Rev-3682/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3682/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.Lj. pok. A. iz B. kbr. ..., G., zastupanog po punomoćniku O.S., odvjetniku iz P., protiv tuženika RO "I. " P., zastupan po punomoćniku Z.M., odvjetniku iz L., radi naknade štete i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 7. veljače 1994. broj Gž-121/94-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu od 15. prosinca 1992. broj P-28/91- 21, u sjednici održanoj 5. ožujka 1998.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Pazinu od 15. prosinca 1992. broj P-28/91-22 suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi:

" 1. Tuženik "I. " P. dužan je isplatiti tužitelju iznos od 180.000 HRD sa pripadajućim kamatama koje se plaćaju u visini eskontne stope uvećanoj za 20% od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju na ime materijalne štete zbog gubitka u obradi zemlje iznos od 20.000 HRD sa pripadajućim kamatam od dana nastanka štete pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti ili za iznos od 137.500 HRD.

III. Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u cijelosti u iznosu od 92.500 HRD, a sve u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Puli od 7. veljače 1994. broj Gž-121/94-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u cijelosti potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-28/91-21 od dana 15. prosinca 1992. godine.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijanog prava i predložio da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 -dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a premda se revizija izjavljuje i zbog bitne povrede ne navodi se određeno o kojoj bi se bitnoj povredi radilo.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj ozlijeđen na radu 28.12.1988., kada se kretao uz rub rampe i pao sa visne od 80 cm na tlo i ozlijedio nogu.

Utvrđeno je nadalje da je rampa odgovarala uvjetima zaštite na radu (širnina, visina, nagib), a nije trebala imati zaštitini odbojnik, da je izrađena od betona, hrapavost zadovoljavajuća, a nije bila skliska, da je postojala dovoljno hrapava površina od zida prema čeličnoj traci od preko 150 cm što zadovoljava propis zaštitne na radu.

U kritično vrijeme tužitelj se kretao po rampi u namjeri da zatvori vrata a kretao se uz rub rampe, bio umoran i išao užurbano, te se poskliznuo. Sud je utvrdio da je tužitelj postupao u kritičnom slučaju sa grubom nepažnjom, jer je, iako je imao više od 1,50 m širine prostora kojim se trebao kretati, a i sam znao da je rub kutnog željeza klizav, ipak kretao tim rubom.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tuženika oslobađa svaka krivnja radnika, bez obzira na njen stupanj, dakle, ne samo namjera ili gruba nepažnja - već i obična nepažnja.

Naime, tužena odgovara u ovom slučaju temeljem odredbe čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86) na temelju objektivne odgovornosti, a oslobađa se odgovornosti samo u slučaju da je štetni događaj nastupio uslijed više sile, radnje i djelovanja treće osobe i krivnje radnika.

Kako u ovom slučaju postoji razlog zbog kojeg je tužena oslobođena odgovornosti (gruba nepažnja tužitelja) tužena nije odgovorna za štetu tužitelju.

Nije u pravu tužitelj kada u reviziji ističe da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Iz navedenih razloga reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 5. ožujka 1998.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.