Rev-2173/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2173/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.S. iz S., … , kojeg zastupa punomoćnik L.N. - U., odvjetnica iz S., protiv tuženice H. e.Z. - DP E.S., … , radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 29. ožujka 1995. godine broj Gž-1321/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 12. rujna 1994. godine broj P-760/94, u sjednici održanoj dana 17. ožujka 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je tuženica obvezana platiti tužitelju 37.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate i naknaditi mu parnični trošak od 7.000,00 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.000,00 kn odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev, ili da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru tužitelj je predložio da se revizija odbije kao neosnovana, osporivši njene navode. O izjavljenoj reviziji nije se izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

O ostalim bitnim povredama revizijski sud vodi računa samo onda kada revident na njih ukazuje, pa kako navodi revizije ni opisno ne upućuju na postojanje neke od bitnih povreda postupka, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident neosnovano prigovara da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti nastalog zbog posljedica povređivanja na radu.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj kao djelatnik tuženice povrijeđen na radu 1979. godine padom s električnog stupa, zadobivši prijelom ključne kosti uz gubitak svijesti,

- da je tužitelj ostvario pravo na naknadu materijalne štete nastale zbog razlike između naknade koju je primao za vrijeme bolovanja i plaće koju bi primao da je za to vrijeme radio,

- da je rješenjem SIZ MIORH - Područne službe u S. tužitelju priznato pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugom odgovarajućem poslu, a rješenjem od 12. kolovoza 1988. godine utvrđeno pravo na zaposlenje na poslovima i radnim zadacima montera III,

- da su posttraumatske tegobe u vidu glavobolje, smetnje sna i razdražljivosti koje su utvrđene 1987. godine predstavljale invalidnost od 20%,

- da je pogoršanje zdravlja tužitelja nastupilo 1991. godine, a zbog tog pogoršanja invalidnost tužitelja sada iznosi 50%, odnosno da pogoršanje u odnosu na ranije utvrđenu invalidnost iznosi 30%.

Osnovano revident prigovara da je zastarjelo potraživanje tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog smanjenja životne aktivnosti od 20%.

Naime, taj postotak invalidnosti utvrđen je tužitelju rješenjem SIZ MIORH - Područne službe S.. Svoje pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugom odgovarajućem poslu prema rješenju od 9. travnja 1986. godine, te pravo na zaposlenje na poslovima i radnim zadacima montera III počev od 12. kolovoza 1988. godine, tužitelj je i ostvario, jer je radio do pogoršanja svog zdravstvenog stanja. To znači da je njegovo liječenje tada bilo završeno i stabiliziralo se zdravstveno stanje, pa je trogodišnji zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 91/96 - dalje ZOO) svakako istekao do podnošenja tužbe sa zahtjevom za naknadu štete dana 24. ožujka 1993. godine.

Ocijenivši posljedice povređivanja, koje se, pored prvobitnih tegoba u vidu glavobolje, smetnje sna i razdražljivosti, sastoje i u nestabilnosti (nesigurnost pri stajanju, zanošenje u lijevo pri ispitivanju održavanja ravnoteže), te znakovima atrofije mozga, a u svezi sa dobi tužitelja (rođen 1939. godine), te okolnošću da je umirovljen, sudovi su za 50% smanjenja životne aktivnosti dosudili tužitelju pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 37.000,00 kn.

Po mišljenju ovog suda, sve okolnosti slučaja ocijenjene u smislu čl. 200. ZOO opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za štetu koju tužitelj trpi zbog smanjenja životne aktivnosti od preostalih 30% uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja, a dosuđenjem iznosa od 37.000,00 kn za taj postotak smanjenja životne aktivnosti nije suđeno na štetu tuženika.

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev do tog iznosa prihvaćen. Pravilno je odgovoreno na prigovor tuženika koji se odnosi na naknadu za tjelesno oštećenje, jer u postupku nije dokazano da je tužitelj to pravo ostvario.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tuženice odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. ožujka 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.