Gž-2316/2017-2 · Županijski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2316/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, kao sud drugog stupnja, po sucu Dubravki Srečec Fletko kao sucu pojedincu, tužitelja U.-S. d.o.o., Z., OIB: ..., kao ovlašteni upravitelj, a u ime i za račun suvlasnika stambene zgrade u Z., zastupan po punomoćnici D. B. G., odvjetnici u Z., , protiv tuženika I. P., OIB: ...., Z., zastupan po punomoćniku M. V., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Povrv-10366/15-17od 27. rujna 2017., 6. lipnja 2018.

p r e s u d i o j e

1. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Povrv-10366/15-17 od 27. rujna 2017. p r e i n a č u j e u toč. I., II. i IV. izreke te se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. M. R. iz Z., pod brojem Ovrv-1093/12 od 06. srpnja 2012. u k i d a, a tužbeni zahtjev tužitelja se o d b i j a u cijelosti.

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove postupka u iznosu od 4.931,88 kn (četiri tisuće devet stotina trideset jednu kunu i osamdeset osam lipa) u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Uvodno citiranom pobijanom presudom sud prvog stupnja održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J.M. R. iz Z.pod brojem Ovrv-1093/12 od 06. srpnja 2012. godine u dijelu kojim se tuženiku nalaže namiriti tražbinu tužitelja u iznosu od 7.108,14 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate (toč. I. izreke), u dijelu troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2017. pa do isplate (toč. II. izreke), toč. III. izreke djelomično je ukinut uvodno citiran platni nalog za iznos od 856,25 kn s osnova javnobilježničkih troškova, a toč. IV. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove postupka u iznosu od 6.550,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2017. pa do isplate.

Posl. Broj: 29 Gž-2316/2017-2

Protiv ove odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik iz zakonskih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/07, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja žalbu uvaži i prvostupanjsku preinači na način da platni nalog ukine u cijelosti, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovorom na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i predlaže da se žalba tuženika odbije a pobijana presuda potvrdi.

Žalba je osnovana.

U obrazloženju pobijane presude se navodi da je tuženik vlasnik stana površine 147,10 m[2] , te da je isti dužan plaćati na ime zajedničke pričuve pojedinačne mjesečne iznose od 273,39 kn a temeljem čl. 89. st. 2. i čl. 380. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 u daljnjem tekstu: ZOV), da nije osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je najstarija tražbina dospjela 21. svibnja 2010.g. a da je prijedlog za ovrhu podnesen 4. srpnja 2012. čime je prekinuta zastara koja za potraživanje tužitelja temeljem čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) temeljem čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) iznosi tri godine, ne prihvaća navode tuženika kojima osporava aktivnu legitimaciju tužitelja navodeći da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz međuvlasničkog ugovora, ne prihvaća navode tuženika da isti nije potpisao međuvlasnički ugovor navodeći da se na ugovoru nalazi potpis tuženika, ne prihvaća navode tuženika da je tijekom trajanja postupka međuvlasnički ugovor otkazan jer da nije izvršena primopredaja na novog upravitelja pa da je prethodni ugovor o upravljanju zgradom i nadalje na snazi, ne prihvaća navode tuženika u pogledu pomanjkanja pasivne legitimacije jer da je tuženik svoj stan darovao svojoj kćeri uz obrazloženje da iz ugovora o darovanju koji je tuženik priložio proizlazi da se isti odnosi na stan koji se nalazi na drugoj nekretnini i stanu na adresi koja ima drugi kućni broj, te stoga usvaja tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanjem pričuve u utuženom iznosu u visini koja proizlazi iz priloženog međuvlasničkog ugovora, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate temeljem čl. 29. ZOO-a, a o troškovima postupka odlučuje temeljem čl. 154. st. 3. ZPP-a.

Tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je propustio ocijeniti sve provedene dokaze.

Ističe da je tuženik osporio da se na međuvlasničkom ugovoru od 18. srpnja 2005. nalazi njegov potpis, te da sud ne raspolaže adekvatna grafološka znanja i da nije obrazložio na koji način je utvrdio spornu činjenicu da je ugovor potpisan od strane tuženika pa da je u tom pogledu činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer se pobijana odluka u tom dijelu uopće ne može ispitati.

Nadalje navodi da je prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je ugovor o upravljanju zgradom konsenzualni, a ne realni pravni posao,

Posl. Broj: 29 Gž-2316/2017-2

te da nema pravog uporišta za zaključak da je za nastanak tog pravnog posla potrebno izvršiti primopredaju.

U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je tuženik žalbu podnio iz razloga zbog kojih se temeljem čl. 467. ZPP-a ne može pobijati, da su navodi tuženika u žalbi neargumentirani i paušalni te u suprotnosti s ispravama koje je tijekom postupka u spis dostavio tužitelj, a da tuženik pokušava skrenuti raspravljanje na nešto što nije predmetom postupka jer je u ovom postupku jedino bitno da li tuženik izvršava svoje zakonske obveze uplate zajedničke pričuve.

Prilikom donošenja pobijane odluke nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a.

Ovaj spor je s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 7.108,14 kn spor male vrijednosti (čl. 458. st. 1. ZPP-a, a u svezi s čl. 35. ZPP-a).

Slijedom navedenog, a temeljem čl. 467. st. 1. ZPP-a žalbu protiv odluke suda prvog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te se u tom dijelu žalbeni navodi tužiteljice neće razmatrati.

Međutim, tuženik je tijekom postupka osporavao da je potpisao međuvlasnički ugovor temeljem kojeg je sklopljen i ugovor o upravljanju zgradom a iz kojeg proizlazi aktivna legitimacija tužitelja. Međuvlasnički ugovor kao i priložena preslika potpisa stanara koja je sastavni dio međuvlasničkog ugovora su privatne isprave koje tijekom postupka nisu ni predočene u izvorniku već je u spis samo predana preslika istih.

Odredbom čl. 230. st. 1. ZPP-a je propisano da javna isprava, dakle isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u tavom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dok je st. 2. istoga čl. propisano da istu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama, a st. 3. istog čl. je propisano da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

Iz naprijed citiranih odredaba ZPP-a proizlazi da je zakonska oboriva presumpcija u istinitost javne isprave kao i privatne isprave koja je prema posebnim propisima izjednačena sa javnom ispravom, te samo u pogledu takvih isprava postoji zakonska predmjeva da su podaci navedeni u takvim ispravama točni.

U konkretnom slučaju međuvlasnički ugovor kao i njegovi prilozi nemaju pravnu snagu javne isprave jer prema posebnim propisima nisu izjednačeni u pogledu dokazne snage sa javnom ispravom, te isti predstavljaju privatnu ispravu, u kojem slučaju kada protivna strana osporava istinitost podataka navedenih u privatnoj ispravi teret dokaza da su podaci koji su u ispravi navedeni istiniti je na strani one osobe koja se na tu ispravu poziva, (čl. 220. st. 1., čl. 221. st. 1. te čl. 221. a ZPP-a).

Iz preslike Priloga 1. popisa suvlasnika sa pripadajućim suvlasničkim dijelovima i udjelom u troškovima održavanja (dalje: popis suvlasnika), koji je sastavni dio

Posl. Broj: 29 Gž-2316/2017-2

međuvlasničkog ugovora od 18. svibnja 2005. (list 40 spisa) proizlazi da je tuženik vlasnik posebnih dijelova zgrade u površini od 165,84 m[2] , što čini vlasnički udio od 20,95 %.

Bez potpisa tuženika na popisu suvlasnika ukupno suvlasnički udjeli suvlasnika koji su potpisali popis suvlasnika iznosi 42,62% (dok sa potpisom tuženika iznosi 63,57%) dakle, kako tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno da se na međuvlasničkom ugovoru nalazi potpis tuženika, tijekom postupka nije utvrđeno da je međuvlasnički ugovor potpisan od strane suvlasnika čiji suvlasnički udjeli čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine (čl. 375. st. 3. ZOV-a) te stoga odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora ne obvezuju sve suvlasnike, pa tako niti ugovor o upravljanju zgradom kojeg je sklopio predstavnik suvlasnika, te je u tom dijelu osnovan prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja.

Slijedom navedenog, pobijana presuda je bez upuštanja u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika preinačena temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a i tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen u cijelosti, dok toč. III. izreke kao nepobijana nije bila predmetom ispitivanja povodom žalbe te ostaje neizmijenjena.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačena je i odluka o parničnim troškovima.

Trošak tuženika sastoji se od troškova zastupanja po punomoćnici odvjetnici koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: OT) i to za pristup na roč. 5. svibnja 2016., 13. srpnja 2016., te 11. srpnja 2017., za svako roč. temeljem Tbr. 9. toč. 1. iznos od 750,00 kn, te za sastav podneska od 14. lipnja 2016. temeljem Tbr. 8. toč. 1. iznos od 750,00 kn, kao i za sastav žalbe temeljem Tbr. 10. toč. 1. u iznosu od 937,50 kn, što ukupno iznosi 3.937,50 kn, a uvećano za PDV od 25% temeljem Tbr. 42. u iznosu od 984,38 kn, trošak tuženika za zastupanje po punomoćnici odvjetnici iznosi 4.931,88 kn, te je slijedom navedenog, a temeljem čl. 166. st. 2. i čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao pod 2. izreke ove odluke.

U Rijeci, 6. lipnja 2018. godine

SUTKINJA

Dubravka Srečec Fletko v.r.

Za točnost otpravka -ovlašteni službenik

DRAGANA UMILJENOVIĆ

OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU

Vraća se spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.