I Kž-865/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 865/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. B., zbog kaznenih djela iz čl. 347. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženice podnesene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. rujna 2002. godine broj K-us-9/02, u sjednici održanoj 18. veljače 2004. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. N. B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 19. rujna 2002. godine broj K-us-9/02 proglasio je krivom opt. N. B., zbog dva kaznena djela protiv službene dužnosti, primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ i na temelju istog zakonskog propisa za svako od ovih djela utvrdio joj kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci, i uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, u koju joj je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 17. lipnja 1996. godine do 27. lipnja 1996. godine.

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ optuženici je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvana referenta za prekršaje u trajanju od četiri godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku ZKP), optuženica je oslobođena dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. toč. 1. i 6. ZKP kao i nagrade i plaćanja nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

I Kž 865/02-3

Na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP protiv optuženice odbijena je optužba da bi počinila kazneno djelo protiv javnog reda, oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenog spisa označeno i kažnjivo po čl. 324. st. 1. KZ.

Protiv te presude žali se optuženica po branitelju B. V., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicu oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 31. prosinca 2002. godine broj KŽ-DO-1695/02, predložio je da se žalba optuženice odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženica parafrazira zakonsku odredbu čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP ne navodeći u čemu bi se ona zapravo sastojala, a žalbeni razlozi govore da se optuženica žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pak pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti pa stoga nije osnovana žalba optuženice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, žalba ustrajava na tvrdnji da iskaz svjedokinje R. nije dostatan da se na njemu temelji osuđujuća odluka budući je iskazivala da ju je zvalo više različitih ženskih osoba zvanih G. čiji identitet da nikada nije utvrđen.

Protivno žalbenim navodima svjedok Z. R. je iskazala da ju je zvala, nekoliko puta, ista ženska osoba predstavljajući se kao G. i koja je tražila novac, govoreći o prekršajnom postupku (list 897 spisa), te joj dala svoj telefonski broj za koji je kasnije utvrđeno da je taj broj imao telefon u stanu koji je koristila optuženica. Svega jedanput nazvala je druga ženska osoba govoreći da tzv. G. neće biti dva tjedna i da nikome ništa ne priča pa stoga nije bilo sumnje da se kao G. javljala ista osoba cijelo vrijeme, a čiji identitet sud utvrđuje na temelju telefonskog broja i činjenice da je zahtjev za pokretanje prekršajnog podnesen od strane financijske policije za Primorsko-goransku županiju od 18. travnja 1996. godine Klasa 470- 06/95-07/53 protiv pravne osobe M. d.d. iz R., i odgovorne osobe Z. R., direktorice poduzeća, zbog počinjenja prekršaja iz čl. 97. st. 1. toč. 8. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom, nađen u stanu optuženice.

Kada se sve navedeno poveže, uzimajući u obzir da su zvanja uslijedila neposredno nakon podnošenja prekršajne prijave, opravdano prvostupanjski sud zaključuje da je upravo

I Kž 865/02-3

optuženica bila ta koja je zahtijevala od Z. R. novčani iznos da prekršajni zahtjev ne evidentira i ne proslijedi ga u rad komisiji za devizne prekršaje.

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. optuženica nastoji obezvrijediti iskaz svjedoka M. kao problematičnog svjedoka, iako optuženica i sama u obrani priznaje počinjenje djela. Navodi da je M. predala prekršajnu prijavu, a on njoj novac, za koji je utvrđeno da je bio obilježen i koji je i pronađen kod optuženice. S obzirom da svjedok M. na identičan način opisuje događaj nije jasno zbog čega žalba iskaz nalazi neuvjerljivim, a koji je potvrđen i ostalim provedenim dokazima na koje se poziva pobijana presuda.

Iz navedenih razloga činjenično stanje nije pogrešno, a ni nepotpuno utvrđeno, a s tim u vezi nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona, jer tako utvrđeno činjenično stanje nije omogućavalo drukčiju pravnu kvalifikaciju, a time ni primjenu nekih drugih pravnih propisa na koje pledira žalbe optuženice.

Žalba zbog odluke o kazni se ne obrazlaže, a razmatrajući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, adekvatno ih ocijenio, optuženici utvrdio, te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora za koju i ovaj sud nalazi da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Izrečena sigurnosna mjera je pravilna i zakonita.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2004. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.