Rev-3664/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3664/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Borisa Guttmanna, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.J. iz S., koga zastupa I.R., odvjetnik u S., protiv tuženika Ž. M. d.o.o. S., koga zastupa punomoćnik S.Č., dipl. pravnik, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 20. svibnja 1994. godine br. Gž-569/94-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 9. ožujka 1994. godine br. P-1490/93, u sjednici održanoj dana 12. ožujka 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime nastale štete isplati iznos od 22.000,00 kn sa odgovarajućom zakonskom zateznom kamatom i parnični trošak u iznosu od 3.300,00 kn, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenog iznosa odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi da su sudovi pogrešno ocijenili da je tuženik odgovoran za tjelesno stradanje tužitelja na radu, jer da iz utvrđenja Inspekcije rada (l. 6) jasno proizlazi da je tužitelj sam skrivio stradane na radu, da nije bilo ni mjesta ni uvjeta za primjenu odredbe čl. 173. i 174. ZOO i da je tuženika s obzirom na spomenuta utvrđenja Inspekcije rada trebalo temeljem čl. 177. st. 2. ZOO osloboditi od odgovornosti za nastalu štetu.

Tuženik nije u pravu. Naprotiv, upravo prema nalazu Inspekcije rada od 30. rujna 1993. godine proizlazi da je uzrok ozljede tužitelja neispravnost energetskih instalacija i uređaja za sprovođenje plina. Naime, nekontrolirani istek plina je posljedica starosti crijeva i činjenice da je crijevo za pištoj bilo pričvršćeno običnom žicom, umjesto da je stegnuće bilo izvršeno obujmicama, pa je prinošenjem plamena, radi izvršenja određene radnje i došlo do eksplozije u kojoj je tužitelj tjelesno nastradao. Dakle, radi se o neispravnom sredstvu rada, o čijoj ispravnosti i sigurnosti odgovara tuženik kao poslodavac, pa kako je pored toga u postupku utvrđeno da je tužitelj u tom trenutku koristio i odgovarajuća osobna zaštitna sredstva, tada je i ocjena sudova o odgovornosti tuženika za nastalu štetu i po mišljenju ovog suda pravilna, ali temeljem odredbe čl. 6. Zakona o zaštiti na radu, što pak drugačije viđenje događaja i drugačije tumačenje nalaza Inspekcije rada o strane tuženoga ne dovodi u pitanje. I konačno treba istaći da tužitelj pogrešno tumači značenje rješenja Inspekcije rada kojim je upravo tužitelju kao djelatniku tuženika naloženo da taj nedostatak uslijed kojeg je došlo do eksplozije, kao stručna osoba otkloni.

Visina nastale štete nije osporena, a imajući u vidu lokaciju i stupanj zadobivenih ozljeda, njihovo trajanje i posljedice (tužitelj je oglušio za 63%) sudovi su tužitelju na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti i pretrpljene fizičke bolove dosudili primjerene novčane naknade (čl. 200. ZPP).

S obzirom na istaknute razloge trebalo je reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 12. ožujka 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.