I Kž-1009/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1009/06-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Zmajevića, Damira Kosa, Melite Božičević-Grbić i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Š. i J. G. zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. studenog 2005., broj K-19/00, u sjednici održanoj dana 26. ožujka 2008., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu temeljem čl. 354. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje: ZKP), oslobodio je optužbe B. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ i opt. J. G. zbog kaznenog djela iz čl. 90. i čl. 90. u vezi čl. 33. KZ-a. Temeljem čl. 463. st. 1. ZKP-a od opt. J. G. oduzet je pištolj marke „Llama“, 9 mm-para, tvor. broj … i jedan spremnik za streljivo, a temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženici su po svojim braniteljima podnijeli odgovore na žalbu državnog odvjetnika, i to opt. B. Š. po branitelju D. R., odvjetniku iz Z., a opt. J. G., po branitelju V. V., odvjetniku iz Z., u kojim predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

I Kž 1009/06-3

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pisanom mišljenju od 15. prosinca 2006., broj KŽ-DO-2136/06 predložilo da se žalba državnog odvjetnika prihvati a prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Kod istog mišljenja ostao je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Drago Marincel, koji je nazočio sjednici vijeća.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Opravdano ističe u žalbi državni odvjetnik kako je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešne zaključke, utvrdivši da u postupanju optuženika postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta nužne obrane.

Sud prvog stupnja je nakon provedenog dokaznog postupka, tijekom kojega su ispitani svjedoci Z. B., S. V., M. G., G. K. i K. M., provedena brojna i složena sudsko medicinska i balistička vještačenja, rekonstrukcija događaja, pročitana brojna dokumentacija, te su ispitani optuženici, oba optuženika oslobodio optužbe utvrđujući da su oni postupali u nužnoj obrani na način da je opt. J. G. pucao u Z. B. otklanjajući od sebe izravno predstojeći protupravni napad, a opt. B. Š. je pucao u Z. B., otklanjajući istodobni protupravni napad koji je bio usmjeren na opt. J. G..

Sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su braća B. u spornom događaju bili napadači koji su prije toga po gradu tražili optuženike, i to naoružani puškom, s ciljem da se s njima obračunaju, a u vezi prethodnog verbalnog sukoba koji se odigrao u lokalu „A.“ između ošt. Z. B. i optuženika. Sud utvrđuje da su optuženici od trenutka kada se dogodio navedeni verbalni sukob bili u bijegu i da su bili u strahu za svoj život jer su znali da je opt. Z. B. alkoholiziran i u tom stanju opasan, a da je njegov brat Z. kao višestruko osuđivana osoba također opasan. Sud zaključuje da se optuženici tijekom bijega i zbog straha za svoj život naoružavaju, a zatim bježe u teniski centar očekujući da ih oštećenici tu neće naći jer oni tu prije nisu imali običaj zalaziti. Kada ih oštećenici tu ipak pronalaze, optuženici, ne imajući drugog rješenja, izlaze iz lokala teniskog centra i tu postupajući u nužnoj obrani u oružanom sukobu odbijaju od sebe i drugoga istodobni protupravni napad.

Međutim, s pravom državni odvjetnik tvrdi da izvedeni dokazi i činjenice koje iz njih proizlaze ne upućuju na zaključke koje je izveo sud prvog stupnja.

U pogledu sukoba u lokalu „A.“, s pravom državni odvjetnik ukazuje da sud prvog stupnja nije utvrdio zbog čega je do njega došlo niti kakav je bio intenzitet sukoba. Tako sud prvog stupnja u nedostatku konkretnih dokaza zaključuje da motiv sukoba nije moguće utvrditi, ali se moralo raditi o ozbiljnom konfliktu jer ošt. Z. B. uslijed toga postaje agresivan i tu agresiju jakog intenziteta fokusira isključivo na optuženike, telefonom zove brata, naoružava se i uporno po gradu s bratom traži optuženike.

Dakle, sud prvog stupnja prije analize ostalih okolnosti, te završnog događaja pred teniskim centrom, polazi od toga da su isključivo oštećenici ti koji žele sukob, dok se optuženici u strahu povlače i nastoje se spasiti bijegom.

I Kž 1009/06-3

Međutim, o ovoj fazi sukoba detaljnije ne govore niti optuženici, niti ispitani svjedoci. Optuženik B. Š. tvrdi da su oni otišli iz lokala kada su vidjeli da Z. B. s kojim su već imali problema bez nekog povoda zove svog brata, a opt. J. G. tvrdi da je sve bilo u redu dok Z. B. nije postao agresivniji. Naknadno razmišljajući smatra da je to možda bilo zbog toga jer je Z. B. trebao krenuti na izdržavanje kazne. Dakle, niti jedan optuženik ne obrazlaže konkretno u čemu se sastojao sukob sa ošt. Z. B. i kakvog je bio karaktera, već vrlo uopćeno prelaze preko tog detalja, iako se radi o važnoj okolnosti.

Svjedok S. V. navodi da je bio u tom društvu ali je do njegovog odlaska sve bilo u redu, a kada su optuženici došli kod njega u teniski centra rekli su mu da su se posvađali sa braćom B..

Gotovo identično iskazuje i svjedok G. M. kod kojega prvo odlaze optuženici. Rekli su mu da su se posvađali sa braćom B., da ih je Z. napadao, ali ništa konkretno nisu više rekli.

Iz iskaza ošt. B. Z. i G. K. proizlazi da je njima Z. B. kritične noći govorio da ga napadaju, da mu prijete da će ga ubiti, i da mu prijete oružjem.

Prema tome, niti iz ovih dokaza, niti iz okolnosti koje su uslijedile nakon verbalnog sukoba, ne može se za sada decidirano ustvrditi da je inicijator sukoba bio upravo Z. B. i da je on sa bratom bio taj koji napada optuženike i prijeti im smrću, a da su oni u strahu i zbog toga bježe.

Za sada se ukazuje preuranjen zaključak da su oba optuženika zbog verbalnog sukoba jednostavno pobjegla od alkoholiziranog Z. B. samo zato jer je on opasan. Ostaje nerazjašnjeno, jer na te okolnosti optuženici nisu detaljnije ispitani, kako je uopće došlo do verbalnog sukoba, kakve im je prijetnje oštećenik Z. B. upućivao da su se oni zbog toga osjećali toliko ugroženima da su otišli kući po oružje.

Jednako tako, nije raščišćeno zbog čega se ošt. Z. B. toliko uzbudio da je otišao kući po pušku i pri tome je, prema iskazima svjedoka G. K. i Z. B. govorio da ga napadaju, da će

ća iskaz svjedokinje G.

ga ubiti, i da mu prijete oružjem. Sud prvog stupnja navodi da prihva

K., ali u daljnjem dijelu obrazloženja presude ovu okolnost, o tome da je oštećenik Z. B. bio u strahu da će ga netko ubiti, ne komentira.

Ova sporna okolnost je povezana sa slijedećom dvojbenom okolnošću koju sud prvog stupnja također nije ocijenio, iako je izuzetno značajna, a koja se žalbom državnog odvjetnika apostrofira.

Radi se o tome da navedeni svjedoci G. K., čiji je iskaz sud kao vjerodostojan izrijekom prihvatio, te oštećenik Z. B., navode da su kritične noći ispred njihove kuće, prije spornog događaja pred teniskim centrom, vidjeli crni automobil marke BMW u kojem su bili optuženici. Svjedokinja K. je navela kako je opt. B. Š. u ruci imao pištolj kojim je ciljao prema prozoru sobe koju je koristi ošt. Z. B..

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da sud nije mogao ovu okolnost naprosto zanemariti jer je ona itekako bitna. Naime, ukoliko bi se dokazalo da su optuženici prije

I Kž 1009/06-3

kritičnog događaja pred teniskim centrom, naoružani išli automobilom do kuće oštećenika, tada bi teza suda prvog stupnja o postupanju u nužnoj obrani bila neprihvatljiva. U tom slučaju bi se, naime, radilo o pristajanju optuženika na međusobni obračun, pa se u takvim okolnostima oni ne mogu pozivati na nužnu obranu. Ako optuženici, nakon prvotnog sukoba u gostionici, odlaze kući po oružje, te automobilom dolaze pred kuću oštećenika, iako znaju da se radi o opasnim osobama, tada su takovim ponašanjem nedvojbeno manifestirali želju da se međusobno obračunaju sa oštećenicima. U tom bi slučaju i njihovo ponašanje bilo protupravno i stoga ne bi imali pravo na kazneno pravnu zaštitu pozivanjem na nužnu obranu.

Nadalje, navodi žalbe su sa uspjehom doveli u ozbiljnu sumnju i zaključke suda prvog stupnja koji se odnose na događaj ispred teniskog centra.

Naime, ovaj sud drugog stupnja nalazi da su, barem za sada, dvojbeni zaključci da je opt. J. G., pucanjem iz neposredne blizine u trbuh nenaoružanog Z. B., od sebe odbijao protupravni napad, te je bio u nužnoj obrani. S pravom državni odvjetnik tvrdi da je upitno je li takova obrana bila prijeko potrebna, sve da je ošt. Z. B. i bio napadač s obzirom da je on goloruk, a opt. G. naoružan, odnosno ne bi li se onda bar radilo o prekoračenju nužne obrane.

Jednako tako, osnovano žalitelj ukazuje na to da sud prvog stupnja nije dao uvjerljive razloge o tome da su optuženici u vatrenom obračunu ispred teniskog centra postupali u nužnoj obrani, kraj činjenice da su obojica naoružani izašli ispred lokala kada su vidjeli oštećenike kako dolaze s puškom, zatim da je opt. J. G. istrčao i zaobišao oštećenike stavljajući ih na taj način u položaj između dvije vatre. Takvo ponašanje, bez obzira na tvrdnje optuženika da im je to bio jedini izlaz, i da ih je iz lokala naprosto izgurao domar S.

V. koji se brinuo za imovinu centra, bi također upućivalo na spremnost optuženika da se obračunaju sa oštećenicima, a u kom slučaju je pravo na nužnu obranu isključeno. Doduše, napadnuta osoba ima pravo i na tzv. ofenzivnu obranu kojom jedino može odbiti istodobni protupravni napad, ili napad koji neposredno predstoji, ali u konkretnoj situaciji još uvijek nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno jesu li optuženici na prijeko potreban način od sebe i drugoga odbijali protupravni napad oštećenika, ili su prihvatili obračun. Kako sve ove okolnosti sud prvog stupnja nije rasvijetlio za sada se činjenično stanje ukazuje pogrešno utvrđeno, zbog čega je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno izvesti sve do sada provedene dokaze, pa će nakon provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, povezujući ih sa obranom optuženika i nakon toga donijeti novu presudu, u kojoj će posebnu pažnju obratiti na sporne okolnosti na koje je ukazano ovom odlukom.

Potrebno je sa više pažnje i kritičnosti ispitati optuženike, i u ovoj rješidbi navedene svjedoke, i to o karakteru sukoba u bifeu „A.“, o navodnom dolasku optuženika ispred kuće oštećenika u crnom BMW-u i o tome jesu li optuženici prilikom izlaska iz lokala teniskog centra postupali na prijeko potreban način jer uistinu drugog rješenja nisu imali, ili su time prihvatili oružani obračun.

I Kž 1009/06-3

Tek kada izvede sve ove dokaze i rasvijetli još uvijek navedene sporne okolnosti, sud prvog stupnja moći će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

Iz svih naprijed navedenih razloga, temeljem čl. 388. st. 1. ZKP-a, riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. ožujka 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.