Rev-811/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 811/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz O., zastupanog po punomoćnici J. B., odvjetnici iz O., protiv tuženika M. R. iz O., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku iz O., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 13. prosinca 2001. godine, broj Gž-2972/00-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 14. rujna 2000. godine, broj P-1964/94-45, u sjednici održanoj dana 16. studenog 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženiku naloži da tužitelju na ime povrata uloženih sredstava u adaptaciju lokala u O., isplati iznos od 19.000 ondašnjih DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju NBH, na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, te da mu na ime povrata pozajmice isplati iznos od daljnjih 42.111,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. ožujka 1994. godine do isplate.

Tužitelj je odbijen i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Istom je odlukom tužitelju naloženo platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.769,30 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim je iznosom parničnog troška tuženik odbijen.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se one preinače tako što bi se tužbenom zahtjevu udovoljilo.

Protivna stanka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja sa stanjem spisa, zbog čega se nižestupanjska presuda u svemu može ispitati.

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen.

Naime, nije prijeporno da je tuženik sa bivšom općinom Osijek, dana … godine zaključio Ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da je izvjesno vrijeme tužitelj, a zbog spriječenosti tuženika radio u ovom poslovnom prostoru po njihovom međusobnom dogovoru unutar kojeg je bio ovlašten i dizati i ulagati novčana sredstva sa žiro računa radnje i brinuti se o poslovanju.

Prijeporno je, da li je tužitelj u ovaj poslovni prostor uložio svojih 19.000 tadašnjih DEM u opremanje, te da li je pozajmio tuženiku iznos od 42.111,00 kn za nabavku robe.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je do prestanka poslovnog odnosa između tužitelja i tuženika došlo istom onda, kada je tuženik saznao da je tužitelj zatražio prijenos zakupnog odnosa s imena tuženika na ime svoje sestre i ujedno od općine Osijek zatražio isplatu iznosa od tadašnjih 19.000 DEM s osnova ulaganja u taj poslovni prostor, a potpisavši na svom zahtjevu upućenom općini

Osijek, tuženika njegovim imenom i prezimenom,

- da tuženik nije trošio osobna sredstva u adaptaciju poslovnog prostora, već je novac tuženiku za adaptaciju dao njegov otac i to u dva navrata po 4.500 tadašnjih DEM, tj. ukupno 9.000 DEM,

- da je adaptacija lokala, a uzimajući u obzir sve one radove za koje je tužitelj tvrdio da ih je izvršio, koštala ukupno 7.373,13 tadašnjih DEM prema cijenama kada su radovi vršeni, a to je tijekom 1992. godine,

- da tužitelj nikakav novčani iznos nije pozajmio tuženiku, a niti je nakon prestanka rada tužitelja zbog raskida poslovnog odnosa s tuženikom, u predmetnom poslovnom prostoru ostalo bilo kakve robe za prodaju, za čiju bi nabavu tužitelj trošio svoja novčana sredstva.

Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik ne duguje tužitelju utužene iznose. Utoliko je i pravilno primijenjena odredba iz čl. 223. i čl. 557. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOO), kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen. Naime, s obzirom na nađena utvrđenja nižestupanjskih sudova, tužitelj na utužene iznose nema pravo niti s osnova poslovodstva bez naloga, jer nije utvrđeno da bi on za tuženika o svom trošku nešto činio, a niti s osnova zajma, budući da nije ništa pozajmio tuženiku.

Tužitelj na drugi način tumači utvrđene činjenice u postupku, ne bi li time doveo u sumnju zaključke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Utoliko valja odgovoriti, da kraj utvrđenja da je otac tuženiku dao novac za adaptaciju predmetnog lokala, tada proizlazi da između tužitelja i oca tuženika nije niti mogao nastati obveznopravni odnos, već naprotiv, on je postojao između tuženika i njegova oca, a to onda nema utjecaja na odluku glede zahtjeva tužitelja prema tuženiku, osim u kontekstu pravilno cijenjenog utvrđenja da tužitelj na adaptaciju nije trošio svoja sredstva, već tuženik.

Postojanje pak uplatnica za robu koju je neprijeporno tužitelj nabavljao po dogovoru s tuženikom i u kojima tužitelj vidi dokaze o pozajmljivanju novčanih iznosa tuženiku, ne mogu same po sebi biti dokaz postojanja tražbine tužitelja s osnove pozajmica tuženiku, a ovo stoga što je utvrđeno da nikakvog odnosa zajma između stranaka nije bilo. Nabava robe, njezino plaćanje, podizanje i uplata utrška bilo je pak rezultat redovitog poslovanja o kojem se tužitelj brinuo i na koje je radnje bio ovlašten kroz svo vrijeme rada u poslovnom prostoru, po dogovoru s tuženikom, pa utoliko i raspolaganje ostvarenim prihodima od poslovanja i njihovim trošenjem za svrhe tog poslovanja.

Valjalo je zato u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. studenog 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.