I Kž-1046/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1046/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. D., zbog krivičnog djela iz čl. 214. st. 3. preuzetog KZ, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnijetoj protiv rješenja Vojnog suda u Osijeku od 3. studenoga 1992. K 474/92 (Kv 790/92), u sjednici održanoj 25. studenog 1992.,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba vojnog tužitelja.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku je kao prvostepeni sud rješenjem od 3. studenoga 1992. Kv 790/92 (K 474/92) temeljem čl. 1. st. 1. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Zakon o oprostu) protiv opt. D. D., zbog kriv. djela iz čl. 214. st. 3. preuzetog KZ, obustavio krivični postupak, te po čl. 3. st.

1. Zakona o oprostu odlučio da se ukine pritvor i po pravomoćnosti tog rješenja da se optuženika pusti na slobodu, a po čl. 99. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ZKP) odlučio da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

I Kž 1046/1992-3

Protiv tog prvostepenog rješenja vojni tužitelj podnio je žalbu i predložio da se pobijano rješenje ukine.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je u podnesku od 20. studenog 1992. Ktž 1629/92 predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je neosnovana.

Prvostepeni sud donio je pravilno i na zakonu osnovano rješenje koje razlozima žalbe nije s uspjehom osporeno.

Naime, krivično djelo protiv oružanih snaga Republike Hrvatske, neodazivanje pozivu i izbjegavanje vojne službe iz čl. 214. st. 3. preuzetog KZ, prema postavljenim inkriminacijama, tipično je krivično djelo koje je u izravnoj svezi s oružanim sukobima i s ratom protiv Republike Hrvatske, pa kako je počinjeno u vremenskom periodu od 17. kolovoza 1990. do 25. rujna 1992. tj. do stupanja na snagu Zakona o oprostu, znači obuhvaćeno odredbom čl. 1. st. 1. tog Zakona, prvostepeni sud je prema st. 2. čl. 1. Zakona o oprostu morao po službenoj dužnosti krivični postupak obustaviti.

Pri tome nije od značaja to stoje optuženik 1. siječnja 1992. napustio zemlju i otišao u inozemstvo, gdje se nalazi i nakon 25. rujna 1992. dakle nakon proteka vremena obuhvaćenog oprostom po spomenutom Zakonu, na kojoj činjenici se upravo i zasnivaju žalbeni razlozi, Ovo zato, jer je krivično djelo iz čl. 214. st. 3. preuzetog KZ dovršeno napuštanjem zemlje odnosno ostajanjem u inozemstvu nakon proteka roka za koje mu je bilo dato odobrenje, a ne kako to žalitelj smatra, sudeći prema iznijetim razlozima, da se radi o trajnom krivinom djelu.

Žalitelj, takodjer, pogrešno smatra da Zakon o oprostu sadrži odredbe kojima bi se nadležnim organima za postupanje po tom Zakonu davala diskreciona ovlaštenja u njegovoj primjeni.

Zato je po čl. 397. st. 3. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 25. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Novoselec dr. Petar, v.r.