Kž-30/2020-4 · Županijski sud u Varaždinu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 5 Kž-30/2020-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom sudaca tog suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženih S. A. B. i TD G. d.o.o. zbog kaznenog djela iz čl. 222. st. 3. u svezi čl. 215. st. 2. i st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj K-558/18-11 od 14. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 04. veljače 2020.

r i j e š i o j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom temeljem čl. 544 st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08-17) stavljen je izvan snage kazneni nalog izdan presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-552/14-2 od 29. rujna 2014., te je temeljem čl. 452. toč. 5. ZKP/08-17 odbijena optužba protiv optuženih S. A. B. i TD G. d.o.o. za kazneno djelo protiv opće sigurnosti – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 3. u svezi čl. 215. st. 2. i st. 3. KZ/11, u odnosu na TD G. d.o.o. i u svezi čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela.

Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08-17 optuženici su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka te je odlučeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08-19) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-36/2020-2 od 17. siječnja 2020.

Žalba je osnovana.

Državni odvjetnik pobija presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 s tvrdnjom da je izreka presude proturječna razlozima presude, da su dani razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da nema dostatnih razloga za zaključak o povredi načela ne bis in idem.

Proturječnost izreke razlozima presude i znatnu proturječnost razloga o odlučnim činjenicama državni odvjetnik argumentira tvrdnjom da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su optuženici oslobođeni optužbe iz razloga propisanog u članku 453. toč. 3. ZKP/08-17 odnosno da nije dokazano da su počinili kazneno djelo za koje se optužuju, ali se istovremeno navodi da su optuženici u prekršajnom postupku već pravomoćno osuđeni za činjenično isto djelo, zbog čega im se ne može ponovo suditi u odnosu na koji razlog je sud očito donio odbijajuću presudu temeljem čl. 452. t. 5. ZKP/08-17.

U pravu je državni odvjetnik kada presudu pobija zbog ranije navedenih vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-17 u svezi osnove i razloga za donošenje pobijane presude.

Naime, prema izreci pobijane presude protiv optuženika odbijena je optužba temeljem čl. 452. t. 5. ZKP/08-17, prema kojoj zakonskoj odredbi sud donosi presudu kojom se optužba odbija ako je optuženik za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavi postupka iz čl. 500. tog Zakona.

U razlozima presude sud prvog stupnja najprije iznosi razloge za zaključak da optužena S. A. B. ne može snositi odgovornost za radnje i mjere koje poduzimaju druge obučene i ovlaštene osobe na gradilištu, što je u konkretnom slučaju bio J. M., koji razlozi se mogu podvesti pod zakonsku osnovu iz čl. 453. t. 3. ZKP/08-19 za oslobađajuću presudu, ali također iznosi i razloge za zaključak da je riječ o presuđenoj stvari, dakle, za zakonsku osnovu iz čl. 452. t. 5. ZKP/08-19 za donošenje odbijajuće presude, kako je sadržana u izreci pobijane presude. Sukladno navedenim razlozima, u pobijanoj presudi iznose se i razlozi u odnosu na optuženo TD G d.o.o., kod čega se uzima u obzir da odgovornost pravne osobe proizlazi iz utvrđene odgovornosti odgovorne osobe u toj pravnoj osobi, u konkretnom slučaju optužene S. A. B..

Na opisani način počinjena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-19 s obzirom da je prema izreci presude protiv optuženika odbijena optužba temeljem čl. 452. t. 5. ZKP/08-17, dok se u razlozima presude najprije iznose razlozi za oslobađajuću presudu iz zakonske osnove iz čl. 453. t. 3. ZKP/08-19, a nakon toga iznose se razlozi za odbijajuću presudu iz razloga što su optuženici za isto djelo već pravomoćno presuđeni, na koji način postoji proturječnost izreke i razloga presude te znatna proturječnost razloga o odlučnim činjenicama u svezi odluke iz izreke presude. Kod toga valja ukazati da je već ranije ovosudnim rješenjem broj Kž-225/18-4 od 21. kolovoza 2018. prvostupanjska presuda ukinuta iz istih razloga (prvostupanjskom presudom optuženici su oslobođeni optužbe temeljem čl. 453. t. 3. ZKP/08-19, a u razlozima presude su navedeni razlozi za oslobađajuću presudu temeljem čl. 453. t. 3. ZKP/08-19, ali i razlozi za odbijajuću presudu temeljem čl. 452. t. 5. ZKP/08-19).

Također je u pravu državni odvjetnik kada presudu suda prvog stupnja sadržajno pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08-19 s tvrdnjom da se ne radi o presuđenoj stvari, pri čemu iznosi konkretne razloge zbog čega se prema njegovoj tvrdnji ne radi o presuđenoj stvari, koje žalbeno pobijanje državni odvjetnik pogrešno podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 s tvrdnjom o nedostatnosti razloga za zaključak o presuđenoj stvari s obzirom da je sud prvog stupnja dao razloge za svoj zaključak s kojima se državni odvjetnik opravdano ne slaže.

Naime, prema obrazloženju pobijane presude, sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 12. ZKP/08-17 te sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) izraženu u presudu M. protiv Hrvatske od 25. lipnja 2009., zaključio je da se radi o presuđenoj stvari s obrazloženjem da su optuženici za isti događaj proglašeni krivima i kažnjeni pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Osijeku broj Pp 9 G-1477/2013 od 13. siječnja 2014. prije nego je Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo optužnicu za predmetno kazneno djelo, da su činjenice za koje je utvrđeno da predstavljaju prekršaj iste kao i one koje su optuženicima stavljene na teret optužnicom, da je u dokaznom postupku pred Prekršajnim sudom izvršen uvid u potvrde Kliničke bolnice Osijek od 5. lipnja 2012. iz kojih je vidljivo da oštećeni T. M. zadobio pri padu sa skele teške tjelesne ozljede, zbog čega smatra da se i ta činjenica mogla cijeniti u prekršajnom postupku prilikom odmjeravanja kazne optuženicima, zatim da su oba postupka pokrenuta na temelju dokaza i zahtjeva istog državnog inspektorata u odnosu na isti događaj, te da prekršajni sudovi u Republici Hrvatskoj nisu administrativna tijela nego sudovi.

Takav pravni zaključak suda prvog stupnja je i prema stavu ovog drugostupanjskog suda pogrešan. To što se predmetno kazneno djelo odnosi na isti događaj za koji su već optuženici proglašeni krivim u prekršajnom postupku, zatim što je prekršajnu presudu donio sud i što se kazneni postupka temelji na istim dokazima kao i prekršajni postupak, nije dovoljno za zaključak da se radi o presuđenoj stvari. Prije svega, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da bi se radilo o istom činjeničnom opisu kaznenog djela koji je obuhvaćen prekršajem, a do kojeg je zaključka sud prvog stupnja došao pogrešnim pristupom uspoređujući ne samo činjenični opis prekršaja nego i sveukupni sadržaj prekršajnog postupka s činjeničnim opisom kaznenog djela. Naime, iz presude Prekršajnog suda u Osijeku broj Pp 9 G-1477/2013 od 13. siječnja 2014. razvidno je da su optuženici proglašeni krivim zbog prekršaja iz čl. 55. st. 1. kažnjivo po čl. 109. st. 1. podstavak 12. i st. 2. Zakona o zaštiti na radu (u izreci te presude pogrešno se navodi kao oznaka prekršaja čl. 109. st. 1. podstavak 12. i st. 2. Zakona o zaštiti na radu, kažnjivo po čl. 55. st. 1. istog Zakona), proizašlog iz istog događaj za koji se terete i u ovom kaznenom postupku, ali u činjeničnom opisu prekršaja nije obuhvaćena posljedica nastupanja teške tjelesne ozlijede radnika Tomislava Marinovića, što je i razlog i bit ovog kaznenog postupka. Protivno stavu suda prvog stupnja, spominjanje teške tjelesne ozljede tijekom prekršajnog postupka i priloženi dokazi o tome u prekršajnom postupku, nemaju nikakav značaj kod ocjene o postojanju povrede načela ne bis in idem, jer se o postojanju presuđene stvari u odnosu na utvrđenje da li se radi o istom ili u bitnom istog djela zaključuje isključivo temeljem usporedbe činjeničnih opisa prekršaja i kaznenog djela.

Nadalje, što se tiče pogrešnog pravnog stajališta suda prvog stupnja o postojanju presuđene stvari, valja navesti da se prema čl. 4. toč. 1. Protokola broj 7 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine"– Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje u tekstu: Konvencije) nikome ne može suditi niti se može ponovno kazniti u kaznenom postupku iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države, koje je načelo razrađeno kroz brojnu sudsku praksu ESLJP mjerodavnu i za hrvatski kaznenopravni sustav.

Donoseći zaključak o presuđenoj stvari sud prvog stupnja poziva se samo na presudu ESLJP M. protiv Hrvatske, i to ocjenom konkretne situacije kroz kriterije E. (značaj prekršajnog postupka kao "kaznene stvari") i Z. (činjenice koje su u suštini iste), koje kriterije doduše izrijekom ne spominje, ali proizlaze iz načina obrazlaganja zaključka o postojanju presuđene stvari. Takav pristup je pogrešan jer je pitanje ocjene postojanja presuđene stvari ESLJP ujednačio donošenjem presude A. i B. protiv N. od 15. studenog 2016., kojom presudom nisu mijenjani "kriteriji Z. i E.", ali je dodatno pojašnjeno što znači dvostruko suđenje ili kažnjavanje, donošenjem koje presude je i u praksi ESLJP definitivno napušteno ocjenjivanje o postojanju presuđene stvari na isključiv način u slučaju već vođenog prekršajnog postupka, kao što je to bilo u presudi M. protiv Hrvatske. Kriteriji utvrđenja o postojanju presuđene stvari u smislu presude A. i B. protiv N. obrazloženi su i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (na pr. broj U-III/5090/2016 od 13. prosinca 2017. i broj U-III/266/2015 od 28. prosinca 2017. ) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (na pr. broj I Kž-430/18. od 29. kolovoza 2018).

Dakle, ESLJP je prije donošenja presude A. i B. protiv N. odredio tri kriterija za ocjenu radi li se o presuđenoj stvari i to: 1. odnosi li se postupak o kojem je riječ na "kaznenu stvar" u smislu čl. 4. Protokola broj 7. uz Konvenciju., 2. da li su djela ista te 3. postoji li konačna odluka u prvom postupku. Radi razmatranja i ocjene prvog od tri navedena kriterija, ESLJP je u presudi E. and O. v. the N. od 8. lipnja 1976. odredio tri mjerila (tzv. E. kriteriji) koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o "optužbi za kaznenu stvar", a to su razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, prirodu protupravnog ponašanja i težina kazne.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je prekršajni postupak kaznene naravi. Međutim, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na drugi kriterij za ocjenu presuđene stvari koji se svodi na pitanje jesu li djela ista. To prije svega zbog pogrešnog pristupa, jer kao što je već navedeno, sud prvog stupnja nije analizirao činjenični opis konstitutivnih obilježja prekršaja za koje su proglašeni krivim s činjenični opisom konstitutivnih obilježja kaznenog djela za koje se terete u ovom postupku, već je svoj zaključak o povredi načela ne bis in idem u odnosu na kriterij istog odnosno u bitnom istog djela, donio usporedbom dokaza u prekršajnom i činjeničnog opisa djela u kaznenom postupku. Pritom sud prvog stupnja nije niti konkretno naveo niti analizirao za koji su to prekršaj optuženici proglašeni krivim u prekršajnom postupku u odnosu na kazneno djelo za koje se terete u ovom postupku, čime je izostala i ocjena prirode protupravnog ponašanja i količina neprava između dvije optužbe.

Upravo su presudom A. i B. protiv N., koja u sudskoj praksi ima značaj ujednačavanja pristupa u ocjeni postajanja presuđene stvari i predstavlja razvoj tumačenja konvencijskog prava po pitanju zabrane dvostrukog suđenja utvrđujući daljnje uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi upravni, prekršajni i kazneni postupka bili povezani na način koji ne dovodi do zaključka o postojanju presuđene stvari, u toč. 132 presude, razrađeni tzv. materijalni faktori koje treba ocijeniti kod utvrđenja da li se radi o presuđenoj stvari u smislu postojanja "bliske povezanosti postupaka u naravi i vremenu". Ti faktori su sljedeći: 1. da li su se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe i obuhvatiti različiti aspekti spornog rješenja; 2. da li je dualitet postupka predvidljiva posljedica istog ponašanja; 3. da li su mjerodavni postupci vođeni na način kako bi se što više izbjeglo dupliciranje prikupljanja i ocjene dokaza, ponajprije primjerenom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se činjenice utvrđene u jednom postupku koristile i u drugom postupku; 4. da li je kazna izrečena u postupku pravomoćno okončanom uzeta u obzir u postupku koji još nije pravomoćno okončan. Prema cjelokupnoj dikciji presude navedeni materijalni faktori ne moraju biti kumulativno ispunjeni, nego kroz njih treba razmatrati postupke kod ocjene radi li se o presuđenoj stvari.

Dakle, prema navedenoj presudi ESLJP dopušta pristup koji uključuje usporedne faze pravnog odgovora na nedjela od strane različitih tijela i u različite svrhe kada je zaštićeno pravno dobro različito, ali i kada je ono isto, u slučaju kada kazneni progon nakon pravomoćne prekršajne presude ostvaruje "komplementarnu svrhu" jer cjelokupno nepravo nije iscrpljeno u osudi za prekršaj te na taj način ne dolazi do ponavljanja postupka (bis). Uvjet je bliska povezanost u naravi i vremenu, a koja u pravilu postoji između prekršajnog i kaznenog postupka kod istog djela jer se njime ostvaruje "komplementarna svrha i obuhvaćeni su različiti aspekti spornog ponašanja, a njihov je dualitet predvidiv s time da pri odmjeravanju kazne sud treba uzeti u obzir kaznu izrečenu u prekršajnom postupku. Prema navedenom, i u slučaju ispunjenja kriterija E. prema kojima prekršajni postupak ima kaznenu i kriterija Z. na način da su predmet prekršajnog i kaznenog postupka ista djela (idem), dopušteno je nakon pravomoćno okončanog prekršajnog postupka voditi kazneni postupka uz uvjet "bliske povezanosti u naravi i vremenu" koja postoji na prethodno opisan način te u tom slučaju ne dolazi do ponavljanja postupka (bis).

Nema dvojbe da u predmetnom slučaju, bez obzira na značajno preklapanje između činjeničnog opisa prekršaja za koje su optuženici pravomoćno proglašeni krivim i činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je protiv njih pobijanom presudom odbijena presuda, u činjeničnom opisu prekršaja nije bila opisana posljedica, teška tjelesna ozljeda oštećenika, koja je obuhvaćena optužbom u kaznenom postupku, što ukazuje na znatno veću količinu neprava u kaznenom postupku u odnosu na prekršajni postupak. Međutim, zbog već opisanog pogrešnog pristupa, sud prvog stupnja je u odnosu na postojanje te činjenice došao do pogrešnog zaključka, a zbog čega je uz sve navedeno, propustio uzeti u obzir i razliku u zaštitnim objektima koji se štite prekršajem odnosno kaznenim djelom, s kojom razlikom u zaštitnim objektima su nerazdvojivo povezani i različiti konstitutivni elementi odnosno obilježja prekršaja odnosno kaznenog djela. Radnja prekršaja iz čl. 55. st. 1. kažnjivo po čl. 109. st. 1. podst. 12. i st. 2. Zakona o zaštiti na radu za koje su optuženici proglašeni krivim iscrpljuje se u opisu nepoduzimanju propisane radnje kako bi se osigurala sigurnost izvođenja radova svih radnika na radilištu, na koji je način prekršaja i činjenično opisan, ali time nije opisano da je zbog tog propusta izazvana opasanost za život ili tijelo ljudi, te da je konkretno prouzročena teška tjelesna ozljeda oštećenika, dakle, radnja počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti, iz čl. 222. st. 3. u vezi čl. 215. st. 2. i 3. KZ/11.

Dakle, u prekršajnom postupku optuženici su proglašeni krivim za prekršaj prema kojem su poslodavci koji obavljaju, između ostalog, građevinske i montažne radove dužni prije početka radova na privremenom radilištu urediti radilište i osigurati da se radovi obavljaju u skladu sa pravilima zaštite na radu. Dakle, citirana odredba obvezuje poslodavce da osiguraju da se radovi na privremenim radilištima obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu, s time da je sukladno čl. 109. Zakona o zaštiti na radu za kršenje navedene odredbe propisana novčana kazna za poslodavca i odgovornu osobu.

U ovom kaznenom postupku optuženike se tereti za kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 215. st. 2. i st. 3. KZ/11 i to kvalificirani oblik iz čl. 222. st. 3. KZ/11, za postojanje kojeg kaznenog djela je potrebno da je zbog neprimjene pravila zaštite na radu uz izazivanje konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega (kazneno djelo konkretnog ugrožavanja) prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, s time da navedena objektivna obilježja djela moraju biti obuhvaćena nehajem počinitelja, dakle, nehajem treba biti obuhvaćena radnja počinjenja, posljedica (konkretno ugrožavanje), teža posljedica proizašla iz osnovnog djela, te uzročna veza između radnje počinjenja i posljedica. Za navedeno kazneno djelo propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Stoga se slijedom navedenog kažnjiva djela prekršaja i kaznenog djela razlikuju ne samo u svojim bitnim elementima zakonskih opisa, već i bitnim činjeničnim sastojcima koji su značajno drugačije specificirani u činjeničnom opisu prekršaja i činjeničnom opisu kaznenog djela, zbog čega je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je riječ o presuđenoj stvari, kako to osnovano ističe državni odvjetnik u žalbi.

Sukladno čl. 487. st. 4. ZKP/08-19 valja ocijeniti i žalbene navode državnog odvjetnika koje se tiču žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prije svega valja navesti da je neosnovana tvrdnja državnog odvjetnika da čak i pod pretpostavkom da ne postoji kaznena odgovornost optužene S. A. B., da postoji kaznena odgovornost optuženog TD G d.o.o., iz razloga što je pravomoćnom presudom utvrđena kaznena odgovornost J. M., za isti propust za koji se tereti optužena S. A. B., koji je kao poslovođa na privremenom gradilištu također bio odgovorna osoba optuženog TD G d.o.o.

Naime, već je u rješenju ovoga suda broj Kž-463/2016-4 od 4. srpnja 2017. obrazloženo iz kojih razloga u ponovljenom postupku optuženo TD G d.o.o. ne bi moglo biti proglašeno krivim da je kaznenim djelom za koje je pravomoćno proglašen krivim J. M. počinilo predmetno kazneno djelo. Osim toga, žalitelju valja ukazati da se u činjeničnom opisu optužnice niti ne opisuje da je optuženo TD G d.o.o., kaznenim djelom za koje je pravomoćno proglašen krivim J. M., odgovorna osoba TD G d.o.o. počinilo predmetno kazneno djelo, zbog čega sud prvog stupnja nije niti mogao optuženo TD G d.o.o. proglasiti krivim za predmetno kazneno djelo izvodivši njegovu kaznenu odgovornost iz kaznene odgovornosti J. M., njegove odgovorne osobe.

Nadalje, što se tiče odgovornosti optužene S. A. B., žalitelju prije svega valja ukazati da je za pitanje njezine odgovornosti odlučan konkretan propust za koji se tereti, a tereti se da je propustila osigurati da se radovi obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu na način da je dozvolila uporabu radne skele za rad na visini kojoj nije osigurana odgovarajuća stabilnost, te nije osigurala postavljanje protuklizne zaštite ispod nosivih dijelova skele, što je bilo protivno odredbi čl. 139. st. 1. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme, s time da je kod toga postupala lakomisleno, dakle sa svjesnim nehajem.

Sud prvog stupnja je optuženu S. A. B. oslobodio optužbe iz razloga što je utvrdio da ista kritičnog dana nije bila na gradilištu (na gradilištu je bio poslovođa J. M.), zbog čega nije niti mogla sudjelovati u kontroli postavljanja sporne skele, već je u kontroli sudjelovao pravomoćno osuđeni J. M., zbog čega smatra da nije dokazano da bi optužena S. A. B. počinila kazneno djelo za koje se tereti.

Navedene razloge suda prvog stupnja državni odvjetnik pobija s tvrdnjom da je optužena S. A. B. imala dovoljno vremena, mogućnosti i prilike upozoriti poslovođu na dužnost da se radnicima koji rade na skeli osigura sigurno obavljanje građevinskih radova, sukladno pravilima zaštite na radu, pa kako to nije učinila, očito je prešutno pristala da se radovi izvode na inkriminirani način.

U svezi citiranih žalbenih navoda, žalitelju valja ukazati da ničim nije argumentirao žalbenu tvrdnju da je optužena S. A. B. imala dovoljno vremena, mogućnosti i prilike upozoriti poslovođu na dužnost da se radnicima koji rade na skeli osigura sigurno obavljanje građevinskih radova, a što je propustila učiniti, čime bi prešutno pristala da se radovi izvode na inkriminirani način, kojom žalbenom tvrdnjom se sugerira da je optužena S. A. B. bila svjesna da se na inkriminirani način obavljaju predmetni radovi, te da je prešutno dozvolila da se na taj način obavljaju, lakomisleno smatrajući da se ništa neće dogoditi.

Stoga je slijedom svega navedenog valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno provesti već provedene dokaze, prema potrebi i druge dokaze, te će na temelju tako provedenog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice za koje se optuženici terete, prije svega obvezu optužene S. A. B. da osigura da se radovi na predmetnoj skeli obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu kao i lakomisleno (svjesni nehaj) kršenje te obveze inkriminiranim radnjama, tj. odobravanjem da se uporabi radna skela za rad na visini kojoj nije osigurana odgovarajuća stabilnost i neosiguravanjem postavljanja protuklizne zaštite ispod nosivih dijelova skele, te će na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti odgovarajući kazneni zakon te će donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku koju će valjano obrazložiti, pazivši da kod toga ne ponovi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona na koje je ukazano ovim rješenjem.

Stoga je slijedom navedenog temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08-19 riješeno kao u izreci rješenja.

U Varaždinu 4. veljače 2020.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke v. r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Upraviteljica sudske pisarnice

Mirjana Badanjak