Gž-1505/2009-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Gž-1505/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sutkinje Davorke Hudoletnjak kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominko i sutkinje Smiljke Premužić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. Podružnica B., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G.&P., odvjetnicima iz Z., protiv 1.tuženika F. H. iz S. I. Ž., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz Z., 2.tužene S. H. iz S. I. Ž., zastupana po punomoćnici I. V., odvjetnici iz Z., 3.tužene mlljt. A. H. iz S. I. Ž., zastupana po majci i zakonskoj zastupnici S. H., a ona po punomoćnici I. V., odvjetnici iz Z. i 4.tuženika mlljt. A. H. iz S. I. Ž., zastupan po ocu i zakonskoj zastupnici F. H., a on po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1475/07-62 od 17. srpnja 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. svibnja 2010.godine

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1475/07-62 od 17. srpnja 2009. godine.

Tužitelju se ne dosuđuje troška žalbe, a I i IV tuženima se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1475/07-62 od 17. srpnja 2009. godine III tuženoj A. H. je naloženo da tužitelju E. o. d.d. Z., Podružnica B., isplati iznos od 147,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2007. godine po stopi od 15 % godišnje pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka I izreke).

Sa preostalim dijelom zahtjeva, i to u odnosu na III tuženu A. H., za isplatu iznosa preko dosuđenih 147,00 kuna pa do zatraženog iznosa od 130.718,61 kune, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2003. godine pa do isplate (točka II izreke), u odnosu na I tuženika F. H., II tuženu S. H., III tuženu A. H. i IV tuženika A. H., za solidarnu isplatu iznosa od 6.171,53 kune zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2003. godine pa do isplate (točka III izreke), i u odnosu na IV tuženika A. H. za isplatu iznosa od 14.114,25 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2003. godine pa do isplate (točka IV izreke), tužitelj je odbijen kao s neosnovanim.

Tužitelj je obvezan da I i IV tuženima naknadi parnični trošak u iznosu od 25.498,00 kuna (točka V izreke), a II i III tuženima parnični trošak u iznosu od 14.896,20 kuna (točka VI izreke).

Protiv odbijajućeg dijela navedene presude, i protiv odluke o troškovima postupka, žalbu izjavljuje tužitelj zbog bitnih povreda postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju Županijski sud u Bjelovaru ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, ili da ju preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev. U odgovoru na žalbu tužitelja I i IV tuženi poriču sve žalbene navode, i predlažu da ju Županijski sud u Bjelovaru odbije kao neosnovanu, i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede postupka, tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitnih povreda iz odredbe čl.354.st.2.t.6., t.8. i t.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – u daljnjem tekstu:ZPP).

Odredbom čl.354.st.2.t.6. ZPP-a je propisano da bitna povreda postupka postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Postojanje navedene bitne povrede postupka tužitelj obrazlaže time što je sud pobijanu odluku utemeljio na dopunskom nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka od 20. ožujka 2009. godine (list 131 do 148), a taj nalaz i mišljenje mu prije toga nije dostavio, čime mu je onemogućio očitovanje i raspravljanje o istome.

Iz predmetnog spisa doista proizlazi da navedena pisana dopuna nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka nije dostavljena punomoćniku tužitelja, no unatoč navedenoj nepravilnosti u postupanju suda tužitelju nije onemogućeno raspravljanje o toj dopuni, pa stoga nije učinjena navedena bitna povreda postupka.

Naime, tužitelj je bio upoznat sa time da je sud prvog stupnja, zbog primjedbi tuženih na prvotni nalaz i mišljenje vještaka, odredio dopunsko vještačenje, jer je bio nazočan raspravi (list 110 i 111) na kojoj je određeno da će se provesti dopunsko vještačenje, a sud mu je dostavio i rješenje (list 129) od 16. veljače 2009. godine, kojim je vještaka pozvao da u roku od 30 dana izradi i dostavi sudu dopunski nalaz i mišljenje. Nadalje, iako mu sud nije dostavio dopunski nalaz i mišljenje, tužitelj je znao da je taj nalaz dostavljen u sudski spis, jer je sud na ročištu održanom 5. lipnja 2009. godine (list 154) i usmeno saslušavao vještaka u svezi dostavljene pisane dopune nalaza i mišljenja, a tom ročištu je bio prisutan zamjenik punomoćnika tužitelja, koji se je čak i očitovao na taj nalaz i mišljenje na način da na isti nije imao primjedaba. Osim navedenog ročišta, održano je još jedno ročište dana 3. srpnja 2009. godine (list 157), na kojem je također bio prisutan punomoćnik tužitelja, i na tom ročištu je zaključena glavna rasprava jer stranke nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga.

Prema tome s obzirom na činjenicu da su, nakon izvršene pisane dopune nalaza i mišljenja koja je dostavljena u sudski spis, u ovom postupku održana još dva ročišta za glavnu raspravu na koja je tužitelj bio uredno pozvan, da je tužitelj i pristupio na ta ročišta, da je na tim ročištima sud i usmeno saslušavao vještaka, onda i unatoč činjenici da tuženiku nije izvršena dostava pisane dopune nalaza i mišljenja ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da je tužitelju bilo onemogućeno raspravljanje o dopunskom nalazu i mišljenju, a na kojem je sud prvog stupnja utemeljio svoja činjenična utvrđenja. S obzirom na tijek postupka nakon dostave nalaza i mišljenja u sudski spis, tužitelj je zasigurno znao da je dopuna vještačenja provedena i da dopunski nalaz i mišljenje postoji u spisu, pa je sukladno tome mogao u isti izvršiti uvid, ili čak i zahtijevati da mu se isti naknadno dostavi. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne postoj bitna povreda postupak iz odredbe čl.354.st.2.t.6. ZPP-a na koju se u žalbi ukazuje.

Odredbom čl.354.st.2.t.8. ZPP-a je propisano da bitna povreda postupka postoji ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno.

Postojanje navedene bitne povrede postupka tužitelj obrazlaže time da ga je na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. lipnja 2009. godine zastupao kao punomoćnik odvjetnički vježbenik u uredu odvjetnice M. B., koji nije imao položen pravosudni ispit, a što je bilo protivno odredbi čl.91. ZPP-a, jer se radi o imovinskopravno sporu u kojem vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 50.000,00 kuna.

Iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelja na navedenom ročištu, na kojem je sud usmeno saslušavao vještaka u svezi sa danom pismenom dopunom nalaz i mišljenja, doista zastupala odvjetnička vježbenica M. V. iz odvjetničkog ureda odvjetnice M. B., čime je povrijeđena odredba čl.95.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da odvjetnički vježbenik bez položenog pravosudnog ispita može zamjenjivati odvjetnika kod kojeg je zaposlen samo pred sudom prvoga stupnja, u postupcima čija vrijednost predmeta spora nije veća od 50.000,00 kuna.

Međutim, povreda navedene odredbe ne čini apsolutnu bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.8. ZPP-a, već se radi o relativno bitnoj povredi iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a, a koja u konkretnom slučaju prema ocjeno ovog drugostupanjskog suda ne postoji, jer povreda naprijed navedene odredbe u konkretnom slučaju nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. To stoga što je i sam tužitelj, po svome ovlaštenom punomoćniku (list 155), dao izričitu ovlast da ga na ročištu 5. lipnja 2009. godine može zastupati M. V., odvjetnička vježbenica u odvjetničkom uredu odvjetnice M. B., ali i stoga što na navedenom ročištu nije zaključeno raspravljanje o predmetu spora, već je nakon navedenog ročišta održano još jedno ročište, a na kojem je tužitelj bio zastupan po punomoćniku u osobi odvjetnika. Stoga je tužitelj eventualne propuste u zastupanju na navedenom ročištu, ukoliko ih je bilo, i koji bi bili posljedica zastupanja po osobi odvjetničkog vježbenika, mogao otkloniti na ročištu održanom 3. srpnja 2009. godine, na kojem je konačno glavna rasprava i zaključena.

Neosnovane su i žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer su u obrazloženju pobijane odluke navedeni potpuno jasni i neproturječni razlozi za sve činjenice koje su važne za donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, a pobijana presuda nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati na valjan način.

Isto tako, sud prvog stupnja nije učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka, na koje se izričito ne ukazuje u žalbi, ali na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

Na utvrđene činjenice, koje se u ovom žalbenom stadiju postupka ne osporavaju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pa stoga ne postoji ni žalbeni razlog iz odredbe čl.356. ZPP-a, na koji se također ukazuje u žalbi tužitelja.

Naime, pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u pogrešnoj primjeni odredbe čl.216. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 –u daljnjem tekstu ZOO/91), pri čemu tuženik tvrdi da se ta odredba odnosi samo na isplatu naknade nematerijalne štete, a ne i na isplatu naknade materijalne štete, o čemu je u konkretnom slučaju riječ, jer ono što je III tuženoj više isplaćeno odnosi se na rentu zbog tuđe pomoći i njege, koja predstavlja naknadu materijalne štete.

Ni naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, jer je odredbom čl.216. ZOO/91 propisano da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu. Dakle, navedena odredba ne pravi razliku da li se radilo o isplati nematerijalne ili materijalne štete, već je za njenu primjenu odlučno da li je isplaćena naknada (materijalne ili nematerijalne) štete izvršena zbog povrede tijela, narušenja zdravlja i smrti. Renta zbog tuđe pomoći i njege predstavlja materijalnu štetu, ali kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete zbog povrede tijela III tužene, stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je na konkretan slučaj primijenio odredbu čl.216. ZOO/91.

Prema tome, obzirom da sud prvog stupnja utvrđuje da odlukom Vrhovnog suda RH, povodom izjavljene revizije, nije mijenjana pravomoćna presuda u odnosu na I, II i IV tužene, i da je tim tuženima tužitelj isplatio s osnova naknade štete upravo one iznose koje im je i trebao isplatiti temeljem pravomoćne presude, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.210. ZOO/91 kada je u odnosu na njih u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, jer ovi tuženi, isplatama koje je tužitelj izvršio u njihovu korist, nisu ništa stekli bez osnove.

Nadalje, sud utvrđuje da je odlukom Vrhovnog suda RH, povodom izjavljene revizije, mijenjana pravomoćna presuda samo u odnosu na III tuženu, i da je njoj s osnova glavnice (naknade štete s osnova tuđe njege i pomoći) tužitelj isplatio 6.912,00 kuna više nego što bi joj pripadalo, te s osnova zatezne kamate u iznosu od 147,00 kuna. Međutim, glede navedenog više isplaćenog iznosa sud prvog stupnja utvrđuje da je navedena tuženica savjesni pribavioc, jer joj je to isplaćeno temeljem postojeće pravomoćne presude, a koja utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja tužitelj ne dovodi u pitanje žalbom, pa je stoga i u odnosu na navedenu tuženu pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl.216. ZOO/91, kada je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa od 147,00 kuna koji se odnosi na isplaćenu zateznu kamatu.

Prema tome, kako ne postoje žalbeni razlozi na koje se u žalbi tužitelja ukazuje, a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Obzirom da tužitelj nije uspio sa izjavljenom žalbom, to mu onda temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, nije priznat i dosuđen trošak njenog podnošenja, a I i IV tuženima nije priznat i dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer se radi o troškovima koji u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje parnice.

U Bjelovaru, 20.svibnja 2010.godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

DAVORKA HUDOLETNJAK,v.r.