Gž-97/2017-3 · Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-97/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te sudca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Krešimira Biljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. G. iz O., …, OIB: ., zastupan po punomoćniku T. J., odvjetniku iz O., protiv tuženika E. R. iz D., …, OIB: . i N. V. iz D., …, OIB: ., oboje zastupani po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz S., radi utvrđenja i brisanja upisa, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj: Pst-910/2014. od 11. studenoga 2016., na sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj: Pst-910/2014. od 11. studenoga 2016. potvrđuju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu Pst-910/2014. od 11. studenoga 2016. odbijen je tužbeni zahtjev kojim da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji kojim je izvršen prijenos vlasništva 68/515 dijela nekretnine u D., upisane u zemljišnim knjigama k.o. čest. zem. 2910/3 upisane u zk. ul. 1876, etažno vlasništvo u k.o. D., a koje suvlasništvo je povezano s vlasništvom 5 etaže, u naravi stan na drugom katu površine 137 m2, upisanog u podulošku 5, a zaključen između stranaka 16. travnja 2010. i ovjeren istog dana kod javnog bilježnika, ništav u cijelosti, kao i da je s tim u svezi konačna namirnica potpisana dana 7. rujna 2010. i ovjerena kod javnog bilježnika također bez pravnog učinka, te da se slijedom toga naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju navedenog ugovora i konačne namirnice i uspostavi zemljišnoknjižno stanje, kao prije provedbe navedenog ugovora i konačne namirnice na način da se briše upis vlasništva sa imena svakog od tuženika uz istovremeni upis vlasništva tužitelja.

Istom presudom naloženo je tužitelju da tuženicima isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 9.968,75 kuna.

Rješenjem istoga suda i broja odbijen je zahtjev tužitelja za donošenjem privremene mjere zabranom tuženicima otuđenja ili opterećenja predmetne nekretnine time da ista ostane na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka.

Protiv navedene presude i rješenja žalio se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj je naime protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja i brisanja upisa tvrdeći da je dana 16. travnja 2010. kao vlasnik nekretnine u naravi stana površine 137 m2 u k.o. D. istu temeljem ugovora o kupoprodaji prodao tuženicima za iznos od 65.000,00 EUR-a ali da je on u to vrijeme bio psihički bolestan zbog čega se nije mogao brinuti o svojim pravima i interesima, a njegova supruga je iskoristila takvo njegovo zdravstveno stanje i navela ga da potpiše ugovor o kupoprodaji kao i konačnu namirnicu, pa kako nije bio svjestan značenja posljedica onoga što potpisuje i bio poslovno nesposoban u vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora smatra da je isti ništav i da ne proizvodi pravne učinke. Tuženici su se protivili tužbi i tužbenom zahtjevu jer je od zaključenja navedenog ugovora prošlo više od četiri godine, a stan su kupili posredstvom agencije za promet nekretnina koji posao je vodila vlasnica agencije, a pravno pratio odvjetnik dok su za prodaju nekretnine saznali čitajući oglas u novinama, kada uopće nisu poznavali tužitelja. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev kao i prijedlog za donošenje privremene mjere odbio, jer je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnine 16. travnja 2010., ali da se agenciji za prodaju obratio upravo tužitelj jer da želi prodati predmetni stan te da su tuženici tužitelju kupoprodajnu cijenu i prvi i drugi puta isplatili u prostorijama agencije, a odvjetnik ugovor sačinio kada su bili nazočni i založni vjerovnici V.. Nadalje, da je vještak za grafologiju utvrdio da je upravo tužitelj potpisao ugovor o kupoprodaji od 16. travnja 2010. kao i konačnu namirnicu sastavljenu dana 2. rujna 2010., a prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra raspoloživi podaci nisu davali osnove za tvrdnju da su bilo kakva stanja uzrokovana duševnom bolešću karakterizirala ponašanje i doživljavanje tužitelja u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora od 16. travnja 2010. kao i konačne namirnice od 7. rujna 2010., pa da prema tome tužitelj nije dokazao poslovnu nesposobnost za sklapanje predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine odnosno za izdavanje konačne namirnice, pa time niti ništetnost istih.

U svojoj žalbi tužitelj ponavlja razloge zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim, a koje je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka.

Prvostupanjski sud je međutim sve to raspravio u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude i rješenja i u obrazloženju presude i rješenja iznio razloge zbog kojih tužbeni zahtjev kao i zahtjev za određivanjem privremene mjere nije prihvatio, a koje razloge, utvrđenja i slijedom toga primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud u smislu članka 375. stavak 5. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13.), pa smatra da ovu presudu i rješenje nije potrebno posebno obrazlagati već upućuje na razloge navedene u obrazloženju pobijane presude i rješenja.

Protivno žalbenim navodima vještak psihijatar je saslušan na glavnoj raspravi otklonio prigovore tužitelja, a prema njegovom nalazu i mišljenju tužitelj je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji nekretnine bio svjestan značenja, te je svojom voljom poduzeo tu pravnu radnju.

Odredbom članka 276. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.

Poslovnu sposobnost nema osoba kojoj je ta sposobnost oduzeta odlukom suda, kao i ona koja je u vrijeme sklapanja pravnog posla bila duševno bolesna i nesposobna da shvati značenje svojih djela.

Tužitelju u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora odnosno 16. travnja 2010. i namirnice 2. rujna 2010. poslovna sposobnost nije bila oduzeta odlukom suda nego se to dogodilo tek kasnije nakon šest godina, a prema nalazu vještaka tada nije bio duševno bolestan i nesposoban sa shvati značenje svojih djela.

Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu je valjalo odbiti, a presudu i rješenje prvostupanjskog suda potvrditi.

Vukovar, 14. veljače 2019.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin, v.r.

Za točnost otpravka –ovlašteni službenik

Jelka Gavrić