Us-4839/2004-6 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-4839/2004-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Jenjić kao predsjednice vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Lidije Rostaš Beroš kao članica vijeća, te više sudske savjetnice Blanše Turić kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja D. T. d.o.o. iz S., kojeg zastupa S. B. odvjetnica iz S., protiv rješenja tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/04-

01/47, ur. broj: 513-04/04-03, od 30. travnja 2004., radi naplate javnih davanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2008.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Tuženo je tijelo osporenim rješenjem odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Carinarnice S., klasa: UP/I-415-01/03-01/72, ur. broj: 513-02-5198/005-04-2 od 12. siječnja 2004. godine kojim je tužitelj obvezan na plaćanje javnih davanja u iznosu od 1,609.148,56 kn.

U tužbi protiv osporenog rješenja tužitelj ponavlja žalbene razloge i u bitnom navodi da je po skraćenoj deklaraciji 2. rujna 2003. godine prijavio Carinskoj ispostavi S. l. Carinarnice S. smrznutu ribu u količini od 1.569.024,00 kg koji dokument je sastavljen u trenutku prispijeća broda kojim je roba dovezena a prije početka istovara robe. U tom dokumentu prijavljen je i privremeni smještaj robe u skladište „M.“. Prilikom istovara koji je trajao do 5. rujna 2003. godine utvrđen je manjak robe od 42.408 kg radi čega je podnesen zahtjev za ispravak podataka koji je i prihvaćen i temeljem kojeg je 13. listopada 2003. godine sačinjen zapisnik o naknadnoj provjeri deklaracije, robe i evidencija u poslovnim knjigama. U tom zapisniku, navodi tužitelj, je konstatirano da je uvezena roba uskladištena na tri lokacije te se njime prihvaća ispravljanje skraćene deklaracije i potvrđuje jedinstvena carinska deklaracija za unutarnju proizvodnju od 10. rujna 2003. godine.

Tužitelj navodi kako se u postupku unutarnje proizvodnje živa riba hrani predmetnom ribom koja je svakodnevno bila pod carinskim nadzorom budući da roba kamionima – hladnjačama prolazi kroz portu slobodne zone u kojoj postoji stalni nadzor carinarnice. Navodi dalje da cjelokupna količina robe nije bila smještena u skladište „M.“ zbog nedostatka prostora a to je utvrđeno 5. rujna 2003. godine kada je završen iskrcaj robe, a budući da je bio petak nije bilo mogućnosti da se o tome izvijesti carinarnicu.

Tužitelj ne poriče da je izvršen fizički premještaj dijela robe ali sa ciljem spašavanja robe – smrznute ribe, u trenutku kada se o tome nije mogla obavijestiti carinarnica te ističe kako je već sljedećeg dana, 6. rujna 2003. godine, u tijeku premještanja robe u druga skladišta došla carinska kontrola i upoznala se s tom činjenicom te ničim nije spriječila i zaustavila premještanje robe. Zbog navedenog tužitelj smatra da nije bilo potrebno ponovo o toj činjenici izvijestiti carinarnicu u prvi naredni radni dan.

Tužitelj poriče da bi navedeni premještaj robe predstavljao pokušaj nezakonitog izuzimanja robe ispod carinskog nadzora te stoga smatra da nije bilo razloga za postupanje upravnih tijela i donošenje osporenog rješenja.

Predlaže stoga Sudu da uvaži tužbu i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže Sudu da tužbu odbije.

Tužba nije osnovana.

Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud nalazi da je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv uvodno citiranog rješenja upravnog tijela prvog stupnja kojim je tužitelj obvezan na plaćanje javnih davanja u iznosu od 1,609.148,56 kn obračunatih na ime carine, poreza na dodanu vrijednost, te kamata, za 684.480 kg smrznute srdele, carinske vrijednosti 514.044,48 € odnosno 3,839.980,00 kn prijavljene po skraćenoj deklaraciji broj 51020/440/5749 od 2. rujna 2003. godine Carinske ispostave S. l. Carinarnice S.

Naime, kao što to proizlazi iz spisa predmeta dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu tužitelj je u skraćenoj deklaraciji broj 51020/440/5749 od 2. rujna 2003. godine prijavio smrznutu ribu radi unutarnje proizvodnje, bruto težine 1.569.024,00 kg za koju je Carinska ispostava S. l. odobrila smještaj u skladište – hladnjaču „M.“ d.d. u S..

Tužitelj je, što nije niti sporno u ovoj upravnoj stvari, samo dio predmetne smjestio u skladište „M.“, a dio robe od 684.480,00 kg smjestio je u hladnjaču „R. t.“ B. (88.320,00 kg), te u hladnjaču tvrtke „A. Z.“ u Z. (596.160,00 kg).

Kako tužitelj nije imao odobrenje da robu koja je trebala biti smještena u skladištu „M.“ pod carinskim nadzorom, premjesti u druga dva skladišta i time istu izuzme ispod carinskog nadzora, pravilno je ocijenjeno u provedenom postupku da su se stekli uvjeti za primjenu članka 206. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj 78/99 – 47/03) prema kojemu, pored ostalog, utvrđeni carinski dug nastaje nezakonitim izuzimanjem robe ispod carinskog nadzora.

Tužitelj niti u tužbi a niti u tijeku postupka nije osporio činjenicu da je dio uvezene robe smjestio u skladište u B. i Z. bez odobrenja carinarnice, odnosno da o toj činjenici nije naknadno obavijestio carinarnicu, obrazlažući takav postupak hitnošću odnosno radi prirode robe.

Prema odredbi članka 58. Carinskog zakona, roba se može istovariti ili pretovariti iz prijevoznog sredstva samo po odobrenju carinarnice i to na mjesta koja su za to određena i odobrena. U slučaju izravne opasnosti koja iziskuje da se roba ili dio robe odmah istovari odobrenje carinarnice nije potrebno, ali se o takvom slučaju carinarnica mora odmah izvijestiti. Prema odredbi članka 62. Carinskog zakona, roba podnesena carinarnici ima status robe u privremenom smještaju sve dok joj se ne odredi carinsko dopušteno postupanje ili uporaba. Takva roba, prema članku 63. stavku 1. istog Zakona, smije se skladištiti samo na mjestima i pod uvjetima koje je odobrila carinarnica.

U provedenom postupku nesporno je utvrđeno da je tužitelj dio robe smjestio u skladište za koje nije imao odobrenje carinarnice a niti je o istom carinarnicu izvijestio što ne osporava niti sam tužitelj u tužbi iz čega su upravna tijela izvela pravilan zaključak da je roba bez odobrenja izuzeta ispod carinskog nadzora, slijedom čega je nastao uvozni carinski dug, kako je to pobliže navedeno u prvostupanjskom rješenju.

Radi navedenog Sud prihvaća stajalište tuženog tijela izloženo u obrazloženju osporenog rješenja i nalazi da tim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Prigovori tužitelja izneseni u tužbi nisu osnovani niti odlučni te stoga nisu doveli u sumnju zakonitost osporenog rješenja.

Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92, 77/92) tužbu kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu 7. veljače 2008.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić v.r.

Jasminka Jenjić v.r.