankcije.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud na strani optuženika utvrdio samo jednu olakotnu okolnost, a to je da je on do tada bio neosuđivana osoba. Sud je kao olakotnu okolnost cijenio da je optuženik u međuvremenu postao umirovljenik, da je od počinjenja kaznenog djela pa do donošenja presude nije dolazio u sukob sa zakonom iz čega zaključuje da se radi o jednom izoliranom slučaju u njegovom inače urednom životu. Činjenica je, nadalje, koju sud ne naglašava u presudi, da je od vremena izvršenja kaznenog djela prošlo sada već 13 godina. Kada se te okolnosti povežu i zajednički ocjenjuju one i prema mišljenju ovoga suda predstavljaju osobito olakotne okolnosti u smislu čl. 57. KZ-a, pa nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da nije bilo osnova prilikom odabira kaznene sankcije primijeniti propise o ublažavanju kazne.

Točna je tvrdnja optuženika da nema dokaza za navod suda da je on svojim postupanjem narušio financijsku stabilnost poduzeća, a iz okolnosti da je kazneno djelo počinio u vremenskom razdoblju od 8. siječnja do 25. rujna 1996. ne može se prihvatiti niti zaključak suda da je pokazao upornost u nezakonitom postupanju. Međutim kako je sud i pored navedenih konstatacija kojima žalitelj s pravom prigovara prilikom donošenja odluke o kaznenoj sankciji primijenio propise o ublažavanju kazne, a nakon toga na izrečenu kaznu primijenio uvjetnu osudu, za takvu kaznenu sankciju ne može se reći da je prestroga, kao što navodi optuženik u svojoj žalbi.

Ovaj sud ocjenjuje da je izrečena sankcija primjerena stupnju optuženikove krivnje, težini kaznenog djela koje je počinio ali i svim olakotnim okolnostima koje je sud tijekom postupka utvrdio, pa se zaključuje da će se takvom sankcijom postići u cijelosti svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.

I Kž 512/08-5

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 17. veljače 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.