Rev-1620/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1620/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u gradansko-pravnoj stvari tužitelja F. K. iz M. zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika N. F. iz Z., zastupanog po punomoćniku G. E., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 20. III 1990. br. Gž-518/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. III 1989. godine br. P-6894/85, u sjednici održanoj dana 22. prosinca 1992.godine

p r e s u d i o j e :

Revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tražilo da se tuženiku naloži da tužitelju plati iznos od 2.187,56 DEM sa kamatama koje se plaćaju na devizne uloge građana oročene preko godinu dana, a od dana podnošenja tužbe pa do isplate u dinarskoj protuvrijednosti na dan plaćanja. Suđeno je nadalje da tužitelj naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1,215.975 ondašnjih dinara (122 HRD).

Drugostepeni Okružni sud u Zagrebu odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv pravomoćne drugostepene presude izjavio je tužitelj reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku a podredno ukidanje nižestepenih presuda.

Tuženik nije dao odgovor na reviziju, niti nadležni javni tužitelj izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao jamac isplati dug glavnog dužnika.

Sudovi su odbili zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili da tuženik nije preuzeo obvezu kao jamac i platac već kao supsidijarni jamac iz čl. 1004. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO ("NN" br. 53/91), a tužitelj prije utuženja nije tražio od glavnog dužnika da plati dug.

U datom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke iz čl. 1004. st. 2. ZOO, a niti to tužitelj tvrdi.

Tužitelj i u reviziji ustraje u svojoj tvrdnji da tuženik odgovara kao jamac i platac jer da je tužitelj ostavio tuženiku neke svoje uređaje (rasvjetna tijela) od kojih se mogu pokriti eventualni iznosi duga.

Neosnovano je stajalište tužitelja da bi tuženik već uslijed same činjenice koju spominje tužitelj odgovarao kao jamac i platac. Da bi on tako odgovarao trebalo bi da je takvu obvezu preuzeo ili pak da su nastupile okolnosti iz čl. 1004. st. 2. ZOO što ovdje nije slučaj. Iz ugovora (strana 5) jasno proizlazi da nije u pitanju jamac i platac ("obvezuje se podmiriti dug ukoliko P. svoju obvezu ne izvrši"), te da je tužitelj morao, da bi mogao tražiti ispunjenje od jamca,tražiti pismeno od glavnog dužnika da u određenom roku ispuni obvezu.

Odbivši prema tome tužbeni zahtjev sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, a kako u postupku nije počinjena ni ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP, "NN" br. 53/91), trebalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 22. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.