Rev-995/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 995/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz L., zastupanog po punomoćnicima M. Z. i I. Z.-B., odvjetnicima iz L., protiv tuženika R. Č. iz P., zastupane po punomoćniku S. O., odvjetniku iz P., radi opoziva ugovora o darovanju, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Pule od 6. XI. 1992. br. Gž-1236/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu od 24. VI. 1992. br. P-26/92, u sjednici održanoj dana 15. ožujka 1994. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Labinu odbijen je tužbeni zahtjev kojim se opoziva ugovor o darovanju sastavljen u Labinu 28. siječnja 1983. godine između D. M. iz M. G. i R. Č. iz P., kojim ugovorom je D. M. darovao R. Č. 1/2 dijela k.č. 136 i k.č. 533/7 upisane u Z.k.ul. 320 K.O. Cere, i kojim se tražila naknada parničnog troška. Suđeno je naprotiv da tužitelj naknadi tuženici parnični trošak od 5.000 HRD.

Okružni sud u Puli, kao sud drugog stupnja, odbio je žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude žalbenog suda izjavio je tužitelj reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku presuda nižih sudova.

Tuženica nije dala odgovor na reviziju, niti nadležni državni odvjetnik izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Sudovi su odbili zahtjev tužitelja za opoziv ugovora o darovanju nakon što su utvrdili: a) da je dana 28. siječnja 1983. zaključen ugovor o darovanju, te da nije predviđena dužnost uzdržavanja, b) da je već u to vrijeme tužitelj bio korisnik mirovine, invalidskog dodatka, kao i naknade za tuđu pomoć, i c) da njegova supruga ima u vlasništvu nekretnine koje nitko ne obrađuje. Smatraju, naime, sudovi da je već u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj bio u mirovini, tako da se njegove materijalne prilike nisu tako pogoršale da bi se moglo govoriti o zapadanju u oskudicu. Činjenica da je došlo do općeg pada standarda da sama za sebe ne može biti razlog za opoziv darovanja.

Pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev odbili. Prilike tužitelja nisu se doista toliko promijenile da bi se moglo govoriti o zapadanju u oskudicu, jer on i dalje prima mirovinu, invalidski dodatak i naknadu za tuđu pomoć, a kako je njegova supruga k tome i vlasnik nekretnina, mogu u slučaju potrebe ostvariti i dodatna sredstva.

Okolnosti koje tužitelj iznosi u svojoj reviziji i to da se je njegovo zdravstveno stanje pogoršalo i da ga u zadnje vrijeme tužena ne posjećuje, pri čemu gubi iz vida da je i tuženica teški bolesnik kojoj je potrebna tuđa pomoć, ne mogu biti razlog za opoziv ugovora o darovanju iz razloga navedenog u tužbi, tj. zapadanja darodavca u oskudicu, kraj svih do sada utvrđenih činjenica.

Sa izloženih razloga, a kako nije počinjena ni ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, Nar. Nov. br. 53/91), trebalo je reviziju temeljem čl. 393. ZPP kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu, 15. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat v.r.