Rev-2493/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2493/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Petra Milasa, Ivke Zlokić i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.G. iz P., B. b. …, zastupan po punomoćnici Lj.P. -J., odvjetnici iz P., protiv tuženika I. d.d. P., L. M. …, zastupan po Lj.K., odvjetnici iz P., radi raskida predugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli br. Gž-505/95 od 22. svibnja 1995. godine, kojom je po žalbi tuženika potvrđena presuda Općinskog suda u Puli br. P-137/95 od 23. ožujka 1995. godine, u sjednici održanoj dana 15. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena po drugostupanjskom sudu je suđeno da se raskida među strankama zaključeni predugovor od 21. siječnja 1991. godine i naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 18.848 DEM s odgovarajućim kamatama koje teku od 28. siječnja 1991. godine, sve u protuvrijednosti u kunama, po tečaju na dan isplate, te da naknadi tužitelju pričinjeni trošak u iznosu od 5.256,00 kn.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, reviziju je izjavio tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači presudu drugostupanjskog suda na način da dosudi tužitelju iznos od 170,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 1991. godine do isplate, uz dosudu mu parničnog troška.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da revizija tuženika kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući presudu koja se pobija revizijom i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ustanovio da nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 10. na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U ovoj fazi postupka je prijeporno da li tužitelju pristoji pravo da mu tuženik za 170.140,99 ondašnjih dinara uplaćenih 28. siječnja 1991. godine kao dinarsku protuvrijednost za 18.848 DEM budući je među strankama raskinut predugovor od 21. siječnja 1991. godine, po kojem je i plaćen navedeni iznos tuženiku, treba tuženik vratiti protuvrijednost u kunama za 18.848 DEM s pripadajućim kamatama na taj iznos kako tvrdi tužitelj ili mu je tuženik u obvezi vratiti kunsku protuvrijednost za 179.140,99 ondašnjih dinara s pripadajućim kamatama na taj iznos kako to tvrdi tuženik. Prvostupanjski sud je utvrdio, koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud i to:

- da su stranke zaključile predugovor dana 21. siječnja 1991. godine, a da glavni ugovor nije zaključen;

- da tuženik nije izvršio obvezu iz predugovora;

- da je tužitelj po osnovu predugovora uplatio tuženiku 170.140,99 ondašnjih dinara dana 28. siječnja 1991. godine, što je tada odgovaralo iznosu od 18.848 DEM;

- da je predugovor zaključen uz ugovorenu valutnu klauzulu koju su stranke i poštivale.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kad su tuženika temeljem odredbe čl. 132. st. 1. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima, obvezali da tužitelju vrati uplaćeni iznos, kao i kad su ga obvezali temeljem odredbe čl. 395. istog zakona ("Narodne novine", br. 3/94) s obzirom da je među strankama bila ugovorena valutna klauzula, koju su stranke i poštivale, jer je tužitelj izvršio uplatu tuženiku protuvrijednost od 18.848 DEM a tuženik istu prihvatio, da tužitelju plati kunsku protuvrijednost za 18.848 DEM, po prodajnom tečaju na dan isplate.

Naime, odredbom čl. 132. st. 1. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima je propisano, da stranka koja je izvršila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo da joj se vrati ono što je po tom ugovoru dala. Tužitelj da je dao 18.848 DEM, pa taj iznos treba i dobiti od tuženika.

Odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 3/94) je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, dakle dopuštena je valutna klauzula koju su stranke i ugovorile u među njima zaključenom predugovoru, a odredbom čl. 7. istog zakona je propisano da se odredba čl. 2. citiranog zakona primjenjuje i na obvezne odnose, koji su nastali prije stupanja na snagu navedenog zakona, a u kojima do dana stupanja na snagu ovoga zakona nije donijeta odluka povodom revizije ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Naprijed iznijeto znači da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tuženika obvezali da tužitelju plati 18.848 DEM u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju na dan isplate.

U odnosu na dosuđene kamate za navesti je, da je odredbom čl. 132. st. 2. ZOO-a propisano da stranka koja je izvršila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a iz st. 5. istog članka proizlazi, da je stranka koja vraća novac dužna platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Nižestupanjski sudovi su dakle, pravilno primijenili materijalno pravo kad su tuženika obvezali na isplatu zatezne kamate od dana isplate, tj. od 28. siječnja 1991. godine pa do isplate.

S naprijed iznijetog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 15. prosinca 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.